fbpx

Aktivistkinja, mirovnjakinja i feministkinja koja se trudi već 30 godina da svojim radom ostavi trag za bolje sutra svih osoba u BiH i regiji. Tako bi se u jednoj rečenici mogla opisati Jadranka Miličević, jedna od suosnivačica Fondacije CURE. Žena čije je ime poznato u aktivističkim krugovima širom naše zemlje, ali i regije. Godinama se bori protiv vjetrenjača i još uvijek joj nije dosadilo iako smatra da je, nakon toliko godina, teško vjerovati u promjene i bolje sutra. Poručuje da joj snage još nije ponestalo i da vjeruje u sve što radi, pokušavajući bar na simboličan način dati svoj doprinos za bolje sutra.

Piše: Snježana Aničić Petković; Foto: Privatna arhiva, ustupljene fotografije

U radu je najviše motivišu lične priče svih osoba koje joj se obrate u teškim momentima  svog života i onda zajedničkim premišljanjem i radom pronađu izlaz ili rješenje za prevazilaženje tih životnih problema i često zajedno nastavljaju da rade za bolje sutra svih onih kojima je pomoć neophodna.

Foto baza

„Motivišu me žene  koje su aktivne u svojim lokalnim zajednicama, gdje je skoro nemoguće  raditi, ali one opstaju  zahvaljujući  vjerovanju  da  zajedno možemo mnogo toga uraditi za bolje sutra u lokalnim zajednicama u BiH. Rad Fondacije CURE i mnogobrojne aktivnosti koje već 17 godina realizujemo su najbolji pokazatelj da imamo nove feneomenalne mlade žene koje žele da sudjeluju i mijenjaju budućnost BiH. I ne samo u Fondaciji CURE, mi u BiH imamo stotine mladih žena koje znaju šta nije dobro u postojećim sistemima i društvu i one, svaka na svoj način, radi na promjenama“, govori za eTrafiku.

 „Ja svoj aktivizam živim i to je dio mog identiteta“

Upravo aktivizam smatra za svoj dio identiteta koji je spoznala davne 1992. godine. Tada je donijela odluku da niko ne može da govori u njeno ime, da će sama odabrati svoje kolektivne identitete, a ne one koji su joj se nametali. Bila je svjesna svih posljedica koje mogu da nastanu zbog takve odluke, a to je značilo da profesionalno i privatno  živi ono što smatram da je aktivizam — biti podrška i pomoć svima onima kojima je neophodno da ostvare svoja prava na život, slobodu, rad i zdravlje.

Priznaje da je nailazila na brojne negativne komentare, osude i predrasude. Kao glavni uzrok toga vidi neznanje i neinformiranost.

Najteža odluka u životu joj je bila da napusti Sarajevo za vrijeme ratnih dešavanja. Kako kaže, tu odluku je donijela sa pokojnim suprugom, a na boravak u Beogradu gleda kao na prekretnicu u svom djelovanju.

„Svjesna sam bila da najveću odgovornost zbog agresije i rata u BiH imaju Slobodan Milošević i njegov režim. Iz osjećaja krivice što sam napustila Sarajevo i svoju porodicu (svi članovi/ce moje porodice su ostali u Sarajevu i Visokom), ja sam svjesno donijela odluku, pošto se ne slažem sa režimom države u kojoj sam mislila da ću se privremeno zadržati, da postanem aktivistkinja i da svakodnevno svojim radom, svojom vidljivošću kao članica Žena u Crnom, posebno stajanjem svake srijede na Trgu Republike u Beogradu, jasno šaljem poruku da sam protiv politike koju je tada provodio režim Slobodana Miloševića“, iskrena je naša sagovornica.

Nije željela da prihvati nametnutu ulogu žrtve — izbjeglice. U periodu od marta ’93. do maja ’96. godine, radila je na izgradnji svojih kapaciteta i učila koliko je važan direktan rad sa ženama, a posebno je bio fokus na ženama izbjeglicama i ženama koje su preživjele ratno nasilje.

„Važno je da znamo svoja prava i da ih ako treba tražimo, posebno što su nam zagarantovana Ustavom i mnogim konvencijama, rezolucijama i zakonima. Ja često u svojim javnim nastupima i kažem da sam ja preživjela  najteže godine svog života zahvaljujući solidarnosi žena iz regije i svijeta“, poručuje.

Rad sa mnogo rezultata

Postigla je zavidne rezultate na svim područjima djelovanja i jasno daje do znanja da ne planira stati iako uskoro odlazi u penziju. Tada će, kaže, nastaviti da radi još više na terenu jer smatra da se previše pažnje i moći skoncentrisalo u velike gradove, te da ne treba da zaboravimo da postoji 145 opština u BiH u kojima se živi i koji nemaju mogućnost da djeluju na promjenama i za bolje sutra.

Članica je međunarodne mreže „Žene u crnom“. Objašnjava da je i danas opasno biti dio kolektivnog identiteta kao što su „Žene u crnom“. I dalje imaju svakodnevne prijetnje i napade zbog svog rada, kritika postojećeg režima, traženja i zastupanja prava marginalizovanih grupa, svoje mirovne politike i  rada na suočavanju sa prošlošću.

Jedna je od osnivačica festivala “PitchWise” koji se bavi promocijom ženskog stvaralaštva. Razlog za njegovo pokretanje je bila nevidljivost i nepoštivanje umjetnica u Sarajevu, a i šire, regionalno.

„Umjetnice u Sarajevu, u tom periodu nisu imale općinski prostor za rad (atelje) kao zaslužne umjetnice, dok su muškarci/umjetnici imali preko 100 prostora. Nova generacija umjetnica mnogo češće je priznata i prepoznata po svom radu van granica BiH, nego u  svojoj ‘čaršiji’“, napominje.

Aktivna je i na području zaštite prava Romkinja. Objašnjava da su višestruka diskriminisanost Romkinja, otežan pristup pravu na obrazovanje, visoki procenat nezaposlenih, njihova društvena i posebno politička marginalizacija pitanja kojima se institucije površno i rijetko bave.

„Čak i unutar civilnog društva malo je programa namijenjenih osnaživanju i ostvarivanju ravnopravnosti Romkinja unutar zajednice i BiH društva. Samo rijetke Romkinje liderice učestvuju, na indirektan način, u donošenju zakona i politika koje se usvajaju radi poboljšanja položaja Roma ili žena u BiH. Romkinje se rijetko obraćaju za zaštitu i pomoć institucijama zbog nasilja u porodici, ne znaju gdje i kako da ostvare svoja prava. Često ne znaju da im pripada pravo na život bez nasilja i diskriminacije. Zbog ekonomske neravnopravnosti i siromaštva, višestruke diskriminacije u društvu i patrijarhalne tradicije, veliki broj Romkinja ne može i ne zna da (pre)živi izvan porodice i zajednice. Romkinje koje nemaju obrazovanje niti izvor prihoda nemaju izbora i trpe nasilje“, napominje.

Prošle godine je dobila Nagradu za životni doprinos u oblasti slobode govora i izražavanja. Prije 24 godine je preko „Project 100 Heroines“ iz SAD uvrštena među 100 svjetskih heroina. Dodaje da joj je ta nagrada mnogo značila jer je neko globalno prepoznao šta je radila od 1992. do 1998. godine.

Naša sagovornica ističe da ima područja na kojima nije aktivna, ali se trudi da bude podrška. Kako kaže, na jednima radi direktno i predano, a druge podržava. Kratko se osvrnula i na prava LGBTIQ osoba napominjući da je potrebno još mnogo vremena da sve osobe  imaju zagarantovana i jednaka prava Ustavom BiH.

„Neznanje i predrasude su najveća prepreka ostvarivanju prava jedne od najranjivijih grupa u bh. društvu. Zato sam donijela ličnu odluku da budem dio tima organizacionog odbora  koji je pristupio i organizovao prvu Povorku ponosa u Sarajevu. Nije prihvatljivo da se sa ljudskim životima i pravima vrši manipulacija od strane predstavnika/ca političkih partija i vjerskih poglavara. Ne možemo da govorimo o demokratiji i ulasku BiH u EU ako ne poštujemo sva građanska prava. Najbolji pokazatelj netrpeljivosti i mržnje očitovao se ovih dana povodom održavanja treće Povorke ponosa, taj govor mržnje je zabrinjavajući. Sama činjenica da još uvijek nemamo usvojen Zakon o javnom okupljanju govori o nebrizi postojeće vlasti da riješi pitanje organizovanja Povorke“, zaključuje.

Izradu ovog teksta podržala je Američka agencija za međunarodni razvoj Sjedinjenih Američkih Država USAID kroz projekat PRO-Budućnost. Sadržaj ovog teksta ne odražava neminovno stavove USAID-a ili Vlade SAD.

Napiši komentar