U Prijateljskoj kući u Doboju trenutno vlada praznična atmosfera. Djeca se raduju zimskom raspustu, a kuću su okitili najljepšim prazničnim ukrasima. Kuća je ispunjena biljkama, knjigama i dječijim igračkama, a ono što ih najviše raduje su životinje o kojima se zajedno brinu. Tako im društvo prave dva psa, dvije mačke, ribice i papagaji.
Piše: Amra Ahmetović; Foto: Amra Ahmetović
Put Holanđanke Marliz van Hofen, koja je došla u Doboj i uljepšala živote mnoge djece, započinje 1993. godine. Tada je sa svojom tetkom došla u Bosnu i Hercegovinu da pomogne ljudima u ratu. Osnovala je „Prijateljsku kuću” u kojoj je do sada boravilo 64 djece, a najmlađe dijete koje je trenutno smješteno u njoj ima samo tri godine.
Stvorena je jako ugodna sredina, prilagođena za djecu. U razgovoru sa njima primjećujemo da se ugodno osjećaju u kući, a i sami izražavaju svoje zadovoljstvo i kažu da imaju veliku ljubav i podršku.
Marliz je u početku dovozila humanitarnu pomoć u Doboj. Shvativši da u ovom gradu ne postoje domovi za nezbrinutu djecu i da je najbliži u Banjaluci, uz podršku ljudi iz Holandije realizuje ideju Prijateljske kuće. Napustila je posao u Holandiji i prodala stan, a zatim kupila kuću u Doboju i pružila dom djeci bez roditeljskog staranja.
Od samog početka, Marliz je nastojala da omogući djeci da se osjećaju kao dio porodice, da osjete toplinu doma i da pruži podršku. Najveću finansijsku podršku ima iz Holandije, a iz Bosne i Hercegovine, kako kaže i nema neke konkretne pomoći.
Sarađuje sa lokalnim Centrom za socijalni rad, koji upućuje djecu na smještaj u Prijateljsku kuću. Trenutno ovdje boravi petoro djece i jedna studentica koja je u kući od samog rođenja. Ona trenutno ima 22 godine.
„Naša studentica medicine ovdje je od prvih mjeseci svog života, napredovala je, a trenutno je na studijama u Novom Sadu, pa je manje u kući”, ponosno ističe Marliz.
Pored djece koja nemaju roditelje, u Prijateljsku kuću dolaze i djeca koja su bila izložena nekoj vrsti nasilja ili su bila zanemarivana. Sve te okolnosti utiču na djecu, kako fizički, tako i pshički. Neka od njih zaostaju u razvoju, pa se sa njima treba posebno raditi i pridavati dodatna pažnja.
„Često nam dolaze djeca koja su stara tek nekoliko mjeseci, nastojimo da te bebe budu usvojene ili da osvjestimo roditelje da prihvate svoje dijete i obaveze koje dijete nosi”, govori nam Marliz.
Ona objašnjava da djeca mogu da napuste kuću onda kada se steknu uslovi da vode samostalan život.
„Djecu ne puštam iz kuće kada napune 18 godina, oni odlaze kada pronađu posao, upišu fakultete ili se udaju ili ožene. Ne puštam ih nespremne na ulicu”, kaže ona.
Život sa djecom je pun izazova, svako od njih zahtjeva drugačiji pristup, s obzirom na to da dolaze iz različitih životnih situacija i prilika. Ono što ističe kao jako bitno je to da oduvijek ima otvorenu komunakciju sa njima, da joj se mogu povjeriti i ispričati bilo koji problem.
„Ono na šta stavljam fokus je to da najčešće pričam sa njima o planovima i o lijepoj budućnosti, o tome što žele da postanu i na koji način da to postanu. Često ih motivišem i pružam podršku“, navodi ona.
Pored pohađanja redovne nastave, djeca iz Prijateljske kuće treniraju sport ili sviraju muzičke istrumente. Djevojčice i dječaci u kući su veselog duha, razigrani i spremni za druženje. Tokom naše posjete pričali su nam o njihovim hobijima i sportovima koje treniraju, uspjesima u školi, a na kraju smo zaigrali i društvenu igru.
Pored brige o djeci u Prijateljskoj kući, Marliz ima troje svoje djece. Dvoje od njih je usvojila 2002. godine, a oni su danas ostvareni ljudi koji vode svoje samotalne živote. Ona ističe ljubav prema svakom djetetu u kući i svakom od njih pruža vrijeme i pažnju.
„Svako dijete u kući gledam kao svoje dijete i jako sam vezana za njih, najbitnije mi da u kući stvorim porodičnu atmosferu, a njih učim da se posmatraju kao sestre i braća“, objašnjava.
Važna stvar za Marliz je i komunikacija sa djecom kada odu iz Prijateljske kuće, njima pruža podršku i poslije boravka u kući. Stvara prijateljske odnose koji traju cijelog života.
Oko poslova u kući pomažu joj i tete koje angažuje za brigu o djeci. Ipak, i mališani imaju svoje obaveze i odgovornosti.
„Svako ima svoj zadatak. Poslije obroka slijedi kolektivno pranje suđa, svako posprema svoj krevet, a starija djeca se brinu o mlađoj”, kaže Marliz.
Ističe, da daje priliku i roditeljima koji žele da vrate svoju djecu, ali samo u provjerenim situacijama i kada ima dokaze da su problematični roditelji promijenili svoje ponašanje.
Kako kaže, najsretnija je i najispunjenija kada pomogne nekom djetetu i učini ga srećnim.
