fbpx

Ekonomska kriza, socijalna nepravda i politički zastoji su samo neki od problema sa kojima se suočava Bosna i Hercegovina. I dok se nacionalističkom retorikom nastoji skrenuti pažnja sa problema od životnog značaja, postoje pojedinci i organizacije koje se bore za mirnu i dostojanstvenu budućnost. Jedna takva organizacija je i Helsinški parlament građana Banja Luka, koja u svojih 25 godina rada svakodnevno pokazuje da od nas samih zavisi u kakvom ćemo društvu živjeti. 

Piše: Dragana Mihaljčić

Helsinški parlament građana je nevladina organizacija osnovana 1996. godine u Banjoj Luci sa vizijom stvaranja društva u kojem svi imaju jednake mogućnosti. Ipak, njihov uticaj odavno prelazi granice jednog grada i u saradnji sa drugim udruženjima neprestano ukazuju na važnost pomirenja u našoj zemlji. Pored toga, posvećeno djeluju na područjima osnaživanja civilnog društva, transformacije javne vlasti u servis građana i uključivanja marginalizovanih grupa u političko djelovanje. Direktorica Dragana Dardić ističe da je njihov cilj da utiču na vlasti da svoj posao rade u interesu građana, odgovorno i transparentno.

“Pravci našeg rada u tim poljima su se mijenjali u skladu sa situacijom na terenu i promjenama koje su se dešavale u društvu. Naime, u zemlji razorenom ratom važno je bilo ponovo uspostaviti ključne institucije. U tom kontekstu smo dosta radili sa lokalnim zajednicima, uključujući i Banju Luku. Pokrenuli smo Bilten grada Banja Luka sa najvažnijim informacijama o radu gradske uprave, a on se i dalje štampa jednom mjesečno što nam je posebno drago”, naglašava Dardićeva.

Organizovanjem brojnih treninga, seminara i radionica nastoje osvijestiti ljude da upravo od njih samih zavisi u kakvom će društvu živjeti. Naša sagovornica smatra da je bez tog građanskog učešća besmisleno pričati o bilo čemu drugom.

“Podržali smo niz građanskih inicijativa. Zaštita Picinog parka, igrališta u Boriku, rekreativne zone Šehitluci i još mnoge druge akcije. Nažalost, slučaj Picin park nije rezultirao onim što smo htjeli, ali je pokazao da se građani mogu organizovati, biti uporni i takvom reakcijom predstavljati prijetnju vlasti”, ističe Dardićeva.

Direktorica Dragana Dardić kaže da posao koji oni rade uopšte nije lak, nosi mnogo frustracija uslijed nedovoljnog uvažavanja njihovog rada. Ipak, to ih ne sprečava da se bore za pozitivne promjene u našem okruženju i na tome će i dalje ustrajavati. Posljednjih godina pažnju posvećuju i kriterijumima za ulazak Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju. Pritom, posmatrajući šta to znači za naše zakonodavstvo, Dardićeva kao primjer navodi porodiljsko i očinsko odsustvo.

“Jedna od evropskih direktiva kaže da je period koji žena treba da provede na porodiljskom minimum 14 sedmica, a kod nas ono traje godinu dana. Ipak, svaka članica EU naknadno može odrediti da taj period bude duži. U nekim zemljama ono traje i do tri godine. Naš cilj je da ne dopustimo da neko, pozivajući se na tu direktivu, derogira prava koja su već ostvarena kod nas. Sa druge strane, želimo da ono što već postoji u njihovim zakonima, a nema kod nas da uvrstimo, kao što je pitanje očinskog odsustva. U našoj zemlji postoji samo porodiljsko i roditeljsko odsustvo, a roditeljsko odsustvo je isključivo stvar dogovora, što znači da nije obavezno. U Evropskoj uniji otac mora provesti najmanje tri sedmice sa svojim djetetom, a taj period se opet razlikuje od države do države”, objašnjava Dardićeva.

Pored važnosti uključivanja građana u proces donošenja odluka, Helsinški parlament građana aktivno djeluje i na polju rodne jednakosti. Kroz edukativne aktivnosti nastoje podići svijest o rodnoj diskriminaciji, njenoj štetnosti i načinima smanjenja, a sve s ciljem stvaranja okruženja u kojem žene i muškarci imaju jednake mogućnosti. Osim toga, Dardićeva ukazuje da su značajne napore uložili u političko osnaživanje žena, te u sferi informisanja o neophodnosti upotrebe rodno zasnovanog jezika.

“Sa medijima smo dosta radili u pogledu upotrebe rodno senzitivnog i politički korektnog jezika prilikom izvještavanja o ženama, ali i drugim marginalizovanim grupama. Jako je bitno kakav jezik koristimo, kako koga oslovljavamo, jer se iz toga mogu iščitati razne poruke”, naglašava naša sagovornica.

Zajedno sa Centrom za životnu sredinu trenutno rade na projektu orodnjavanja urbanističkog planiranja. Iako na prvi pogled ova saradnja može djelovati nejasno, na osnovu nje se pokušava postići istinska rodna ravnopravnost. Naime, urbanističko planiranje treba da bude u skladu sa potrebama ljudi u zajednici, tako što će odražavati društvene i kulturne potrebe oba roda. Dragana Dardić, kao primjer uzima pitanje javne rasvjete i osjećaja sigurnosti kod djevojčica i žena.

“Čim se malo odmaknemo od Centra, sve je manji broj svjetiljki javne rasvjete, a u nekim naseljima ih uopšte nema. S obzirom na to da je tamo potpuni mrak, ženi neće biti svejedno da se kreće u tom dijelu, dobro će o tome razmisliti. Možda će početi da izbjegava to naselje ili će prestati da izlazi zbog straha od napada. Prema tome, uključivanje rodne komponente u urbanističko planiranje je od iznimnog značaja”, ističe Dardićeva.

Osnaživanje mladih s ciljem njihovog uključivanja u javni život je sljedeće područje unutar kog organizuju različite aktivnosti. Naša sagovornica poručuje da je ove godine održan i „Ultimate Survival Leadership Camp“, u Centru za posjetioce Pecka. Mladi ljudi su imali priliku da uče od predavača iz različitih dijelova svijeta, te da upoznaju prirodne ljepote tog kraja i ostvare nova prijateljstva.

“Ovakvi događaji nam vraćaju nadu, kada vidimo da i dalje postoje mladi ljudi koji hoće i spremni su da se upuste u frustrirajuću bitku sa sistemom i pravilima. U pitanju su mladi koji su prepoznati kao donosioci promjena u svojim zajednicama i sa njima smo radili na raznim vještinama, od pisanja projekata do pronalaženja resursa u lokalnoj zajednici”, objašnjava Dardićeva.

Predavanje za mlade aktiviste i aktivistkinje

S obzirom na to da su mladi ljudi pokretačka snaga svake zemlje, Helsinški parlament građana 2015. godine, odlučio se na hrabar potez implementacijom projekata „Živa biblioteka“. Naime, u toj biblioteci “knjige” su zapravo ljudi koji svoje životne priče dijele sa drugima. U pitanju je danski model kojim se nastoje smanjiti strahovi i predsrasude o drugima, a naročito je značajan za mlade osobe. Koordinator projekta Aleksandar Žolja ističe da jedna priča traje uglavnom 20 minuta i da se iznosi u jednoj intimnoj atmosferi u kojoj slušaoci mogu da postavljaju pitanja, komentarišu ili iznose neke aspekte svog života.

“Naša prva`Živa biblioteka` je bila vezana za diskriminaciju i ljudska prava. Kasnije smo, zbog uključenosti u važne mirovne projekte, uvrstili priče koje se odnose na pomirenje između naroda i suočavanje sa prošlošću. Na osnovu priča ratnih veterana, prikaza žene koja je izgubila brata u ratu, mladi ljudi mogu da vide šta se sve u tom periodu dešavalo i kako su svi ljudi zapravo gubitnici, osim kriminalaca. Pored toga, nastojimo, na ovaj način da smanjimo i predrasude prema žrtvama koje dolaze iz drugih naroda”, ističe Žolja.

Aleksandar Žolja

Organizovanjem „Žive biblioteke” učenici i studenti stiču praktičnu dopunu teorijskih znanja, koja su usvojili u školama i fakultetima.

“Naš cilj je da mirovne priče budu dio formlanog obrazovanja i mislim da je bitno da mladi uče na drugačiji način o svim zlim stvarima koja su se desila, kako bismo prevenirali buduće sukobe, probleme rješavali dijalogom i tako razvijali kod njih empatiju. Važno je da više ne gledaju čovjeka kao pripadnika one tamo strane, nego kao ljudsko biće sa svojim imenom i prezimenom”, kazao je Žolja.

Živa biblioteka: Osoba kojoj je rat oduzeo 32 člana porodice, a čija tijela još nisu pronađena.

Iako, možemo steći uvjerenje da je za realizaciju ovakvog projekta nužan stvarni kontakt, Žolja ističe kako je pandemija pokazala da „Živa biblioteka” ispunjava svoju funkciju i u onlajn prostoru. Bez obzira u kom se formatu izvodi cilj je isti, učiti mlade da prihvataju različitosti kod drugih i da ih posmatraju kao ravnopravne članove društva. Pripadnici drugih naroda, manjina, LGBT+ zajednice, osobe sa invaliditetom, ljudi koji su preživjeli neku bolest, zaslužuju da čujemo njihove priče i da ih nastojimo razumjeti.

“Svi ti ljudi su borci i njihove priče nude neku vrstu nade. Stoga, mladi ljudi imaju mogućnost da shvate da neki njihovi problemi koji se tiču škole, ljubavi, vršnjaka i roditelja nisu tako veliki. Oni poslije tih razgovora ne odlaze skrhani, uništeni, depresivni, već motivisani”, zaključuje Aleksandar Žolja za kraj našeg razgovora.

Poučne sadržaje i sve o aktivnostima koje realizuju možete da pronađete na stranici Helsinškog parlamenta građana i njihovom Fejsbuk profilu.

Izradu ovog teksta podržala je Američka agencija za međunarodni razvoj Sjedinjenih Američkih Država USAID kroz projekat PRO-Budućnost. Sadržaj ovog teksta ne odražava neminovno stavove USAID-a ili Vlade SAD.

Napiši komentar