Jovan Dučić je bio srpski i jugoslavenski pisac, pjesnik i diplomata. Jedan je od najznačajnijih pjesnika srpskog modernizma i najznačajniji liričar. Bio je i jedan od osnivača Narodne obrane, nacionalne nevladine organizacije u Kraljevini Srbiji. Prvu zbirku pjesama Dučić je objavio u Mostaru 1901. u izdanju mostarske Zore, zatim drugu u Beogradu u 1908. u izdanju Srpske književne zadruge. Pisao je dosta i u prozi: nekoliko literarnih eseja i studija o piscima, Blago cara Radovana i pjesnička pisma iz Švicarske, Grčke i Španije. Biran je za dopisnog člana Srpske kraljevske akademije, a za redovnog člana izabran je 1931. godine.
POZNANSTVO
Kada je poznah, nebo beše mutno,
vrti su mreli s bolnim nestrpljenjem;
Jesenje vode šumile zloslutno,
i sve očajno žurilo za mrenjem.
I mladost moja nije više znala
za dane strasti i trzanja njina:
U moju dušu njena sen je pala,
bleda i hladna, kao mesečina.
Glas njezin beše kô muzika tuge:
i zato mišljah, u slušanju mnogom,
samo na prošlost, na jeseni duge,
na hladna neba, i na tužna zbogom.
Poljubac njezin beše tih i ledan,
mramorni poljub; A kosa joj plava
odisala je setan miris jedan
bokora ruža koji docvetava.
I mnogo puta, u jutra, bez moći,
prenem se kao iz olovnih uza:
Ja ne znam šta sam snevao te noći,
ali mi oči mutne, pune suza.
Jovan Dučić
