Distrofiju ima od rođenja, iako je veći dio života bježala od nje. Danas, o istoj priča da drugi ne bježe od sebe, jer za tim nema potrebe. Sa svim izazovima invaliditeta se možete boriti ako imate adekvatnu podršku društva, a ako podrške nema, dio vašeg života se pretvara u borbu za bolje uslove.

Njeno ime je Nataša Damjanović i dolazi iz Brčkog.

„Ispočetka je to bio patkast i usporen hod, koji se održavao banjskim liječenjem. Onda je došao taj prokleti rat gdje mi je onemogućeno ići na rehabilitacije i tad dolazi do pogoršanja bolesti, ali i dalje ostajem na nogama. Nakona rata, nakon završetka školovanja, i dalje odbijam svaki vid rehabilitacije do jednog pada u kojem sam slomila nogu i gdje se sve mijenja. Po prvi put, deset dana nakon skidanja gipsa, bez razmišljanja odlazim na liječenje“, kaže na početku Nataša.

Želja za oslanjanjem na svoje noge ili želja za boljim kvalitetom života koji nosi i razgibanost i samostalnost u nekim svakodnevnim stvarima, sasvim je svejedno. Od tog trenutka nije odustala.

„Ključna stvar za nas koji imamo distrofiju je održavanje postojećeg stanja. Srećom, meni su tu roditelji i mogu dosta toga pomoći, ali je mnogo bolje da imam uslove za rehabilitaciju i da sama povratim funkciju svih mišića i mjeri u kojoj to mogu, nego da od njih tražim pomoć“, nastavlja.

Borbu sa mišićima, pratile su i duboko lične borbe.  Odrastanje sa invaliditetom nosi brdo pitanja, na koje odgovore ne dobijate konačne i nepromjenjive.

„Od ranog djetinjstva pratile su me prepreke u igri, onemogućen prilaz nekom igralištu, želja da se igram, da skačem i trčim sa svojim vršnjacima, iako to jako često nisam mogla. Najčešće se dešavalo da sam ih posmatrala ozarenog lica i veselila se svakom njihovom uspjehu. Onda, najviše pamtim razvoj svijesti o invaliditetu, o sopstvenoj različitosti koja se javlja negdje u doba adolescencije i sa kojim je dodatno teško da se suočimo i bez invaliditeta. Sa jedne strane, postaješ svjestan tereta koji invaliditet nosi i sam po sebi i u okvirima društva u kojem živimo, a sa druge strane, želiš puno više“, kaže ona.

Srednju školu završila je uz ogromnu podršku roditelja, koji su bili uporni u tome da ne ostane bez obrazovanja, čak i kad joj stepenici do učionica nisu bili naklonjeni. Majka ju je nosila u školu, smiještala u učionicu i dolazila po nju da je vrati kući. Sa fakultetom je bila druga, toliko puta ispričana priča, kad su osobe sa invaliditetom u pitanju.

„Fakultet nisam mogla da upišem, je je bilo previše barijera za savladati. U tom periodu, već sam počela koristiti električna kolica i bilo je nerealno očekivati da me moji roditelji sa kolicima težim od mene unose na fakultet i unutar fakulteta. Tako je fakultet ostao neostvarena želja, zbog arhitektonskih prepreka“, ističe.

U javnosti se jako često može čuti da Brčko ne može da se pohvali odnosom prema osobama sa invaliditetom, počevši od elementarne arhitektonske pristupačnosti na ulicama, da svi oni koji imaju potrebu za korištenjem točkova mogu da se popnu na trotoar, do apsolutne nepristupačnosti svih bitnijih institucija za građane.

„Kad moram ovjeriti knjužicu, ne mogu to samostalno, uvijek moram nekog zamoliti da to uradi umjesto mene. U najboljem slučaju, dođem do zgrade i ne mogu da pređem prag. Tako je i sa Domom zdravlja – ako trebam neku od usluga koje su smještene u prizemlju, mogu im pristupiti, a ako trebam na sprat, bolje je da pripremim novac za privatnu ordinaciju, jer zbog stepenica ne mogu dobiti ono što mi je potrebno“, priča naša sagovornica.

U trenutnoj postavci stvari, u borbi sistemskih rješenja i privatnih malih sistema podrške, u vidu porodice, najbližeg okruženja i osviještenih pojedinaca, pobjedu odnosi upravo taj mali sistem podrške. Iz njega izvire sva snaga i ponos koje Nataša danas ima.

„Najveća podrška i snaga su mi roditelji. Nakon njih, odmah tu su prijatelji koji su uz mene dugi niz godina. Zahvaljujući tome, ja želim živjeti punim plućima, ne osvrtati se na predrasude i poglede drugih. Neophodno je boriti se i raditi samo ono što nas čini srećnim, i što nas ispunjava. Čineći sebe srećnim činimo srećnim i ljude oko sebe, one koji nas vole, i koje mi volimo“, naglašava.

I upravo u borbi za bolje sutra vidi pokretačku snagu koju nose osobe sa invaliditetom.

„Mislim da moramo biti ponosni na sebe jer se čitav život borimo za bolje sutra, čak i kada sami sebi to ne priznajemo. Nismo slabići, nismo kukavice, ne bježimo od problema, ne dozvoljavamo da nas obeshrabri. Koračajući ili vozeći mu se u susret, usput nalazimo i rješenje. A nekad problemu postati problem i jeste rješenje“, zaključuje Nataša.

Možda i jeste. Problem koji čovjek vidi je najčešće skup situacija na koje trenutno nemamo odgovor. Čovjek, kao misleće i aktivno biće, ipak, ima veće šanse da postane rješenje svakog problema.

Priča o Nataši nastala je u okviru kampanje #PonosniNaSebe, koju u periodu april – decembar 2016.godine provodi organizacija MyRight u saradnji sa pet koalicija organizacija osoba sa invaliditetom u BiH.

MyRight – Ana Kotur

Napiši komentar