Svake godine barem jednom osvane na fotografijama sa staze. Trka se na nekoliko stotina metara u kolicima i redovno osvaja najsjajnije medalje. Aktivan je i u uduženju paraplegičara i oboljelih od dječije paralize u Zenici. Život, kaže, mnogo je lakši u Zenici nego u Žepču, odakle dolazi.

„Do aprila 2007. godine živio sam sasvim prosječnim životom. Onda sam doživio nesreću na radu, udarac drveta preko leđa i sve se promijenilo“, kaže Srećko na početku.

Dugotrajne rehabilitacije, banjsko liječenje i osposobljavanje nisu promijenile stanje u kojem se našao – od nesreće koristi kolica i ima paraplegiju.

„Tu negdje počinje sasvim drugačija priča i prilagođavanje. Kad sam sa sobom riješiš to što trebaš i shvatiš da život nije stao, ostanu arhitektonske barijere, prvenstveno, da te podsjećaju na to da je sve drugačije. Živim u Žepču koje se ne može pohvaliti arhitektonskom pristupačnošću – možda par trotoara i poneka institucija su prilagođene, pa mi je mnogo lakše funkcionisati kad sam u Zenici“, ističe.

Zenica mu, osim lakših uslova za kretanje, donosi i lakšu svakodnevnicu uopšteno.

„Učlanio sam se u udruženje da na određeni način mijenjam stvari, i tu je počela aktivnost. Ne razumijem ljude koji ne vide koliko udruženja nose i na svakodnevnom planu, u domenu razmjene iskustava. Tu je prvi izvor informacija kad mi nešto zatreba“, objašnjava.

Osim udruženja, podršku mu pružaju i porodica i prijatelji.

„Prijatelji su mi prilagodili stan u kojem živim, odnosno moju kuću, u potpunosti, nakon nesreće. Osim toga, neizmjerno sam zahvalan svojim prijateljima iz moto kluba ‘United’ iz Žepča koji su mi pomogli i u nabavci sportskih kolica, zahvaljujući kojima danas uspijevam sve što hoću“, kaže sagovornik.

Upravo ta kolica koja koristi veliki su izvor sreće za njega. Udruženje kojem se priključio u Zenici svake godine učestvuje na sportskim igrama sličnih udruženja iz Federacije BiH.

„Ponosni sam član sportske ekipe svog udruženja, sa kojom postižem dobre sportske rezultate. Na posljednjim igrama koje su se održale, u sve tri discipline, trkama na 100, 200 i 400 m osvojio sam prva mjesta. Bilo je sportskih uspjeha i do tad, ali ovaj je najveći i na njega sam, logično, najponosniji“, naglašava.

I dok se kroz Žepče ili Zenicu proveze u kolicima, projuri kroz pripremu za neko novo takmičenje, dolazi i do nečeg što smatra najvećim uspjehom kad se suočite sa invaliditetom.

„Treba naći nešto što će vas zaokupiti kad se invaliditet desi. Neko zanimanje, nešto čime ćete se baviti i gdje vam invaliditet neće biti problem. Ima tu i do druženja puno, morate biti s ljudima koji vas razumiju i morate disati punim plućima. To je sve uključivanje u redovne tokove života, onako kako vama odgovara“, reći će.

Zahvaljujući prihvatanju novonastale situacije, podršci iz mikrokosmosa u kojem živi, njemu je bilo mnogo lakše sopstveni život učiniti ugodnijim. U krajnjem, to je cilj svih osoba sa i bez invaliditeta, bez obzira na tu jednu jedinu različitost koju nosimo.

„Pomaci u društvu u kojem živimo možda se ne dešavaju brzinom kojom bi nam to trebalo, ali ih ja vidim. Isto tako, vidim koliko se moje kolege trude da promijene svijest donosilaca odluka. Tako smo u proteklom periodu imali projekte gdje smo radili na pristupačnosti određenih institucija i briga nadležnih je bila na nivou na kojem nam je trebala“, zaključuje.

I dok ga ostavljamo da navija za nečije druge sportske rezultate i da se priprema za nove pobjede nad preprekama, razmišljanja idu samo u smjeru značaja onih svakodnevnih životnih situacija u kojima vam niko ne kaže da ste napravili nešto dobro, čak ni sami to ne shvatate. A upravo te jednostavne stvari pomijeraju čitav univerzum, baš kao što točak kolica do kojih jedva dolazite prelazi preko trotoara dok izlazite iz svoje sigurnosti u nepoznato.

Pričao Srećku nastala je u okviru kampanje #PonosniNaSebe, koju u periodu april – decembar 2016.godine provodi organizacija MyRight u saradnji sa pet koalicija organizacija osoba sa invaliditetom u BiH.

MyRight – Ana Kotur

Napiši komentar