fbpx

Kada vam djetinjstvo prekine dijagnoza za koju se ne vezuje ništa lijepo, onda s pravom možete reći da je u društvu u kojem živimo uspjeh svaki vaš korak kojim si raščišćavate oblake u životu. Tako je i Emina Mujanović iz Kalesije, djevojka koja se sa mišićnom distrofijom suočila sa svega osam godina, odlučila da je to što igru mijenja mnogo krupnijim stvarima i težim temama za razgovor, neće spriječiti da se raduje životu.

„Dok su se moji vršnjaci veselili mnogim stvarima,  ja sam se trudila da se naviknem na svoja kolica, koja koristim od desete godine. Pokušavala sam da dokažem da to što sam u kolicima i što sam osoba s invaliditetom, ne treba predstavljati problem jer ja sam i trebam biti dio njihovog društva. Zbog predrasuda i onoga za šta danas znam da je diskriminacija, završila sam samo osnovnu školu“, počinje priču Emina.

Ipak, znala je da želi pisati. Prije nekoliko godina objavila je svoju prvu knjigu. Put od djevojčice koju su vrijeđali pogledi puni sažaljenja, do djevojke koja zna da ne želi odustati, nije bio jednostavan.

Foto baza

„Ono što me je najviše boljelo jeste to što su me pojedini nazivali osobom s posebnim potrebama. Taj izraz me je vrijeđao, nije mi se dopao, nije mi odgovarao. Reakcije okoline su se kretale od izrugivanja, sažaljivih, čudnih pogleda, do toga da sam slušala komentare kako sam beskorisna i kako ništa ne mogu. Jednostavno za ljude sam bila kao Alisa iz zemlje čudesa, a ja to nisam. Kada je moja knjiga ‘Ja ću te čekati, sjeti se obećanja’ objavljena, shvatila sam da neću odustati, da moram dalje i da jednom želim biti književnica. Tako je sazrela Emina od danas“, kaže ona.

Veliki podstrek i podrška bili su joj i treninzi koje je prošla u okviru MyRightovog projekta „Jačanje kapaciteta za samostalni život osoba s invaliditetom u BiH”. Treninzi su bili koncipirani tako da, pored jačanja kapaciteta samih osoba sa invaliditetom, i njihove porodice prođu radionice koje će im olakšati svakodnevne situacije u kojima najčešće ne dobijaju podršku sistema.

„Posebno sam sretna što smo ja i moja mama dio tima koji je prolazio obuku. Svaki trening je iz mene izvukao ono najbolje, riješio me straha koji je godinama bio nastanjen u meni, pružila sam si priliku da povjerujem u samostalnost koju mogu postići i da moj život jednom može biti puno kvalitetniji“, ističe.

Navodi i da su joj ogromna inspiracija bile i mentorice Amna Alispahić i Zumreta Galijašević, od kojih je prikupila mnoga iskustva koja će joj u budućem radu koristiti.

„Nadam se da ću u budućnosti objaviti i drugu knjigu koja će pričati o rušenju predrasuda, jer sad znam da je to ono na čemu svi moramo da radimo. Društvo u kojem živimo i dalje ne zna koliko možemo“, objašnjava Emina.

Iako je okolina gotovo ni u čemu nije podržala, i pred nju postavila mnogo izazova, pronašla je mnogo razloga za ponos na ono što je postigla.

„Prvo na što sam ponosna je invaliditet, jer me je promijenio iz korijena.  Život mi je postao pun uspona i padova, postala sam jača u svakom pogledu. Ponosna sam što sam invaliditet sama shvatila i doživjela kao veliku priliku za mnoge stvari, čak i kad se činilo da sam za mnogo šta uskraćena. Danas sam, uprkos svemu, sretna osoba sa invaliditetom“, reći će.

U različitosti koja je odlikuje, pronašla je mnogo ljepote i smisla.

„Za mene je to stvar doživljaja. Svi smo mi različiti kao ljudi, pa je i invaliditet dio te različitosti. Ne mora nužno biti nešto loše, iz njega može proizaći mnogo lijepih stvari. Sve je to stvar ličnog doživljaja, možete ga prihvatiti kao dar, ili kao kaznu – do vas je“, poručuje naša sagovornica.

A krajnji cilj, naglašava, svim osobama sa invaliditetom treba biti jednakost. Borba za ravnopravnost i za pravedno društvo zasnovana je na jedinstvu osoba sa invaliditetom i na istrajnosti.

„Svaka borba je pobjeda, a nijedan invaliditet nije nešto što bi vas trebalo sputavati do željenih ciljeva. Neka vam vaš invaliditet bude motivacija za put do zvijezda. Neka svaka životna priča, pa i moja, bude usmjerena da pokaže da i osobe s invaliditetom trebaju biti ravnopravni dio društva, da imaju pravo na život, obrazovanje, zaposlenje, na izbor“, poručuje ova divna djevojka.

Emina je sa nama pričala priču podstaknuta onim što je čitala na našim stranicama, razumijevajući i lično preživljavajući poziciju u kojoj su i one obične, tako olako shvaćene aktivnosti velike i značajne kad s dodatnim naporom dolazite do mogućnosti da ih samostalno obavite i da se ne osjećate kao teret nikome oko sebe. U tome i leži sav trud osoba sa invaliditetom koje žive u Bosni i Hercegovini i u tome i jeste cilj jednakih mogućnosti – doći u poziciju da možete rame uz rame sa svima koji nemaju invaliditet odgovarati na životne izazove.

Priča je nastala u okviru kampanje #PonosniNaSebe, koju u periodu april – decembar 2016. godine provodi organizacija MyRight u saradnji sa pet koalicija organizacija osoba sa invaliditetom u BiH.

MyRight – Ana Kotur

Napiši komentar