fbpx

Prvi alpinista iz Bosne i Hercegovine koji je osvojio najviši vrh svijeta, Mont Everest, Petar Pećanac ujedno je i veliki zaljubljenik u fotografiju. Drvarčanin koji je nedavno otvorio foto- studio u svom rodnom kraju, alpinizam vidi kao neku vrstu hobija u kojem je veoma uspješan.

Piše: Milan Papak; Naslovna fotografija: Miloš Ivačković

“Kada sam završio vojni rok 1999. godine, počeo sam da radim u Banjaluci u jednoj fotografskoj radnji u kojoj sam, sticajem okolnosti, upoznao grupu speleologa”, govori nam Petar o samom početku njegovih alpinističkih avantura.

Podrži eTrafiku

Sa istom grupom prijatelja, pored istraživanja pećina, kreće i na planinarenje.

“Trudio sam se da svaki vikend idem na planinu i da stičem neko novo iskustvo”, nastavlja Petar.

Navodi da se u tim trenucima javila želja za Everestom (8.848), ali uz to i prvi veći problemi. Nedovoljno iskustva za takav poduhvat i finansije. Bez bilo kakvog vida sponzorstva, Petar je odlučio da sam skupi neophodni novac. Počeo je da radi na kruzerima, uglavnom kao foto-menadžer. Upravo na kruzeru upoznaje svoju buduću ženu, koja je iz Brazila.

“Mogli smo da živimo gdje hoćemo, ali eto mi smo na kraju izabrali Drvar”, kaže Petar i dodaje, kako Drvar smatra odličnim mjestom u kojem odgajaju djecu.

Foto: Milan Papak

Nakon skupljenog novca, kreće sa spremanjem za jednu od njegovih najvećih avantura.

“Sama oprema me je tada koštala oko 5.000 dolara”, prisjeća se.

Na šestu najveću planinu na svijetu, Čo oju, penje se 2006. godine, a već naredne na Akonkagvu. Ova dva uspona navodi kao pripremu za Mont Everest. Sama ekspedicija na najviši vrh na svijetu trajala je oko dva mjeseca, od kojih se mjesec i po dana provede na planini.

“Bilo nas je devet u timu, a sedam nas je ostvarilo cilj”, govori Petar.

Foto: Miloš Ivačković

Jedan planinar je imao nezgodu sa prstom, a drugi nije ispunio određene norme. Za najizazovniju situaciju u toku penjanja navodi foto-aparate koji su mu predstavljali teret.

“U par navrata došlo mi je da ih bacim, ali onda ne bi imao ovakve fotografije”, objašnjava nam.

Dopada vam se ova priča? Podržite eTrafiku simboličnom pretplatom na Patreonu i pomozite joj da stvara ovakve sadržaje. 

Veoma bitan proces tokom penjanja bila je i aklimatizacija, penjanje na više nadmorske visine i ponovno spuštanje i odmaranje. Na taj način se tijelo privikava na visinske razlike koje se doživljavaju. Nakon aklimatizacije, sam uspon je trajao sadam dana. Kreće se iz baznog kampa koji se nalazi na 5.100 nadmorske visine. Sljedećeg dana, dolazi se do isturenog baznog kampa. Poslije njega, trećeg dana dolazi se do prvog visinskog kampa koji se nalazi na 7.100 metara. Četvrtog dana osvaja se C2, drugi visinski kamp, dok se petog dana dolazi do trećeg visinskog kampa koji se nalazi na preko 8.000 metara. Za treći kamp je karakteristično to što se u tom dijelu ne spava, već samo odmara. U takozvanoj “zoni smrti”, disanje je otežano pa se diše uz pomoć boca kiseonika. Posljednjih 500 metara trajalo je nevjerovatnih 11 sati, zbog otežanog kretanja usred vremenskih neprilika, kao i već spomenutog otežanog disanja.

“U toku cijelog uspona bio sam maksimalno skoncentrisan i nije mi padalo na pamet da odustanem, pet godina sam za to radio i to mi je bilo u glavi. Nas troje smo dijelili isti šator i tu nema baš mnogo komfora, ali svi smo tu bili zbog jednog cilja pa nismo ni obraćali pažnju na to”, nostalgično objašnjava Petar i opisuje kako je izgledalo spavanje na tolikim visinama.

Foto: Petar Pećanac

Dodaje da su nagibi na kojima su oni spavali ponekad bili jako strmi, ali i u takvoj situaciji su pronalazili rješenje. Desetog dana od polaska, tim je sišao u istom broju do početnog baznog kampa.

“Nevjerovatno iskustvo koje ću sigurno pamtiti do kraja života”, kaže Petar i svima nama savjetuje da radimo ono što volimo.

Ističe da je dobio i iskoristio priliku da pored alpinizma radi poslove uz koje je obišao cijeli svijet, ali svoj rodni kraj ne bi mijenjao ni za šta. Bez obzira na to šta mu ovaj grad nudi ili oduzima, svoju djecu želi da odgaja u sredini za koju smatra da je najbolja za njih.

“Kada odrastu neka sami biraju svoj put”, kaže Petar.

Foto: Milan Papak

Mnogo više pažnje može da se posveti djeci u manjim sredinama nego u većim, a to je jedan od razloga zašto su se Petar i Maira odlučili na život u Drvaru.

Pored slobodnog pada, fri klajmbinga, alpinizma i mnogih drugih aktivnosti, Petar spominje jednu posebnu, a to je otkrivanje sasvim novog djela pećine Đatlo u Hercegovini.

“Osjećaj je nevjerovatan, kao i sama pomisao da tu nije bio niko prije tebe”, govori nam Petar.

Na kraju samog razgovora ovaj svestrani alpinista spominje da je poslije osvajanja Everesta držao motivacione govore. S obzirom na to da se popeo na pet najviših vrhova na svijetu, želja mu je da osvoji još preostala dva koji se nalaze na različitim kontinentima.

“Svako ima svoj Everest koji mora savladati”, poručuje za kraj našeg razgovora.

Foto: Petar Pećanac
Foto: Petar Pećanac
Foto: Marko Nikolić
Foto: Marko Nikolić

Napiši komentar