fbpx

„Mislim da su kreativci svjesniji problema otpada, nego kupci proizvoda i da će se ljudi radije okrenuti komformizmu, te da pod uticajem kapitalizma zaboravljaju odakle dolaze stvari, od hrane koju jedemo, pa do stvari koje svakodnevno koristimo. Širenjem masovne i industrijske proizvodnje ljudi su zaboravili da se većina stvari doskoro pravila ručno. Iako mislim da ljudi postaju svjesniji problema otpada, velike kompanije dosta odmažu ili ne žele da proizvodnju prilagode odgovornijim načinima ili koriste ‘green washing’ da zavaraju kupca da je njihov proizvod ‘zelen’.“

Piše: Snježana Aničić; Foto: Vanja Stokić

Ovako svoju svjesnost o ekologiji opisuje Banjalučanka Nina Stanarević koja je prije deset mjeseci i zvanično pokrenula brend „Studio Tisa“. Trenutno najviše pravi ručno uvezane sveske za crtanje i foto-albume, kao i upotrebno-dekorativne predmete od drveta.

Foto baza

Ono što je specifično za „Studio Tisa“ jeste korištenje ostataka sirovine tokom proizvodnje. Svaki njen proizvod ima priču i put od prirode pa do krajnjeg korisnika.

„Što se tiče papira, dugo sam tragala za što kvalitetnijim materijalom koji može podnijeti razne tehnike crtanja i slikanja, a da cijena bude pristupačna. To sam uspjela prije nekoliko godina i kod tog dobavljača nabavljam papire koji su FSC sertifikovani, reciklirani i napravljeni od ostataka raznih sirovina (pamuk, poljoprivredni otpad, ostaci iz kožarske industrije i sl…) Trudim se da prvo iskoristim ona platna koja već imam ili da iskoristim staru odjeću. Drugari znaju za ovo, pa mi često prebace odjeću koja im više ne odgovara i ako mi je baš nešto potrebno da kupim, trudim se da kupim u second hand radnjama. Što se tiče drveta, puno drvo sam dobila i/ili kupila stolarske ostatke koji bi inače bili najvjerovatnije zapaljeni“, govori za eTrafiku.

S druge strane, kada je njen otpad u pitanju, trudi se da ga svede na minimum, iako neke stvari u proizvodnji stvaraju otpad. Tako u svojoj radionici ima teglicu punu metalnih oštrica. S obzirom na to da mnogo koristi skalpel tokom proizvodnje, dešava se da vrh pukne. Još od 2014. godine te metalne krhotine čuva u teglici, iako za njih nema konkretan plan. Kako kaže, prvenstveno je željela da spriječi da se neko poreže na njih, ukoliko ih nađe u smeću.

„Kod tekstilnog otpada ostaju šavovi ili premaleni komadi koji se ne mogu iskoristiti za pačvork. Njih odvajam u jednu kesu i onda to iskoristim za ‘punjenje’ krpanih lutki ili nešto slično. Papirni otpad takođe odvajam i planiram da ovo proljeće/ljeto isprobam da pravim sama svoj papir. Što se tiče drveta, već koristim ostatke, a za piljevinu koju mašina proizvodi još nisam smislila namjenu. Trudim se da materijal iskoristim u što većem procentu, tako da je i tu otpad smanjen na minimum“, objašnjava Nina.

Stari zanat na moderan način

Knjigovestvo je počela da istražuje na četvrtoj godini fakulteta. Od profesora je dobila zadatak da ispunjava skečbuk, a kako u Banjaluci nije mogla da ga pronađe, odlučila je da napravi svoj.

„Prije ovog, ja sam već pomalo gledala, čitala i pokušavala da pravim neke sveske od papira iz iskorištenih sveski, tako da je ovo bio samo nastavak toga. Prvu svesku sam napravila sa akvarel papirom koji sam pronašla u kući i za korice sam iskoristila ostatak platna od suknje što sam šila i uvezala sam je zubnim koncem. Shvatila sam da mi je interesantinji i draži proces pravljenja sveski, nego samo ispunjavanje (koje je bilo povod da ih krenem praviti). Na svu sreću, profesoru je ovo bilo takođe interesentano, i dopustio mi je da nastavim da istražujem i dalje, tako da sam se na kraju odlučila da mi to bude i diplomski rad“, objašnjava i dodaje da je oduvijek bila osoba koja je nešto pravila pa je ovo bila samo jedna od stvari na koje je slučajno nabasala, zainteresovala se i devet godina to istražuje.

Nina koristi pet vrsta uveza (koptik, long stitch, pamflet, tajni belgijski i japanski uvez). Svaki je specifičan i za drugu namjenu, a kroz rad je shvatila da joj više odgovaraju tehnike za koje nije potrebno ljepilo prilikom uveza.

„Prilikom klasičnog uveza, nakon što se knjižni blok uveže, hrbat se premazuje ljepilom i knjižni blok se lijepi u korice. Ja preskačem ove korake, u uvezima koje ja koristim, uvez je podjednako funkcionalan i dekorativan element svake sveske.  Osnovni razlog za korištenje ovih uveza je to što su mi oni draži, interesantniji i pružaju mogućnost za dosta improvizacija i varijacija. Klasični tvrdi povez se radi u skoro svakoj štampariji i to je jedan od razloga što sam ih prestala raditi”, kaže ona.

Nina priznaje da je svaki početak težak, ali svakodnevno vidi pomicanja naprijed, ma koliko ona nekada bila mala.

Okrenuta ka prirodi i biljkama

Nikada joj ne nedostaje novih ideja, jer voli da eksperimentiše, istražuje, uči, gleda i čita o novim stvarima.

„Inspiriše me sve oko mene. Dosta sam okrenuta prirodi, biljkama, smjenama godišnjih doba i promjenama koje ona donose, kretanju svjetlosti… Dosta šetam i u tim šetnjama punim baterije i posmatram prirodu oko sebe. Predivno je koliko su biljke otporne i kroz šta sve prolaze i uprkos ljudskim intervencijama“, pojašnjava.

Upravo zbog toga joj je bitno koje materijale koristi, odakle dolaze i u kakvim uslovima su napravljeni.  Žao joj je da nešto završi na deponiji ukoliko se može iskoristiti.

„Pretpostavljam da o ovome dosta ljudi vjerovatno ne razmišlja. Rekla bih da mi je najveći izazov pronalaženje pravih sirovina koje su u skladu sa mojim načelima, što onda dovodi do skupljeg proizvoda, koji vjerovatno nije za svakoga. Suštinski, u pitanju je balansiranje između pristupačnosti proizvoda i odabira sirovina koje ne ugrožavaju ni mene, a ni kupce mojih proizvoda”, govori ona.

Za svoje proizvode Nina često i sama farba platna. Sa tim je krenula spontano, ali priznaje da je sam proces dugotrajan i traži dosta strpljenja iako nije zahtjevan. Kako kaže, potrebno je poznavanje biljaka, sezonskih promjena, kad i gdje koja biljka raste, svijest o održivom i odgovornom prikupljanju biljaka, prostor za bojenje, a neke biljke su otrovne, pa i na to treba obratiti pažnju.

„Zatim ide i priprema materijala za bojenje, tj. njegovo pranje. Na kraju, da li će se materijal bojiti hladnim procesom, tj. solarno (u teglama, na suncu) ili će se kuvati. Nekada je potrebno prvo skuvati biljnu sirovinu, pa tek onda dodati materijal koji se boji. Ako se boji solarno, taj proces zna trajati po nekoliko mjeseci. Ako se kuva, taj proces traje po nekoliko dana.

Najčešće koristi biljke koje su kuhinjski otpad, poput kore luka, bobičastog voća i pretežno korovi i biljke koje u izobilju rastu oko nas (kopriva, bršljen, šišarke smreke…). Istražujući biljke i isprobavajući nešto novo uvijek nešto nauči.

Izradu ovog teksta podržala je Američka agencija za međunarodni razvoj Sjedinjenih Američkih Država USAID kroz projekat PRO-Budućnost. Sadržaj ovog teksta ne odražava neminovno stavove USAID-a ili Vlade SAD.

Napiši komentar