fbpx

Do kuće Emira Ohrana (30) u selu Liješeva, pored Visokog, dolazi se samo uz detaljna uputstva. Ipak, potragu olakšava to što ga svi poznaju pa mogu da vam pomognu ako zalutate. Ovaj mladić poznat je po tome što izrađuje posuđe od gline. Svjestan je da grnčarstvu prijeti izumiranje, zbog čega je odlučan da učini sve što može kako bi očuvao porodičnu tradiciju dugu čak 300 godina.

Piše: Vanja Stokić

Zatekli smo ga u poslu. Na krovu kuće i stepenicama suši se posuđe dok on u podrumu izrađuje novo. Rad ne staje čak ni dok razgovaramo. Njegove vrijedne ruke oblikuju posude u kojima će se uskoro pripremati obroci.

„U ovim posudama treba malo duže pripremati hranu, ali je ukusnije i zdravije. Danas je takvo vrijeme da je brzina bitna, zato ovi stariji to cijene jer imaju vremena. Omladina nema živaca da to čeka“, govori nam Emir, dok vrti bubanj stare mašine za veš i na njemu oblikuje smjesu.

Gledamo kako komad gline brzo dobija oblik, a zatim i šare. Govori nam da trenutno koristi tri vrste gline, dvije slabe i jednu koju naziva ljutom. Njih u staroj kadi pomiješa sa vodom, a zatim melje.

„Prije je bila ručna mašina za mljevenje, kad sam bio mali. To mi je bila noćna mora. Danas je to na struju pa je mnogo lakše. Ovo je glina koja se kopa na dubini od dva-tri metra, nema dodira sa stvarima koje bi je zagadile, poput plastike. Ne ubacujemo primjese“, objašnjava.

Zanat je naslijedio od svog oca. U selu osmorica muškaraca pravi ovakvo posuđe, a Emir je najmlađi.

„Nema pisanih dokumenata, ali po tome što se prenosi kroz priče starijih ljudi, oko 300 godina se moja porodica bavi ovim zanatom. Otac mi je pričao da je moj pradedo to radio. On nije bio za to da nastavim zanat, htio je da završim školu i nađem posao u struci. Ali sve se tako izdešavalo…. Radim to što volim i što sam na neki način primoran. Kad bih se zaposlio u struci, ne bih ostavio zanat. Nastavio bih se baviti ovim i mimo njega“, kaže ovaj diplomirani pravnik.

Prije nekoliko godina se odselio u Njemačku, gdje je našao posao sa završenom srednjom medicinskom školom. Međutim, iznenadna smrt njegovog oca navela ga je da se vrati. Prije svega, kako majka ne bi ostala sama.

„Imam mušterije koje su ostale od njega, stekao sam i neke nove. Posla ima, posebno ljeti kada je sezona. Da mi je da se prijavim, da imam osiguranje i staž. Mjesečno mi za to treba oko 200 KM. Lako je ljeti kad ima posla, zimi je problematično“, iskren je on.

Kaže i da bi mu bilo lakše kada bi mogao da radi sa nekim, ali ističe da grnčarstvo nije posao za svakoga. Mladi mahom ne žele da se bave tim zanatom jer smatraju da je posao prljav.

„Velika je prijetnja da će ovo nestati. Omladina nije zainteresovana čak ni za pripremanje hrane u ovim posudama. Ja ću se potruditi da prenesem znanje dalje. Potrebno je formirati udruženje da se usaglase cijene i da se ovo zaštiti, ali nema zainteresovanih. Sve su stariji ljudi koji to ne razumiju. Moj otac je predlagao da svi usaglasimo cijene“, govori nam Emir dok završava rad na posudi. Za oblikovanje mu je trebalo malo manje od sat vremena.

Kao najveći problem i najveću opasnosti vidi nezaintresovanost države da pomogne očuvanje ovog zanata.

„Ovo je tradicija u mojoj porodici. Želio sam da to nastavim. Otac je držao predavanja u Zemljaskom muzeju, iz muzeja iz Travnika je dolazilo dvoje ljudi na obuku. Mjesec dana su bili tu, učili da rade. Napravili smo im peć na kuli“, govori.

Ne vodi evidenciju o napravljenom posuđu. Da bi napunio peć, potrebno je da radi 20 dana. U nju stanu 72 veće posude, poput lonaca i tepsija. Uz to bude još zdjelica i sitnijih predmeta. Uz svoju redovnu ponudu, ispunjava želje i narudžbe svojih mušterija.

„Ljudi su svašta naručivali. Amfore, ćupove, gnijezda za golubove… Donesu neko posuđe za koje ne znam ni čemu služi, ali napravimo takvo“, objašnjava dok nam pokazuje uzorke sa police.

Nakon oblikovanja, posuđe se dva-tri dana suši na suncu. Ne smije da prenoći napolju, pa ga Emir uveče unese u kuću, a ujutru ponovo iznese. Kada pečenje dođe na red, bitno je kako se posuđe slaže u peć. Nespretno redanje i naslanjanje vodi do pucanja.

„Temperatura ide do hiljadu stepeni. Pet sati moram biti oko peći. Najbolja je bukovina, nekad miješam sa jehovinom. Ako se kasnije ubaci više drva onda se suđe izvitoperi, izgubi svoj oblik. Tačno moraš znati koliko drva da ubaciš da bude pečeno, a da ne dođe do toga“, pojašnjava proceduru.

Ako prilikom oblikovanja i sušenja primijeti da nešto nije u redu sa predmetom, vraća ga u kadu i iznova oblikuje. Nakon pečenja je sve gotovo i greške ne mogu da se isprave.

„U mojoj porodici mora biti ista debljina suda sa svih strana. To se osjeti prstima. Kad se radi stalno, znaš kako i šta ide. Sve je to od oka“, govori nam.

Njegove mušterije su mahom stariji ljudi. Cijene posuđa su između 10 i 25 KM. Ističe da se zemljano posuđe ne cijeni dovoljno, kada se uzme u obzir sav trud koji je potreban da bi ono stiglo do trpeze. Ipak, u posljednje vrijeme je potražnja veća nego obično.

„Kad su se pojavile plastične posude ovaj zanat je stagnirao. Ali kada su ljudi shvatili da je ovo zdravo posuđe, sve se više vraćaju pripremanju hrane iz ovih posuda. Dijaspora jako cijeni ovaj zanat“, kaže Emir.

Sama priprema gline je fizički naporna, ali je cijeli proces odličan za psihičko opuštanje i odmor. Kupci mu se javljaju preko Fejsbuk profila, a njegove proizvode moguće je pronaći na više mjesta u BiH, poput štanda porodice Anđelić između Banjaluke i Mrkonjić Grada. Kako savjetuje, posuđe je prije upotrebe potrebno namazati uljem ili mašću. Kada prestane da upija, spremno je za korištenje.

„Dostavljamo i u druge gradove, ali nam je problem jer je sve lomljivo, a ovi u pošti baš i ne paze. Šaljem nekad po radnicima koji putuju u mjesta odakle su mušterije. Oni pripaze na paket“, pojašnjava Emir za kraj našeg razgovora.

Izradu ovog teksta podržala je Američka agencija za međunarodni razvoj Sjedinjenih Američkih Država USAID kroz projekat PRO-Budućnost. Sadržaj ovog teksta ne odražava neminovno stavove USAID-a ili Vlade SAD.

Napiši komentar