Nakon 22 godine rada u Italiji, Miroslav Klječanin vratio se na djedovo imanje kako bi se posvetio kozarstvu. U selu Gornji Očauš, oko 40 kilometara od Teslića, Klječanin vodi farmu od 220 koza, te na tržište plasira nekoliko proizvoda od kozjeg mlijeka.

Piše: Vanja Stokić

Kako kaže, u Italiju je otišao sa nadom da izgradi sebe. Nekoliko godina je radio u ugostiteljstvu, da bi zatim pokrenuo sopstvenu firmu. Prije sedam godina osnovao je farmu koza u Gornjem Očaušu, na 1.200 metara nadmorske visine. Zbog toga je nekoliko godina živio na relaciji BiH-Italija.

“Prije tri godine sam se definitivno vratio ovamo. Zatvorio sam firmu u Italiji, napustio sve i vratio se ovdje. Kada sam ušao u projekat sa farmom, situacija na zapadu je bila loša, sve neke krize. Tamo sam radio a ovdje sam ulagao u farmu. Imao sam ovdje čovjeka koji je vodio posao, ali ako vi niste tu, teško bilo šta može da funkcioniše. U posljednjem trenutku sam prelomio, zatvorio tamo firmu i vratio se ovdje. Naredne dvije godine sam popravljao situaciju, da farma može funkcionisati”, govori nam Miroslav.

Mozaik prijateljstva

Za kozarstvo se odlučio nakon posjete farmama u Italiji. Kako kaže, tamo je vidio kako to dobro funkcioniše.

“Obišao sam oko 30 farmi koza u Italiji, da ne idem glavom kroz zid. Shvatio sam da je to zdravo i kvalitetno pa sam optimistično ušao u taj projekat. Želio sam i dati primjer ljudima da se može živjeti ovdje”, priča nam on.

Njegovo stado trenutno broji 220 grla. Nedavno je nadogradio štalu, kako bi mogao prihvatiti do 450 životinja. Pored toga, farmu “Mons-Produkt” čini i mljekara u kojoj nastaju tri vrste sira, surutka i jogurt.

“Radimo tradicionalni kriška sir, mladi i tvrdi sir. Prosjek dnevne proizvodnje nam je oko 40-50 kilograma sira. Zavisi koji se proizvod tačno radi, ukoliko je to mladi sir, onda idemo na 70-80 kg. Za tvrdi i krišku treba više mlijeka. Ako radimo jogurt, od jedne litre mlijeka dobijemo skoro jednu litru jogurta. Poslije obrađenog sira pakujemo surutku”, objašnjava nam dok nas sprovodi kroz mljekaru.

Kako ističe, koze su svakodnevno na paši, ukoliko to vrijeme dozvoljava.

“Koze nikako ne vole kišu, tada radije ostaju u štali. One su poprilično osjetljive životinje. Treba ih pratiti i dati im uslove. One ovdje idu na ispašu i do 1.383 metara nadmorske visine. Voda koju piju u štali je voda koju koristimo u mljekari, to je mnogo bitno. Ovdje nema nijednog zagađivača u blizini. Najbliži je Teslić, koji je udaljen 40 km, ali nema industriju koja bi mogla da zagadi okolinu. Izolovan sam, ali ja sam to i tražio. Koza ne može funkcionisati na asfaltu niti u gradu. Ja sam ciljano išao na to da ovdje napravim farmu, da mi bude dostupna ispaša, da to bude u prirodnom okruženju”, objašnjava nam.

Trudi se da kozama osigura uslove kakve imaju u prirodi, sa što manje upotrebe medicinskih preparata. Ističe da se ovom poslu treba predati i saživjeti se sa životinjom.

“I raditi. Nije to samo kupiti kozu. Treba proizvesti to mlijeko, treba ga obraditi. Često ljudi nabave koze i proizvedu sir, ali onda ne znaju šta sa njim. Očekuju da će neko sam doći da ga kupi. Isto kao što si ga proizveo moraš naći i tržište. Kad će neko doći ovdje da kupi sir? Ja sam 40 km od prvog grada. Često ljudi dođu sa namerom da pronađu farmu i ne mogu je pronaći. Ovo je težak i kompleksan posao koji iziskuje mnogo pažnje, ozbiljnosti, organizacije, rada… Teško je sve posložiti. Ja sam ušao u to i ne povlačim se”, govori.

Ne namjerava više proširivati farmu. Ističe da nije megaloman i da ga ne zanima novac.

“Zanima me da ovo zaživi i da napravim kvalitetan proizvod. Ljudi danas nisu svjesni da dio sireva na tržištu uopšte nisu sirevi. Oni osjete ukus, ali se uopšte ne pitaju kako je njihovom organizmu. Bog se dobro pobrinuo o nama, ali mi uništavamo tu njegovu kreaturu, prvenstveno kroz hranu. U sebe ubacujemo svaki vid otrova. Dobro je da uopšte opstajemo”, govori on za kraj našeg razgovora, te dodaje da bi volio u sklopu svoje farme organizovati i neki vid turizma, poput zimskih sportova.

Autizam

Napiši komentar