Ime Borisa Maksimovića (31) je u domaćim književnim krugovima veoma dobro poznato. Iako je po zanimanju profesor italijanskog i srpskog jezika i književnosti, poznatiji je kao pisac, urednik časopisa „Talas“ te osnivač domaće izdavačke kuće „Imprimatur“.
Piše: Fedor Marjanović
Ideju da osnuje izdavačku kuću Boris je dobio 2014. godine. Tada je radio u dnevnim novinama Press RS kao lektor i imao objavljenu jednu knjigu, tako da je imao određenog iskustva. Tri godine kasnije registrovana je izdavačka kuća Imprimatur, koja za sada ima oko 20 naslova. Imprimatur je latinska riječ koja znači „Neka se štampa!“. To je bio pečat kojim su obilježavani rukopisi koji su prošli cenzuru katoličke crkve. Borisu je ovaj naziv bio zanimljiv zbog političkih konotacija.
„Taj politički podtekst mi je bio interesantan, jer izdavaštvo je zapostavljeni segment političkog djelovanja. Kod nas je skoro mrtvo i niko ga ne vidi. Ono ima određenu političku notu i to što radiš jeste širenje ideja“, ističe Boris.
Prvobitna zamisao Imprimatura je bila da služi kao pomoć mladim piscima, koji su napisali svoje prve knjige, a koji nemaju mogućnosti ni znanja da ih objave i nađu put do publike. Zapravo, cilj je bio olakšavanje puta drugim ljudima koji je sam Boris morao proći sa svojom prvom knjigom.
„Kada sam dobio prvi tiraž u ruke, uopšte nisam znao šta da radim s njim. Nisam znao ljude u knjižarama, niti kako se formira cijena ili pravi kalkulacija, s kim treba razgovarati, kako promovisati knjigu. Imprimatur sam više zamislio poput inkubatora za mlade pisce. Pomoći ću im prenošenjem svojih iskustava i iskustava ljudi koje znam, kako bi njihova knjiga došla do publike“, kaže naš sagovornik.
Do sada su objavili oko dvadesetak knjiga i devet brojeva časopisa Talas. Njihov izdavački opus je šarenolik, jer pored umjetničke poezije i proze takođe objavljuju i zbirke kolumni i blogova. Prve dvije knjige koje su objavili su bile prevodi italijanske književnosti, roman “Bio si samo broj” Roberta Rikardija, koji je preveo Milko Branković i “Čovjek od dima” Alda Palaceskija, koji je preveo Boris. Očekuje se objavljivanje romana češke književnice Ane Bulave “U mraku“, za koji je dobila “Magneziju“, najvažniju češku književnu nagradu.
Iako kaže da planiraju da se više posvete prevodima, to ne znači da će odustati od domaćih pisaca, pošto su prepoznatljivi po tome što objavljuju prve knjige novih autora. Neke od Imprimaturovih knjiga su prepoznate u regionu i osvojile su značajne nagrade. Zbirku priča “Kuhanje” Slađane Perković u Srbiji je objavila jedna od tamošnjih najvažnijih izdavačkih kuća Booka. Za zbirku priča “Mandarinske patke” Milanka Blagojević je dobila nagradu „Branko Čučak“ za najbolju prvu knjigu. Takođe, veliku popularnost je stekao roman “Mulat albino komarac“ Steve Grabovca.
Zbirke kolumni se posebno ističu zbog svog političkog angažmana. Među njima se nalaze “Elem“ Darka Momića Čkalje, “Samo frontalno” Srđana Puhala i “Novi koncept Republike Srpske” Milka Grmuše. Boris je posebno zadovoljan što su objavljivanjem spasili kolumne Darka Momića Čkalje od zaborava. Svi tekstovi te zbrike pisani su pod naslovom „Verbalni delikt“ za novine Press i bili su objavljeni na njihovom portalu. Kada su novine ugašene, te kolumne bi otišle u nepovrat da ih Čkalja nije sačuvao na svom računaru i objavio. U tome Boris vidi važnost štampanih knjiga i njihovu prednost nad tehnologijom – one brane rukopise od propadanja.
„Kod nas ljudi kuju u zvijezde sve što nosi prefiks digitalno i tehnologije stvarno nude masu prednosti. Ali ključno je to da tek kada nešto analogno izdaš i pošalješ u biblioteke i knjižare, to se mnogo teže uništava. Nije problem uništiti jednu knjigu, ali jeste 500 knjiga. Jedan sajt se može oboriti i sa njim može mnogo toga nestati, ali tek kada se nešto izda i pusti u svijet tome je osigurana trajnost“, tvrdi Boris.
Prilikom izbora rukopisa, Boris kaže da je zapravo najmanje važno koliko je dobro jedan tekst uređen jer su to tek tehnički problemi. Bitno je da je tekst autentičan.
„Ključna stvar je da tekst mora biti iskren. Nije mi problem kada je rukopis stilski neizbrušen i pun pravopisnih grešaka. To su stvari koje se mogu srediti. Neke stvari po stilskim karakteristikama djeluju sasvim u redu, ali ništa više od toga“, objašnjava naš sagovornik.
Takođe je od velikog značaja autorova spremnost na saradnju sa izdavačem. Objavljivanje knjige je dug proces koji može trajati mjesecima, a nekad i do nekoliko godina. U tom slučaju, važna je saradnja između izdavača i autora oko osnovnih pitanja koje se tiču samog teksta. Nakon toga dolaze lektura i štampanje tiraža. Boris ističe da je od velike važnosti i to da on kao izdavač finansira sve knjige koje izdaje. Ovo mu daje i vrstu veće kreativne kontrole, što se posebno izražava na dizajnu korica. Trenutno, dizajn za njih radi grafički dizajner Damir Omić, a Boris ističe da je vizuelni izgled knjige veoma bitan zbog prvog utiska.
„Dizajn je važan jer svi mi sudimo knjigu po koricama. To je nekad od presudne važnosti. Treba da se vidi da je naslovna strana urađena baš za tu knjigu, da nije skinuta i stavljena neka generička fotografija sa interneta. Želja nam je bila da svaka knjiga bude unikatna, ali da se na osnovu korice signalizuje ideja da je knjiga dio jedne koncepcije. Kod nas su na naslovnoj strani uglavnom ilustracije, uglavnom je ispisano rukom ime autora, ima tu još štošta“, ističe Boris te za kraj dodaje da je dizajn za knjigu „Ništa se nije desilo“ Stefana Janjića posebno uticao na njega.
Ovaj tekst je kreiran u sklopu projekta “Snaga pozitivne priče”, koji realizuje eTrafika.net a podržavaju USAID i IOM. Autor ovog teksta je odgovoran za njegov sadržaj i stavovi koji su u njemu izneseni ne odražavaju stavove USAID i IOM.
