Sofija Janjić (17) iz Banjaluke piše pjesme od svoje desete godine, a u svom stvaralačkom opusu ima 60 pjesama. U osnovnoj školi pohađala je literarnu sekciju i učestvovala na brojnim konkursima, gdje je često zauzimala i prva mjesta.

 Piše: Danica Novaković

Na prijedlog svoje učiteljice i sa željom da isproba nešto novo upisala se na literarnu sekciju.

„Mislila sam da je u redu da pokušam, pisanje pjesama je meni zapravo više bila potreba nego želja“, kaže ona za eTrafiku.

Prva pjesma, koju je napisala povodom proslave Svetog Nikole u osnovnoj školi, podstakla je da se nastavi baviti pisanjem. Još uvijek je čuva.

U svojim pjesmama Sofija najčešće piše o prirodi i ljubavi prema članovima porodice, posebno  majci. Otkrila nam je da je više njenih pjesama inspirisano tužnim ili bolnim životnim situacijama nego srećom, jer kada je tužna ima veću potrebu da piše.

„Moje prve pjesme nisu stilski savršene, ali meni su jako drage jer me podsjećaju na vremena kada sam tek počela da pišem“, objasnila nam je.

Na svoje pjesme do sada je dobila samo pozitivne komentare, ali vjeruje da sigurno postoji i neko ko misli drugačije, iako joj niko to do sada otvoreno nije rekao. Ipak, potvrdu za svoje stvaralaštvo Sofija je dobila u vidu nagrada koje je osvajala na različitim konkursima među kojima su Mihail Babinka, Lepo je voleti i Janoš Siveri.

„U osnovnoj školi sam bila aktivnija kada je u pitanju učešće na konkursima. Imam veliki broj nagrada, i sve su jako različite, što mi se dopada. Jedna od njih je nagrada za najbolji ostavljen utisak na žiri, a posjedujem i dosta nagrada za osvojeno prvo, drugo i treće mjesto. Iako nagrade nisu najbitnije, drago mi je što ih imam u tolikom broju jer je to dokaz da neko prepoznaje moj talenat“, otkriva nam, ističući da ne postoji nagrada na koju je najviše ponosna jer su one za nju sporedna stvar.

Nekoliko njenih pjesama je objavljeno u školskom časopisu, a neke od njih štampane su i u zbornicima. Takođe, od nekoliko izdavačkih kuća dobila je ponudu da izda zbirku pjesama, ali ih je odbila.

„Neke izdavačke kuće su mi ponudile da im se javim ukoliko se odlučim da izdam zbirku, ali smatram da još uvijek nisam spremna za to, mislim da treba još da sazrim i da bi to trebalo da bude kruna mog dosadašnjeg rada“, kaže ona.

Sofijin veliki uzor je ruski pjesnik Sergej Jesenjin, čiju poeziju jako voli da čita. Njegova djela voli zato što je on jedan od rijetkih pjesnika koji je svoj način života uspio da opravda i objasni kroz svoje pjesme.

„Iako ljudi tvrde da ne treba imati uzore uvijek postoji neko na čiji rad ćemo se ugledati, a jedan od mojih velikih uzora je Jesenjin. Iako ne podržavam njegov način života, njegovu poeziju stvarno volim“, izjavljuje, poručujući da treba da nastavimo njegovati poeziju, jer je to jako važan vid umjetnosti i nešto stvarno posebno.

Ovaj tekst je kreiran u sklopu projekta “Snaga pozitivne priče”, koji realizuje eTrafika.net a podržavaju USAID i IOM. Autor ovog teksta je odgovoran za njegov sadržaj i stavovi koji su u njemu izneseni ne odražavaju stavove USAID i IOM.

 

Napiši komentar