fbpx

Decembar je 2022. godine. Noć. Šestorica migranata izlazi iz taksija koji ih je dovezao do obale rijeke Save, prirodne granice Bosne i Hercegovine sa Hrvatskom. Jedna rijeka dijeli ih od Evropske unije. Lokaciju su dobili od drugih migranata. Udaljeno više od stotinu kilometara od kampa u kome su smješteni, ovo mjesto je uobičajena ruta za ilegalne prelaske.

Tekst: Vanja Stokić i Ajdin Kamber; Fotografije: Ajdin Kamber

Sa makadama dolaze u njivu. Još stotinjak metara dijeli ih od rijeke. Desetak metara desno nalazi se minsko polje, sa eksplozivnim napravama iz proteklog rata. Pored je i šuma, u kojoj su vidljivi tragovi prijašnjih grupa: ostaci hrane i zgarišta od loženja vatre. Šestorica muškaraca sa sobom nosi gumeni čamac na naduvavanje. Poput onih koje turisti koriste za ljetovanje. Nisu uspjeli pronaći veći, pa će rijeku prelaziti u tri navrata. U čamac stanu samo dvije osobe.

Podrži eTrafiku

Među ovim muškarcima su dvojica braće iz Avganistana. Nasim ima 23 godine, a Ali je godinu dana stariji. Imena smo im promijenili zbog zaštite identiteta. Svoj dom su napustili još 2018. godine. Pripadaju plemenu Hazari, čiji se članovi fizički razlikuju od ostalih ljudi u toj zemlji. Česti su napadi na njih, ubistva, silovanja njihovih žena, pretvaranje njihove djece u robove. Braća su na put krenula jer su imali problema sa talibanima. Do Bosne i Hercegovine došli su pješke. Sada, na obali Save, gledaju u Evropsku uniju. Dogovor je da Ali pođe prvi, sa prijateljem.

„Kada su oni krenuli, pošto je vrijeme bilo jako maglovito, nismo mogli nista vidjeti, bila je i noć, nismo imali neko svijetlo. Ali smo čuli zvukove, zvuk pada u vodu. I šta god smo uradili, nismo mogli da ga nađemo. Prijatelj se vezao za čamac pa su ga ostali izvukli vani, a ja i jedan prijatelj smo išli da tražimo mog brata“, govori nam Nasim.

Foto: Ajdin Kamber

Kada su shvatili šta se desilo, otrčali su do prvih kuća i pozvali policiju. Patrola je stigla i napravila zapisnik, u koji smo imali uvid.

„Meni nije bilo dobro, bilo mi je muka, pa su me stavili u vozilo i odveli na neku drugu lokaciju i tamo me ostavili. Ne znam gdje sam bio, nismo mogli shvatiti gdje se nalazimo i nismo se mogli snaći. I nakon toga ništa, policija nije ništa uradila. Jedinu stvar koju mi je policija rekla jeste da će pokušati naći mog brata, ali mislim da nisu ništa uradili“, priča nam Nasim, ispred kampa za migrante na planinskoj visoravni nedaleko od Bihaća u zapadnoj BiH gdje smo ga pronašli.

Nasim, Foto: Ajdin Kamber

Ovdje već mjesecima čeka odgovor na zahtjev za azil. Još važnije, čeka da sahrani brata.

„Sada znam gdje mi je brat, našli smo ga! On je u Hrvatskoj, u bolnici blizu granice“, govori nam kratko.

Bolnica o kojoj govori nalazi se u Slavonskom Brodu, u Evropskoj uniji. Nakon utapanja, snažna rijeka je nosila Alijevo tijelo pedesetak kilometara nizvodno. Pronađeno je na obali i prevezeno u lokalnu bolnicu. Obdukcija je pokazala da se radi o utapanju.

„Odmah se posumnjalo da se radilo o migrantu zbog njegovih fizičkih osobitosti. Kod sebe, u džepu, imao je nekakav dokument, gdje se dalo naslutiti o njegovom identitetu, ali policija nije mogla sa sigurnošću reći da je to baš taj čovjek na koga su bili izdani ti dokumenti. Nakon obdukcije tijelo smo smjestili u hladnjak. Ispisali smo potvrdu o smrti i dozvolu za ukop“, govori nam doktorica Ivana Mahovne, voditeljica Odjela za patologiju i citologiju Opće bolnice Slavonski Brod.

Doktorica Ivana Mahovne; Foto: Ajdin Kamber

Međutim, uskoro joj se javio volonter iz Bosne i Hercegovine, koji radi sa migrantima. Kazao joj je da sumnja da se radi o Aliju, čiji je brat još uvijek u Bosni i Hercegovini, i želi da preuzme tijelo i da ga sahrani u ovoj zemlji. Na molbu volontera i Nasima, osoblje bolnice je odlučilo da odloži sahranu. Da bi se tijelo poslalo nazad za Bosnu i Hercegovinu, mora se prvo identifikovati utopljenik. Nije se moglo u potpunosti vjerovati dokumentu koji je imao u džepu pa je tražena DNK analiza. Tu se javio još jedan problem – prenošenje materijala preko granice. Uzorak nije mogao da se uzme u Bosni i Hercegovini pa donese u Hrvatsku. Niti je Nasim bez dokumenata mogao da pređe državnu granicu. Sedmice su prolazile jedna za drugom, rješenje se nije naziralo.

„Samo zbog tog pokojnika smo upalili hladnjak u našoj staroj mrtvačnici. Mi hladimo hladnjak sa šest mjesta za tog jednog pokojnika. To nas opterećuje i higijenski i financijski, ali kad vas ljudi mole i kad vidite da su na rubu suza, onda nemate srca odbiti“, naglašava doktorica Mahovne.

Foto: Ajdin Kamber

Za to vrijeme, Nasim je u Bosni i Hercegovini čekao. Odustao je od svojih planova za budućnost. Zatražio je azil i razmišljao samo o sahrani svog brata. Smatrao je da je njegova sudbina da ostane tu gdje jeste.

„Otkad se ovo desilo, čitav život mi se okrenuo. Niko od moje porodice nije psihički dobro.
Stvarno nam je teško zbog tog gubitka. Samo čekamo taj DNK test, ali za mene, moju porodicu ovo je postalo mučenje. Sad je on dugo dole, već četiri mjeseca“, govori nam Nasim.

Dodaje da je za Avganistance sahrana zapravo životno pitanje. Religiozan je, a u islamu je grijeh za cijelu zajednicu koja ne uradi sve da se dostojanstveno oprosti od svog člana i ne obavi vjerski obred.

„Ja smatram da smo mi kao muslimani odgovorni za taj čin jer to nam vjera nalaže. Ako niko ne obavi, svi smo grešni. Ako bilo ko taj čin obavi, svakako njemu pripada ogromna nagrada, a sa druge strane grijeh ili obaveza skida se sa tereta cjelokupnoj zajednici“, pojašnjava nam Amir Mahić, glavni imam Medžilisa islamske zajednice Kozarac, mjesta u sjeverozapadnoj BiH.

Foto: Ajdin Kamber

Alijevo utapanje nije jedino. Prema podacima, do kojih smo došli tokom istraživanja, desetine migranata se svake godine utope u graničnim rijekama Bosne i Hercegovine. Nasim ističe da lično poznaje šest ljudi koji su se utopili.

„Nađu ih samo ako tijelo ispliva iz vode, ili ako neko vidi tijelo. Mi javimo kampu šta se desilo, ali u Bosni niko ne radi nista po tom pitanju. To samo na tome ostane“, dodaje.

Iskustva sa ovakvim slučajevima ima i imam Mahić. Tokom prošle godine pronađeno je tijelo mladića iz Avganistana, na području Kozarske Dubice. S obzirom na to da ga niko nije tražio, tijelo je nakon obdukcije sahranjeno u pravoslavnom groblju u Banjaluci. Međutim, nekoliko mjeseci kasnije pojavila se porodica. Uporedili su posljednje informacije o njegovom kretanju i policijske izvještaje. Na osnovu fotografija je identifikovan, a njegovo tijelo premješteno u mezarje u Kozarac.

„Sa aspekta islamskog učenja, utopljenike smatramo šehidima. Odmah pored njegovog groba je šehidsko mezarje. I danas nam je drago što smo skinuli teret cjelokupnoj zajednici, barem u pogledu njegovog slučaja. Porodici koja pati s jedne strane, pronalazeći da je njen najmiliji stradao, jedina satisfakcija je ta da može da bude dostojanstveno pokopan“, pojašnjava Amir Mahić.

Imam Amir Mahić; Foto: Ajdin Kamber

Bio je uključen u cijelu proceduru identifikacije tijela, eskhumacije i ponovne sahrane. Ističe da porodica nije ni razmatrala opciju prevoza tijela u Avganistan jer je procedura previše skupa i komplikovana. Prvi problem je bio što on nije posjedovao dokumente iz Avganistana, pa nije mogao biti povezan sa tom zemljom.

„Inače smo u svakodnevnom doticaju sa procedurama, što sahranjivanja, što ekshumacije i prevoženja tijela. Ne samo ljudi koji su poginuli u ratu, već i naših ljudi koji su umrli u inostranstvu. Te procedure su se lagano, usputno rješavale. Međutim, gledajući na ovaj slučaj, to je izuzetno komplicirano. Mi smo ovdje imali pomoć jednog našeg pogrebnog preduzeća. Vjerujte da ja kao obični civil i građanin BiH, čini mi se da ne bih bio u stanju sve to izganjati. Bez obzira na jezik, na mogućnosti i na nekakvu elokventnost u smislu pismenosti, ne bih bio u mogućnosti to riješiti“, pojašnjava on.

Islamska zajednica i njeni vjernici su obezbijedili novac za dženazu, ali i sve ostale troškove. Morali su da plate sve u vezi smrti ovog mladića, od trenutka kad je pronađen pa do dženaze. Obdukciju, boravak u hladnjači, prvu sahranu, obilježje na grobu, transport…

„Oko 8.000 KM (oko 4.000 evra) je to koštalo. Evo, samo uzmete u obzir da se za taj novac ovdje može opremiti i 10 smrtnih slučajeva. Potrebno je doista mnogo i papirologije i energije i utrošenog vremena. I sa druge strane, veoma mnogo novca. Devedeset odsto tih porodica ne bi moglo taj proces iznijeti do kraja. Prvo, morali bi fizički da dođu tu. S druge strane, morali da svu tu papirologiju da ‘izganjaju’. Sa treće strane, trebalo bi da sve to isfinanciraju. Bez obzira na to da li je ukop ovdje ili na nekom drugom mjestu. Tako da je to, ukratko kazano, jedna nemoguća misija, ka kojoj ovaj sistem dovodi te porodice“, ističe on.

Foto: Ajdin Kamber

Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske, je od 2020. do 2023. godine, evidentiralo 48 slučajeva utapanja migranata na području ovog entiteta. Najveći broj utapanja dešava se na istoku države, na rijeci Drini i na granici sa Srbijom. U Zvorniku su se desila 23 utapanja, a u Bijeljini 13.

„Ukoliko neko od rodbine iz afričkih ili azijskih zemalja traži nestalu osobu, a sumnja se da se radi o pronađenom tijelu nepoznatog lica na području Republike Srpske, jedini način preuzimanja tijela je moguć nakon identifikacije nepoznatog tijela, putem DNK analize najbližih srodnika (otac, majka, brat, sestra). Analiza DNK profila se vrši u zavodima za sudsku medicinu po naredbi nadležnog tužilaštva. Takođe, porodica može da se obrati diplomatsko-konzularnom predstavništvu svoje zemlje u BiH, koje ostvaruje i nastavlja dalju komunikaciju sa BiH“, rečeno nam je MUP-u.

U ranijoj komunikaciji, upitali smo MUP koji je zvaničan protokol kada se policiji prijavi utapanje u rijeci. Da li se organizuje potraga za tijelom?

„Ukoliko se nakon zaprimljenih prijava da je došlo do utapanja lica, tijela istih ne pronađu, preduzimaju se mjere na pronalsku, odnosno mjere potražne djelatnosti u cilju pronalaska tijela (pregled terena: vodenih, priobalnih područja, raspisivanje objave o nestalom licu i sl), uz istovremeno prikupljanje potrebnih saznanja i informacijama o svim okolnostima koje su prethodile samom događaju, odnosno utapanju lica“, saopšteno nam je.

Rijeka Drina; Foto: Ajdin Kamber

Iz MUP-a nam nisu dostavili informaciju u koliko je slučajeva organizovanja potraga za tijelima migranata i koji je bio njihov epilog.

Najveći broj utapanja migranata je na istoku, na području Zvornika. Razlog je vrlo jednostavan, tokom ljeta je nivo rijeke Drine toliko nizak da se može prehodati i preći iz Srbije u BiH. Međutim, lokalno stanovništvo upozorava kako je Drina izuzetno varljiva i opasna rijeka, jer je puna virova, te je izuzetno brza i jaka, pa lako obori odraslog čovjeka.

Jedna od lokacija gdje izbjeglice i migranti pokušavaju da pređu rijeku Drinu, nalazi se u mjestu Karakaj, nedaleko od međunarodnog graničnog prelaza, oko kojeg smo imali priliku da vidimo učestale ophodnje granične policije, u namjeri zaustavljanja migracija. Nedaleko od graničnog prelaza nadvilo se brdo sa hiljadama crnih mramornih spomenika, u koje se decenijama sahranjuju stanovnici ovog područja. U krajnjem i teško dostupnom dijelu groblja pronalazimo desetak humki i grobnih mjesta zaraslih u travu, žbunje i šipražje. Ova su drugačija od ostalih. Nisu mramorna niti ukrašena. Nema ni cvijeća niti svijeća. Na drvenim pločama koje je već načelo vrijeme uglavnom stoje natpisi: NN 2022 Ž, NN 2020, NN 2018… Brojevi predstavljaju godinu smrti, a NN – neidentifikovanu osobu.

„Trenutno je 17 lica sahranjeno u gradskom groblju“, govori nam policijski inspektor iz Zvornika Vladislav Luković.

Grobovi neidentifikovanih migranata u Karakaju; Foto: Ajdin Kamber

Kad se pronađe tijelo na ovom području, ono se prevozi na obdukciju u bolnicu „Sveti vračevi“ u Bijeljini. Načelnik Službe za patološku anatomiju sa citologijom Vidak Simić, obdukcije sprovodi posljednjih pet do šest godina. Na njegov sto dolaze tijela pronađena između Bijeljine i Vlasenice.

„Ranijih godina su se sporadično pronalazila tijela, tri do šest. Ove godine je do danas nađeno 24, što u Drinskom jezeru, što u gornjem i donjem toku rijeke Drine. Ove godine je drastičan porast broja (stradalih) migranata“, upozorava dr Simić.

Pored obdukcije i foto-dokumentacije, on uzima koštani uzorak za DNK analizu.

„Foto-dokumentaciju i zapisnik sa obdukcije šaljem tužilaštvu, a koštani uzorak čuvam u zamrzivaču za buduću eventualnu DNK analizu. Trebalo bi da tužilaštvo naredi DNK analizu, ali tužilaštvo nema s čim da je uporedi. Nema uzoraka, nesporni uzorak od srodnika i to ozbiljno usporava identifikaciju migranata“, govori nam on.

Doktor Vidak Simić; Foto: Ajdin Kamber

Za sada čuva oko 40 uzoraka za analizu, koji će mu pomoći da identifikuje tijela koja su već sahranjena. Naravno, ako se nekad pojavi porodica koja traži svog člana.

„Pazite, ukoliko se osoba sahrani bez uzimanja DNA uzorka, uzorak se opet može uzeti ekshumacijom tijela“, podsjeća nas on.

Međutim, u tim slučajevima se mora znati koje tijelo se ekshumira. Ako na groblju imate 20 grobova sa NN oznakama, gdje da tražite? Zbog toga on uzima uzorke svakog tijela koje mu bude dovezeno, a na njihovim grobovima stoje brojevi koji povezuju grob sa uzorkom. Do sada je nekoliko tijela idektifikovano i vraćeno u zemlje iz kojih potiču.

„Prošle godine sam dobio fotografije iz Avganistana, gdje je sahranjen jedan mladić. Bilo mi je neobično, drago. Bio sam ispunjen. Dakle, uspio sam završiti jedan zadatak, sebi postavljen. Drago mi je zbog te porodice i zahvalan sam im što su poslali fotografije. Meni to znači. Jedna porodica je sad mirna“, pojašnjava on.

Cijena DNK analize je je oko 250 KM (oko 125 evra). Njegova ideja je da se urade analize svih uzoraka koje čuva, a zatim da se ti nalazi postave na poseban sajt. Tako bi porodice iz Avganistana, Maroka i drugih zemalja mogle da urade analizu u svojoj zemlji i direktno na sajtu da vide da li se nalaz poklapa sa nekim od tijela nađenih u Bosni i Hercegovini. Naglašava da je tijelo davljenika najčešće nemoguće identifikovati bez DNK analize. Jednostavno, nakon dužeg boravka u vodi tijelo izgubi svoj oblik.

„Rijetki su slučajevi da se (migrant) nađe isti dan kad je utopljen. Uglavnom se nalaze posle mnogo više dana, posle mnogo više mjeseci. Često se nađu samo koštani ostaci, odnosno dijelovi skeleta ili kompletan skelet. Prođe vremena dok Drina, pošto je varljiva kakva jeste, izbaci tijelo na obalu. Nikad ne možete ni sa približnom preciznošću odrediti kad se neko utopio. Vrlo je varljivo“, upozorava doktor Simić.

Grob neidentifikovanog migranta; Foto: Ajdin Kamber

Ako tijelo ne bude identifikovano u roku od 30 do 40 dana, ono se sahranjuje u groblje koje pripada opštini gdje je pronađeno. Troškove snosi lokalna samouprava. Radi se o neuređenim humkama, većinom u ćoškovima groblja, koja su zarasla u travu. Na nekima je postavljen drveni nišan, a na nekima drveni krst, iako identitet tijela nije poznat. Pitanje je koliko će ova obilježja ostati na tom mjestu.

„Morate poprilično dobro tražiti okolo da biste ih našli. U većini slučajeva je NN na toj tabli, eventualno godina kada je osoba preminula. Jako loše obilježeno, nikad ne znate da li će to ostati na takav način tu, i da li će se tabla zadržati neko vrijeme tu ili će biti uništena. I zapravo se više neće znati uopšte ni da tu postoji neko tijelo“, upozorava Ines Tanović iz Udruženja „Kompas 071“ u Sarajevu.

Polomljeni krst na grobu neidentifikovanog migranta; Foto: Ajdin Kamber

Aktivistima se često javljaju porodice iz zemalja iz kojih migratni dolaze u Bosnu i Hercegovinu. Traže od njih pomoć u pronalasku njihovih bližnjih, koji su nestali na putu ka EU.

„Javljaju nam se ili sa slikama ili lokacijom eventualnog terena gdje je neko nestao, sa kratkim opisom šta se dogodilo i u kojem slučaju. I onda zapravo kreće taj naš proces prolaska kroz institucije. Najčešće, zapravo, govorimo o utapanjima na našim rijekama. Prvenstveno Drini, ali i Savi. Pogotovo u zadnjih godinu, dvije, kada je i Sava postala jedan od glavnih prelaza. Nekad u tom procesu dobijete pozitivan odgovor. Nekad naiđete na jako divne ljude koji odmah krenu da urade nešto. Nekad naiđete na potpuni zid. Igraš sa nekakvog inspektora, istraživača, koji uopšte nisi, kucaš na vrata na koja nikada prije nisi pokucao“, govori nam Ines Tanović.

Aktivistkinja Ines Tanović; Foto: Ajdin Kamber

Ističe da je proces pronalaska i identifikacije tijela, a zatim vraćanja u rodnu zemlju, izrazito komplikovan. Zapravo, svaki put ima osjećaj da je krenula iz početka.

„Nijedan od tih slučajeva nije mogao da se podvede pod istu proceduru. Ambasade vrlo rijetko žele uopće da se uključe u cijelu priču. Državne insitucije su totalno nezainteresirane za ovu tematiku. Čini mi se da, kod nas ovisi sve od ljudi koje ćete pronaći u nekoj od službi. Zapravo je vrlo individualan pristup i ako ste sretni da vam se javi neko ko je pristupačan, onda ćete možda i doći do nekih podataka“, iskrena je ona.

Sanela Klepić, aktivistkinja koja vodi Dnevni integracijski centar „INTERGreat“ u Sarajevu, podsjeća da u Bosni i Hercegovini ne postoji baza nestalih migranata niti onih za kojima se traga.

„Ima ljudi koji su i danas u mrtvačnicama. Evo imali smo mi posljednji slučaj gdje porodica više od tri mjeseca čeka da se tijelo prebaci nazad u Maroko. Nema ambasade, sve je onda moralo ići preko Srbije, onda to opet ovisi kako sarađuju naše vlasti sa Srbijom“, govori ona.

Aktivistkinja Sanela Klepić; Foto: Ajdin Kamber

Za pitanje migracija u Bosni i Hercegovini zaduženo je Ministarstvo sigurnosti, u čijem sklopu djeluje Služba za poslove sa strancima. Punih pet mjeseci smo pokušavali da dogovorimo razgovor sa predstavnicima Službe, ali bez uspjeha. Učestvovali su u procesu identifikacije nekoliko tijela, koja su kasnije vraćena u Maroko, ali o tome nisu željeli detaljnije da razgovaraju.

„Upit koji ste nam poslali nije u nadležnosti Službe za poslove sa strancima. Ono što možemo informativno reći je, da ukoliko se identitet preminulog migranta utvrdi u tom slučaju se kontaktira njegova porodica ili ambasada države čiji je državljanin preminulo lice, a koja se nalazi u Bosni i Hercegovini i tada troškove transporta snosi porodica preminulog lica ili ambasada. Transport se sprovodi pod određenim uslovima, a pogrebno društvo je upoznato sa tačnom dokumentacijom koja je potrebna da bi se tijelo preminulog lica prevezlo do zemlje porijekla. Ukoliko se identitet preminulog lica ne utvrdi, isto se sahranjuje na trošak gradskog groblja u opštini u kojoj je preminulo lice pronađeno“, napisali su nam nakon višemjesečnog insistiranja na odgovoru.

U susjednoj Srbiji situacija je čak i gora. Registar ne postoji ni u ovoj zemlji, a na grobljima koje smo obišli su sahranjeni migranti samo sa oznakom NN i godinom rođenja. Ne radi se obdukcija tijela niti se uzima uzorak za DNK analizu. To praktično znači da ih njihova porodica nikada neće pronaći.

„Najveći problem je to što državni organi uvek insistiraju da se ta identifikacija radi samo na osnovu zvaničnih dokumenta izdatih od strane zemlje porekla, što ljudi nemaju. Posebno ako pričamo o tijelima koje su pronađena na obali reke Drine. Zvanične procedure govore da bi svako telo moralo da se pošalje u lokalnu bolnicu na obdukciju i da se tada telo fotografiše i da se uzme DNK uzorak, radi eventualnog kasnijeg upoređivanja sa DNK uzorkom članova porodice. Međutim, nama je praksa pokazala da se to ne radi. Vrlo često se desi da, kada se utvrdi da telo pripada izbeglici, što se utvrđuje samo na osnovu boja kože, da se preskoči obdukcija i uzimanje DNK uzorka i da se tela šalju direktno na groblje radi sahranjivanja“, govori nam Milica Švabić, pravnica u nevladinoj organizaciji „KlikAktiv“ iz Beograda.

Pravnica Milica Švabić; Foto: Ajdin Kamber

Ona dodaje da se ljudi često dave ukoliko ih uhvati vir u rijeci ili se prevrne gumeni čamac. Međutim, postoje i druge okolnosti.

„Vrlo često smo dobijali svedočenje ljudi da su se njihovi prijatelji, ljudi koji su putovali sa njima u grupi, utopili u Drini nakon što ih je policija Bosne i Hercegovine naterala da se vrate na teritoriju Srbije, tako što su ih pod pretnjom oružjem naterali da preplivaju Drinu nazad u Srbiju“, opominje ona.

Grobovi neidentifikovanih migranata u Loznici; Foto: Ajdin Kamber

Različite rijeke se prelaze na različite načine, upozorava nas Marijana Hameršak sa Instituta za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu. Kako ističe, neke rijeke se prehodaju, za druge se koriste čamci, a za treće konopci.

„To je ono što smo čuli kada smo prvi put došli u Bosnu i Hercegovinu. Tad su nam opisivali kako su se ljudi prije kretanja na put prema Italiji pripremali, tako što su kupovali konopce da se mogu zavezati i povezati kod prelaska rijeke. Rijeke se, također, prelaze i preko slapova, što može nositi za sobom posebnu vrstu rizika. Padanje sa slapa može samo po sebi dovesti do smrti. Više je ljudi tako umrlo“, podsjeća nas ona.

Sava se prijašnjih godina nije prelazila. Bar ne mnogo. Radi se o rijeci koja izgleda mirna, ali u sebi krije mnoge opasnosti. Međutim, nakon što je hrvatska granica postala neprobojna na drugim mjestima, Sava je ostala kao jedina opcija.

„Tu vidimo da su na neki način stjerani, usmjeravani politikama, upravo prema tom prijelazu rijeke, prema naoružanom krajoliku koji u konačnici uzima živote. Nije slučajno da se nije koristila, Sava je opasna rijeka. To nije rijeka koja se može prelaziti u malim gumenim čamcima“, navodi Marijana Hameršak.

Istraživačica Marijana Hameršak; Foto: Ajdin Kamber

Smatra da se problem identifikacije tijela može riješiti tako što zemlje uspostave protokole, ali i pravno imenuju stvari.

„Dok god ne utvrdimo identitet osobe koja je nestala radi se o nestanku. Možemo govoriti o prisilnom nestanku, a države su odgovorne, ne samo za identifikaciju nego i za istragu o tome kako je došlo do smrti. Mislim da je jasno na kome je odgovornost da se protokoli donesu i da se istraže okolnosti pod kojima masovno dolazi do smrti, do kojih nije trebalo doći“, opominje ona, dodajući da se brojevi u različitim izvještajima odnose samo na evidentirane smrti, dok je njihov stvarni broj zapravo višestruko veći.

Imajući posredan kontakt sa porodicama koje su na ovaj način izgubile svoje članove, Marijana ističe pojam „nezaključeni gubitak“, kojim se označava istovremeno osjećanje tuge i nadanja. Življenja sa neznanjem da li je naša bliska osoba započela život na drugom kraju svijeta ili je stradala na svom putu. Takvo stanje emotivno iscrpljuje osobu i ne omogućava joj da pronađe svoj mir. Tokom istraživanja eTrafike, posjetili smo pedesetak neobilježenih grobova u Srbiji i Bosni i Hercegovini. Pedesetak porodica nikad neće saznati šta se desilo sa njihovim članovima, živjeće u nadi da se radi samo o prekinutom kontaktu, ali i strepnji da više nisu živi. Nažalost, stvaran broj takvih porodica je mnogo veći.

Prve izbjeglice iz Sirije, Avganistana i Iraka pojavljuju se 2015. godine, na granicama zemalja u jugoistočnoj Evropi, čime je zvanično otvorena „Balkanska ruta“, koja je neprestano aktivna sve do danas. U međuvremenu rutu počinju da koriste i osobe iz drugih zemalja Azije i Afrike, od Pakistana i Bangladeša do Somalije i Maroka. Stotine hiljada ljudi prošlo je Balkanskom rutom, koja se često mijenjala smjer, u zavisnosti od težine prelaska granice ili od dobrodošlice sa druge strane granice. Ruta vodi preko: Grčke, Albanije, Crne Gore, Srbije, Bosne i Hercegovine, Hrvatske…

Svi ti ljudi imaju jedan cilj – da stignu do zemalja zapadne Evrope i svoj život nastave u miru, i što dalje od matičnih država koje razaraju ratovi, teroristički napadi, nemaština, korupcija i represivni državni aparati. Kako je Evropska unija, 2016. godine, zatvorila svoje granice, migranti su bili primorani svoj neizvijesni put da nastavljaju kroz planine, šume i nenaseljena područja, najčešće preko Hrvatske i Slovenije, kako bi stigli do zemalja koje će prihvatiti njihovo (ne)otuđivo pravo na azil, poput Italije.

Taj put je izuzetno izazovan i težak, te su migranti često izloženi brojnim opasnostima pothranjenosti, hladnoći, napadima policije ili lokalnog stanovništva, Često nemaju adekvatan smještaj, hranu, medicinsku njegu. Nerijetko, u razgovoru sa izbjeglicama i migrantima, dobijamo odgovor da se ne bi ni usudili krenuti na neizvjestan i opasan put da su znali šta ih čeka.

Proces prelaska granica vremenom je postao sve teži. Države Evrope, ne samo da su zatvorile svoje granice, nego ih pojačavaju ophodnjama, vojskom, žilet žicom i drugim tehnološkim napravama, kako bi onemogućili prelaske granica. Učestali su izvještaji i svjedočenja o brutalnosti policijskih snaga, koji izvode ilegalne „push backove“, ne prezajući od upotrebe sile. Sve je to primoralo migrante da se upuštaju u sve rizičnije prelaske granica, na nepristupačnijim mjestima poput rijeka, koje na kraju postaju grobnice mnogim nesrećnicima na njihovom putu. Mnoga tijela ni do danas nisu pronađena niti porodice znaju za sudbinu svojih članova.

Ova istraživanje je urađeno uz podršku Journalismfund.eu

Napiši komentar