fbpx

Rečenica, odnosno pitanje koje me je zaintrigiralo čitajući Chomskog natjeralo me na traženje odgovora. Kakvi smo to ljudi postali? Pita Chomsky.

A ja bih da mu odgovorim, ali ne mogu. Ne zato što neću da znam ili se bojim da znam, već zato što ne mogu da saznam. Nemam od koga. Stoga sam odlučio da sam sebi odgovorim. Moguće je da nikad neću naći odgovor ali to je život.

Zašto?

Podrži eTrafiku

Još jedno pitanje na koje tražim odgovor. Ono može stajati uz razne rečenice i praviti od njih pitanja koja me muče.

Zašto su ljudi toliko znatiželjni?

Putujem iz Beograda za Banja Luku i stigoh na granicu u Brodu. Na hrvatskoj strani, kao i obično, iz ne znam kojih razloga, morali smo izaći, iako je bilo -2 stepena. Bio sam među zadnjima i već sam se vratio u bus. Iza mene je ušao neki čikica koji je rekao nekom momku da treba da se vrati. U tom momentu neki stariji bračni par i još nekoliko ljudi su svoje glave okrenuli toliko brzinom da sam se zabrinuo za njihov vrat. I dan danas mislim da sa krvnim pritiskom, kod oba člana bračnog para, nešto nije u redu. Očima su govorili tom momku: „ko si ti da nam kvariš put i tjeraš nas da stojimo ovdje?“ Kad je izašao ispričano je dužih priča od ove moje i različitih verzija šta mu se moglo desiti. Momak se vratio, a oni su opet namontirali one iste oči. Izgleda da nikad neće saznati zašto su ga zvali. Kakvo razočarenje.

Zašto su svi u crnom?

„Odjeća ne čini čovjeka.“ Rekao je jednom neki vjerovatno veliki um, ali u ovom momentu se ne mogu sjetiti koji. Ali da li stvarno ne čini?

Promatrah ljude na raznim beogradskim tramvajskim i autobuskim stanicama, pošto ih tu nekako uvijek najviše ima i shvatih da se ispod svih tih božićnih ukrasnih lampica koje nekako daju to svjetlo inače sivom Beogradu, nalazi jedan veliki oblak crnila. Pod crnilom i cijelim ovim pitanjem ne mislim samo na odjeću. Taj oblak crnila činili su to isto mnoštvo ljudi od kojih se niko nije smijao. Na licu su im se vidjeli samo problemi, od najsitnijih do najkrupnijih. Vidjelo se da niko od njih ne traži ništa pozitivno u onome što ima.

To me podsjetilo na klip sa Youtube-a o momku koji nema ni ruke ni noge. Momak je naučio hodati sa tim ostacima nogu, pisati ustima, plivati, ne znam ni ja kako ali je uspio. I ne može mi niko reći da je njihov ijedan problem ravan njegovim. Bilo to mala plata, veliki dugovi, krediti ili sta god. Mi sami biramo svoj put, i mislim da svako ima svoju šansu. A izgovori, izgovori su za one koji nisu zadovoljni. Niko mi ne može reći da su mu roditelji krivi, finansijska situacija i ostalo.

Neki dan sam čuo izgovor skromnost. Skromnost? Neko vam ponudi najveći dio kolača i vi ćete reći ne hvala? Zašto? „Skromnost je za hulje“ rekao je Goethe i ja ga podržavam u potpunosti. Svi ti isti ljudi koji čine oblak, svakodnevno čitaju žutu štampu i na televiziji slušaju o zvijezdama koje su na vrhu, imaju milione, kuće, aute i ostalo. Niko od njih se ne potrudi da malo uđe u srž života bogatih i slavnih. Svi oni govore: „Jebo majku vidi šta sve ima“. Ili meni najsmješnije, „Ma to može svako“.

Ivo Pogorelić, poznati pijanista, je 8 sati dnevno svirao. Od 1969. svaki dan. Ivan Lendl, jedan od najvećih netalenata u svijetu tenisa je 8 sati trenirao, 8 mislio o tenisu, a 8 ga sanjao. Osvojio je 3 od 4 grand slama. I to 8 puta.

Čovjek kojeg Will Smith glumi u filmu „Pursuit for Happiness“ je možda najbolji primjer stanja u našim državama istih ljudi iz oblaka. Nije imao ništa. Spavao je sa sinom u wc-u na stanici metroa. Po danu je pokušavao prodati neke medicinske uređaje i išao na kurs za brokera, a po noći je učio za taj isti posao. Taj isti čovjek bez igdje ičega, samo sa svojim sinom od 6 godina, je postao jedan od najuglednijih brokera na Wall Street-u, čitaj milioner. I smijao se, sve vrijeme se glupirao i smijao sa svojim sinom.

Dok današnji ljudi kukaju na sve živo. Staneš mu na cipelu, sječe vene. Spremni su uložiti neviđenu energiju na tu svađu i raspravu, a ne na nešto što bi im bilo od koristi.

Kad bi svako u sebi imao mrvicu hedonizma, svijet bi bio ljepše mjesto. Siguran sam.

Zašto gledamo samo tuđe?

Hodao sam jedan dan i onako neobavezno posmatrao okolinu. McDonalds, KFC, Pizza Hut, novi američki filmovi na bilbordima, MTV itd. Zašto mislimo da je nečije bolje? Kupimo patike i isti dan nam se sviđaju od druga iz klupe iste takve. Zašto igramo kako oni sviraju? Pod „njih“ mislim na Amerikance. Nije bezazleno govoriti o amerikanizaciji, to se stvarno dešava, kako kod nas, tako i u cijeloj Evropi.

Upalite TV. Upalite teletext. Prebrojte koliko ima filmova američke proizvodnje, a koliko neke druge. Ja sam izbrojao. Prošle sedmice 43 američka, 1 francuski, 1 španski. Nijedan naš. NIJEDAN NAŠ??? Pri tome i ova dva jadna stavljaju u 2 ujutro da slučajno neko ne bi usudio da pogleda.

O reality show-ovima neću ni počinjati, odmah me tjera na povraćanje. Repertoar jednog beogradskog bioskopa koji se prostire na 7000 kvadrata je slijedeći: 9 američkih, naravno, zarez je ironija, drugih filmova ni nema. Omiljeno mjesto za izlazak su šoping centri po uzoru na američke. Oni imaju sve, šoping, zabavu, kafiće, sve što im je potrebno da iz njih ni ne izlazite.

Da imaju krevete siguran sam da ljudi ne bi ni izlazili. Kapitalizam? Mnogi će reći ma nije to to. Ali ko god da uđe u te iste šoping centre, potrošiće 500 dinara najmanje. A ideja tih centara nije da dodju dvojica i da potroše milione. Nego da običan narod troši 500 po 500 za ono što košta 3.

Zašto smo isti?

Svaki dio počinje sa: „hodam gradom“ ali drugačije ne mogu ni početi. Kad hodamo gradom, ljudi vole da budu isti. Iako svi kažu kad kupuju nešto „ joj ovakve niko nema“ ali da li nema. Da li niko nema rozo, ljubičasto crvene maxerice? Da li niko nema crnu jaknu? Da li niko nema farmerke. Jer to je jedino sto ljudi danas nose. Ponekad pomislim da igraju za neki isti tim.

Na poznatijim gradskim mjestima djevojke kao da su se zajedno sređivale. Ravna kosa, uske haljinice koje se završavaju, da ne budem prost, malo ispod kukova, i dole štikle naravno, po mogućnosti neka zmijska koža koje ne bih poželio ni najgoroj neprijateljici. I što je najgore košta boga oca. Ali dobro. Sve za modu.

Zašto mislimo o nebitnim stvarima?

Bliži se Nova Godina. Noć koju svi željno iščekuju. Godina koju svi čekaju da počnu ispočetka. Iako im je vjerovatno deseto počinjanje ispočetka, ali dobro. Svi kupuju neke nove stvari. Djevojke se sređuju kao da nikad prije nisu i nikad poslije toga neće izaći. Pored standardnog pitanja „gdje ćeš za novu?“ neki dan sam dobio i „šta ćeš obući?“. Toliko o važnosti tog „slavlja“.
Na kraju krajeva svi će se ti isti ljudi, koji traže neki novi početak, ponapijati, djevojkama će pući nokti, pokvariće se šminka i frizure i šta onda?

1.1. koji je trebao biti promjena, oni će dočekati mamurni i nikakvi kao većinu vremena prošle godine. I zaboraviće na obećanja koje su donijeli sami sebi. Tako da ta Nova Godina što bi trebao biti veseli izlazak postaje nešto što slavimo. Nešto što cijeli svijet slavi. A šta to slavimo? Pa slavimo……..Novu Godinu.

Zašto mrzimo?

Beograd. Grad koji nije doživio posljednji rat. Ljudi, dječaci od 18 do 25 godina. Pričam s njima, i dolazimo do teme plaže „Zrće“, popularne hrvatske plaže. I odmah odgovaraju ma nemoj o toj Hrvatskoj. Mislim u sebi „toj Hrvatskoj“? Jesi li ikad bio u njoj? Upitah. „Ne, nikad“ Pa zašto je mrziš? „Čuj zašto. Pa s njima smo ratovali.“ Jesi li ikad imao dodira s njima?  „Ne. Ali mrzim ih.“

Mislim da mi to nikad neće biti jasno. Toliko mržnje u nekome toliko neukom. Kad im kažeš da si iz Knina, uh Hrvat. A onda ih pitaš jel znaju da je sa tih prostora protjerano 300 000 Srba. „U nisam znao, jebem im mamu ustašku”. Jednog sam pitao da li je on ikada volio te Hrvate, naravno dobio sam negativan odgovor. Uvrijedio se kad sam mu rekao da kad nekog mrziš, znači da si ga nekad volio.

Bio sam na utakmici Partizan-Armani Jeans. Ispred mene su bila dva za moj pojam retarda ali dobro. Navijali su cijelu utakmicu, i kad se vikalo „Vlada Jovanović ša la la la“ uredno su pjevali i navijali. Bližio se kraj. Vlada Jovanović je bio blizu poraza. Ta ista dvojica koja su ga do maloprije dizala u nebesa, sad su ga najodvratnije psovala. Boki i ja smo stajali tako i gledali njih, a na trenutke smo se pogledavali pošto nam ništa nije bilo jasno. Vjerovatno nikad ni neće biti.

I tako postavih ja sebi i vama pitanja na koja vjerovatno nikad neću dobiti odgovor, ali „važan je put, ne odredište.“

eTrafika.net – Luka Tanjga

Napiši komentar