fbpx

„Za mene je moja mahrama podsjetnik na dragog Boga, moj odgajatelj i nešto bez čega ne mogu zamisliti svoj život. Nešto čisto, nešto sveto, nešto čime se nastojim približiti Njemu. Nekoliko puta sam, u komunikaciji s drugima, osjetila da je moja mahrama bila zid do kojeg su mogli vidjeti mene kao osobu i ništa dalje. Često mi nije pružena prilika da ih upoznam sa sobom, svojim snovima, maštama, šalama, interesovanjima… Upravo iz svih prethodno navedenih razloga je ponekad, ali ne uvijek, teže uspjeti u istom poslu sa mahramom i bez mahrame, jer u današnjem društvu mahrama služi kao prizma kroz koju se žena posmatra.“

Piše: Vanja Stokić; Foto i video: Ajdin Kamber

Ovako svoju priču za eTrafiku počinje profesorica engleskog jezika Edina Lokvančić. Zbog odluke da se pokrije, doživljava različite neugodne reakcije od svoje okoline. Ističe kako je tokom srednjoškolskog izleta u Brčko bila izbačena sa bazena jer je plivala u burkiniju. Rečeno joj je da ne može obučena u bazen, iako je na sebi imala odjeću za kupanje.

Foto baza

„S druge strane dolazi ona druga krajnost u kojoj se pokrivene žene posmatraju kao osobe koje, s obzirom na to da imaju mahramu na glavi, ne smiju napraviti nijednu grešku. Često se stavlja na nas teret da smo, zbog mahrame koju nosimo, drugačije od drugih ljudi, pa čak i onih koji praktikuju vjeru, i ako se desi da pogriješimo, uradimo nešto neko lično smatra vjerski neprikladnim, možete čuti vrlo neugodne komentare poput: ’A još ti pokrivna! Bolje ti je da skineš tu krpu s glave!’. Ako prođete pored dva prosjaka kojem date novac, a za trećeg nemate više sitnog novca, vrlo često ćete čuti: ’A još ti ’bula’. Ima i drugih prolaznika koji prođu. Niko za njima ne viče: ’A još ti muslimanka/katolkinja/pravoslavka!’“, govori nam Edina.

Od pokrivene žene se očekuje da bude tiha i ponizna, nipošto britkog jezika. Takođe, u bh. društvu joj se na teret stavlja da je kriva za podizanje nacionalnih tenzija.

„To je jedna vrlo frustrirajuća situacija i osjećaj koji često prolazimo, da ne uspijevamo srušiti te barijere, pogotovo kada se to ponavlja dugi niz godina, to i nas same pomalo iscrpljuje. To stalno dokazivanje i nešto što smatramo da treba da se podrazumijeva. Da naša djela i kvaliteti govore prije nas. Ali, činjenica da taj identitet koji je jako vidljiv, snažno utiče na ljude i kod te prve reakcije neke osobe dožive neku blokadu, posebno ako nemaju prethodna iskustva“, govori nam Sehija Dedović iz Centra za edukaciju i istraživanje „Nahla“.

Maramu nosi duže od 30 godina. Ona je bila i ostala njen izraz pokornosti Bogu. Kaže da bi voljela da druga strana, odnosno ljudi koji imaju određene predrasude prema pokrivenim ženama, jasno artikuliše svoje strahove i stavove, kako bi se vidio konkretan problem. A potom i riješio.

„Pomalo stječem dojam da oni imaju neku sliku iza da je to nešto što je dio neke veće agende, da nas neko time prisiljava, uslovljava ili na neki način da smo privilegovani zbog toga. Zapravo je slika sasvim drugačija. Ja lično stvarno ne poznajem nekoga kome je to stavljanje marame značilo nekakve privilegije. Ako ćemo biti potpuno i do kraja otvoreni, u većini slučajeva radi se o diskriminaciji. Činjenica je da vrlo često, takvu vrstu diskriminacije čine upravo osobe koje za sebe kažu da su muslimani. Prema tome, to ko će imati takvo postupanje, ko dolazi sa takvim predrasudama i streotipima, nema puno veze sa samom pripadnošću nekoj vjerskoj ili etničkoj grupi, nego sa iskustvenim dijelom nas“, govori ona.

Sehija Dedović; Foto: Ajdin Kamber

Poziva na prihvatanje žena koje odluče da stave maramu, ali i onih koje žele da je skinu.

„Koliko mi teško pada, da neki ljudi u našem okruženju teško prihvataju izbor žena da nose maramu, jednako mi teško padaju i situacije u onim društvima u kojima okruženje ili neki društveni kontekst ili tradicija nalažu da žene moraju nositi maramu. Pa one koje odluče da je ne nose suočavaju se takođe sa jednim odbacivanjem ili osudom, možda jednako sličnoj onoj koju mi ovdje doživljavamo onda kad je stavimo. Meni su te dvije paralele, odnosno te dvije situacije, podjednako teške i jednako bi se borila protiv jedne i protiv druge“, naglašava ona.

Magistrica religijskih studija Đermana Kurić objašnjava da se pokrivenim ženama najviše zamjeri neposlušnost. Odstupanje od zamišljene slike žene, kako bi ona trebalo da izgleda i da se ponaša.

„To se dešava i među muslimanima i među nemuslimanima. Dakle, i među muslimanima postoji zamišljena slika žene. I bez obzira ako žena ne nosi maramu, ili ako nosi maramu al’ ne onako kako neko zamislio, i dalje će postojati određena zamjeranja. Tako da je to jedna vrlo kompleksna priča“, govori ona.

Đermana Kurić

Nekoliko stereotipa povezano je sa odlukom žene da nosi maramu. Na prvom mjestu je onaj koji tvrdi da su takve žene zaostale. Međutim, ako stvari posmatramo na taj način, onda taj isti stereotip pogađa i žene koje ne nose marame, jer su one automatski označene kao moderne.

„Drugi stereotip je da je to jedna potlačena žena, da marama implicira potlačenost. Treći je da marama implicira određenu vrstu prijetnje, to je noviji stereotip. Bilo sigurnosne prijetnje, demografske, političke, društvene i tako dalje. To su otprilike tri stereotipa koja su najčešća u našem društvu, ima i drugih. Oni su duboko kontekstualizirani, u našem društvu će postojati neki, u nekim drugim društvima će postojati neki drugi i njihov odnos je drugačiji. Dolazi do jedne redukcije, do svođenja žene samo na njenu odjeću ili na nošenje neke odjeće. To nije novi fenomen, mi znamo iz istraživanja feminističkih studija, da je svođenje žene na njenu odjeću uvijek bio jedan instrument discipliniranja žena, kontroliranja žena, općenito pogleda na žene“, govori Đermana Kurić.

Foto: Ajdin Kamber

Zbog svega navedenog, pokrivene žene se stavljaju u poziciju da moraju više rade i da se više trude, kako bi u očima svoje okoline bile jednake sa ženama koje nisu pokrivene.

„Problematično u takvom stavu je to što se normalizira činjenica da neko mora raditi duplo više od nekoga drugog da bi bio prihvaćen kao puni čovijek, kao stvarni čovijek. To dakle implicira rasistički stav onoga ko to želi da prihvati“, upozorava ona.

Svoj način oblačenja posmatra kao element na putu spoznaje Boga. To je ono što je sa njom raslo i mijenjalo se, što je kroz različite periode života različito doživljavala. Odluka da se pokrije promijenila je njenu poziciju unutar društva i dala joj mogućnost da sagleda drugačije perspektive.

„Meni je otvorila oči za svijet u kojem živim. Dala mi je jedan kratki test, tako da ga nazovem, ljudskosti. U smislu mog upoznavanja drugih ljudi, njihove reakcije na mene. Uviđanja tuđe otvorenosti i ljudskosti zbog te marame koju ja nosim. Neko me voli zato što imam maramu i samo zato što imam maramu, a neko me ne voli samo zato što imam maramu“, govori nam te dodaje da za nju nijedna od te dvije krajnosti nije prihvatljiva. Ne želi da je neko voli ili ne voli samo zbog marame koju nosi.

Foto: Ajdin Kamber

Feministički krugovi često zagovaraju oslobađanje pokrivenih žena, ali ih prethodno nisu pitali da li su dobrovoljno stavile maramu ili su natjerane na to, da li su uopšte zarobljene. Ovdje se postavlja pitanje koliko je takav odnos feminizma nanio štete pokrivenim ženama, dodatno ih gurnuvši u položaj potčinjenosti i dodatno nahranio svu tu stigmu koja vlada oko nas?

„Od muslimanki se disproporcinalno zahtjeva da opravdavaju svoje izbore zašto nešto rade ili ne rade. Dakle, od drugih se žena ne zahtijeva da svaka žena objašnjava zašto nešto odabrala jutros za obući. Taj dodatni teret koji se stavlja na leđa muslimanki je potpuno nepravedan. Ne samo da stvara dodatnu stigmu, to stvara sistemsko, strukturno isključivanje muslimanki i onemogućava im pristup obrazovanju, zapošljavanju, općenito u najširem smislu resursima: zdravlju, vodi, rekreaciji. Dakle, ne samo da ih stigmatizira nego ih i isključuje iz resursa koji su im neophodni za mogućnost slobodnog i autentičnog života“, pojašnjava Đermana.

Upravo na ovom pitanju za nju pada u vodu svaka priča o ženskoj solidarnosti.

„Ja sam neko ko je proveo sigurno preko 20 godina svoga života na različite načine unutar tzv. feminističkog pokreta u Bosni i Hercegovini. Dakle, poznajem jako dobro tu stukturu, poznajem razvoj svega toga unutar naše zemlje i moram reći da tu postoje promjene. Postoje različiti obrasci, različita propitivanja o kojima treba više razgovarati. Ja sam prošla određene faze u kojima vi zaista pokušavate da nekome nešto objasnite. Međutim, ja sam sad u fazi u kojoj zaista nemam potrebu da bilo šta bilo kome objašnjavam. Znate, niti da uopće pristajem na to da mene neko stavlja u poziciju u kojoj treba nešto da se pravda. Tako da, to sam ja, to je moj život. Ako neko nije u stanju da prihvati to tako, onda taj neko nije u stanju da prihvati mene kao ljudsko biće i to je u redu. Samo postoji naziv za to“, naglašava Đermana.

Napiši komentar