fbpx

Aktivisti u Bosni i Hercegovini često su meta kritika i napada, ne samo institucija, na čije propuste ukazuju, već i svojih sugrađana. Radi se o ljudima koji svoje vrijeme i energiju troše na rješavanje problema koji pogađaju ne samo njih već i širu zajednicu, ali u toj borbi ponekad budu odbačeni od strane te iste zajednice.

Piše: Vanja Stokić; Foto i video: Ajdin Kamber

Razloge za to možemo da nađemo u činjenici da je većina građana u BiH navikla da ćuti i trpi, pa svakoga ko remeti taj ritam, vidi kao novi problem.

Podrži eTrafiku

„Mislim da ima dosta ljutnje. Ako se ne slažemo sa stavovima aktiviste, ako aktivistu doživljavamo kao problem, a ne kao rješenje, onda normalno da će postojati taj neki otpor jer u nama se jave neke snažne emocije i onda imamo potrebu nekako to da iskomuniciramo i samim tim to usmjeravamo prema tom aktivisti. Dosta često je problem što ljudi koji komentarišu aktiviste nemaju osjećaja da njihovi komentari možda nisu dobronamjerni zato što su to često kritike koje nisu samo konstruktivne, nego su to često i uvrede, prijetnje. A takođe, postoji i ta strana da te ljude uopšte niko nije pitao za mišljenje za početak“, navodi psihologinja Nataša Pivašević.

Na ovakve reakcije građana, dolaze i reakcije aktivista. Ukoliko su komentari negativni ili čak nasilni, teško je ostati smiren i ignorisati ih. To može dovesti do agresivnijeg pristupa aktivista u njihovoj borbi.

„Ako sam napadnuta, naravno da ću da odgovorim agresijom jer agresija je moja prirodna ljudska reakcija na nešto takvo. Ono što je super, što kod aktivista recimo nikad, ja bar nisam vidjela primjer, neće prijetiti ubistvom svog sugrađanina, dok ste to s druge strane jako često dešava“, ističe ona.

Nataša Pivašević; Foto: Ajdin Kamber

Angažman aktivista može i da podsjeti građane na njihovu sopstvenu pasivnost, što dovodi do frustracija. Takođe, građani mogu smatrati aktiviste nekompetentnima za bavljenje određenom temom.

„Postoje čak istraživanja koja kažu, kad iste argumente predstavite ljudima na neku temu, ako kažete da je stručnjak to sastavio ili ako kažete da je neki pojedinac, koji je strastven oko te teme, drugačije reakcije će biti. Znači, mi još uvijek imamo tu težnju da nam autoritet nešto kaže. I ako mi čekamo autoritet, onda znači da ja sebi oduzimam, nemam povjerenja u svoju moć djelovanja. I onda sam ljuta jer ne volim da budem bespomoćna“, objašnjava ona.

Sa mnogo loših perioda iza sebe, građani BiH su prosto utišani. Zbog minimuma sigurnosti pristaju da se ne bune. Plašeći se da izgube i to malo što imaju.

„Jako teško je održavati motivaciju da se bavimo nečim ako nam je loše. Često se i priča o tome da se narod namjerno drži u lošim uslovima  da ne bi mogao da reaguje dalje“, govori Nataša.

Baveći se mirovnim aktivizmom, Tamara Zrnović se preselila u Sarajevo. Grad u kome je rođena i iz kog je izbjegla tokom rata. Do tada, njen aktivizam se dešavao u Bijeljini i Zvorniku. Otvarajući teme raznih zločina i stradanja, jako brzo je osjetila da više nije dobrodošla.

„Odnosno, nisu dobrodošli moji stavovi i mišljenja. I to prije svega u svom društvu, znači od ljudi koji su mi bliski. To je nešto što mi je u prvom momentu bilo teško, teško mi palo. Ja sam bila klinka tada i iskreno etiketa da sam ja izdala neki narod, državu, zemlju je bilo ogromno za mene“, prisjeća se ona.

Tamara Zrnović; Foto: Ajdin Kamber

Vremenom je naučila da komunicira sa takvim osobama, a da komunikacija ne preraste u konflikt. Kroz život i rad u Sarajevu susreće se prvenstveno sa ljudima koji se bave istim poslom kao ona. Mirovnim i ljudskopravaškim aktivizmom.

„Tu počinjem da dobijam znakove da postoje određene granice. Nevidljive granice oko toga šta se može, o čemu se može pričati u Sarajevu, o čemu ne. Bez obzira na to da li to ima neku konotaciju mirovnog rada. Meni je mnogo bilo lakše da budem Spkinja koja dolazi iz Bijeljine i koja nešto radi u Sarajevu na dan, dva, tri, pet, nego Srpkinja koja živi tu i sad ona bi nešto da radi. Totalno dva različita svijeta. Ne govorim o institucijama, ne govorim o političarima, ljudima običnim, nego govorim o ljudima sa kojima ja radim. Sa organizacijama, sa nevladinim organizacijama u Sarajevu. Sa mirovnim aktvistima. Sarajevo je nekako zatvoreno u tom smislu, postoje neke stvari o kojima se ovdje ne razgovara o kojima se ne propituje, postoji jedan određen narativ i on se ne dovodi u pitanje. Bez obzira na to ko došao i ko postavio ta pitanja. Iako sam to ja. Ja sam rođena ovdje, u ovom gradu“, govori Tamara.

Aktivistkinja za prava LGBTIQ zajednice, Lejla Huremović, nam govori da je u njenom životu konstantno prisutan strah da će ljudi iz njene okoline promijeniti mišljenje o njoj jer je glasna i ne želi da okreće glavu od nepravde koja se dešava. Na sreću, to se nije desilo. Podršku dobija od prijatelja, kolega, komšija.

„Dok sam radila u aktivističkoj organizaciji mislila sam to je zato što smo nekako svi tu, manje-više na istom nivou. Sada, kada radim u jednoj međunarnoj organizaciji sa vrlo različitim ljudima, kad se organizuje Povorka oni su stvarno podrška. Od toga da dobijem slobodne dane u toku organizovanja Povrke, do toga da dolaze na Povorku, da pitaju kako sam. Vrlo su, zapravo, uključeni u podršku. Ja sam iskreno sretna i zadovoljna što sam uspjela ljudima oko mene objasniti važnost bivanja aktivistom i aktivistkinjom“, ističe ona.

Kroz aktivizam je upoznala svoje prijatelje, saborce i saborkinje, koji su svjesni šta aktivizam nosi sa sobom. Koliko može da bude opasan i frustrirajući. Zbog toga joj pružaju istinsku podršku. I ne samo oni.

„Mijenjala sam dosta stanova po Sarajevu i u različitim dijelovima sam živjela, ali svugdje sam pronalazila komšije i komšinice koji su nakon što su me vidjeli ili na TV-u ili na nekoj akciji, zapravo, vidiš tačno da podržavaju. Možda neće direktno reći, ali prešutno će reći“, govori.

Lejla Huremović: Foto: Ajdin Kamber

Na odnos okoline prema aktivistima utiče vrsta aktivizma, ali i mjesto gdje se on dešava. Kako Lejla ističe, nije isto baviti se LGBTIQ pitanjima u Banjaluci i Sarajevu.

„Naravno, nama aktivistima to ništa u suštini ne znači u kontekstu hoćemo li ili nećemo se baviti aktivizmom, ali može otežati i usporiti borbu, ukoliko nije prijateljsko okruženje u kojem se bavimo aktivizmom“, smatra ona.

Robert Oroz iz Fojnice poznat je kao čuvar rijeka. Njegov aktivizam iz oblasti zaštite životne sredine počeo je 2006. godine, kada je na rijeci Željeznici najavljena gradnja malih hidroelektrana (MHE). Vođen iskustvima ljudi iz susjednih mjesta, čije su rijeke uništene upravo izgradnjom MHE, odlučio je da se priključi borbi. Onog dana kada su se pojavili bageri na njihovoj rijeci, počeo je fizički otpor.

„Tu smo u jednoj pećini proveli tri mjeseca. Svakodnevno bi dolazili tu, blokirali radove. Radnici bi došli, pokušali da rade, mi smo pravili špalir, držali se za ruke, bukvalno pružali pasivan otpor. Nismo dopuštali da se ikakvi radovi odvijaju. Sve vrijeme smo zahtjevali da se obustave radovi do okončanja sudskih postupaka koje smo mi u to vrijeme pokrenuli“, prisjeća se Robert.

Borba je trajala nekoliko godina, 2012. godine, napravili su kućicu od dasaka, kako bi se zaštitili od vremenskih nepogoda. Na kraju su morali da plate kaznu jer je inspekcija tražila građevinsku dozvolu.

„Imali smo i svakodnevne provokacije jer su investitori dovodili razne ljude koji su pokušavali da nas provociraju, da izazovu neki incident kako bi dobili asistenciju policije da im štiti radove. Imali smo i pritiske od policijskih snaga, u policijskoj stanici su pisane prekršajne prijave. Bile su i tužbe investitora koje su posebno bile problematične jer su bile u sedmocifrenim brojakama. Kad vidite na njoj milionski iznos sigurno nikome nije jednostavno. Na svu sreću uspjeli smo oboriti sve te tužbe na sudovima, ove prekršajne neke smo platili, za neke nas je sud oslobodio“, govori Robert.

Robert Oroz; Foto: Ajdin Kamber

Oko 1.200 ljudi dežuralo je 325 dana, bez prestanka. Upravo ta masovnost bila je njihovo najjače oružje. Solidarnost građana koji su dolazili iz drugih opština, kako bi ih zamijenili na jednu ili dvije noći.

„Dosta ljudi koji su radili na primjer u državnim službama ili nekim kompanijama koje su tada bile bliske investitoru, nisu smjeli ovdje javno da se pojavljuju, nego bi ili preko nekoga ili sami navratili tu, izbacili nam ili gajbu piva, soka, neko bi donio sir, kajmak. Tu je bilo jako puno ljudi koji su nam davali podršku i iz drugih mjesta, dolazili su neki tu iz Kiseljaka, Kreševa da bi prenoćili, da bi dežurali jedno veče, da vide kako je to i da nam jednostvano pomognu. Jer je to jako dugo trajalo, bilo je jako iscrpljujuće“, navodi on.

Pritisci su kao posljedicu imali odustajanje jednog broja ljudi od protesta, ali i buđenje inata kod ostalih. Nakon što su sačuvali svoju rijeku, Robert se uključio u borbu za sve rijeke u Bosni i Hercegovini. Dijelio je iskustva i savjete, kao i fizičku pomoć. Zna koliko je njemu i njegovim sugrađanima značila podrška.

„Ja sam ponosan prvenstveno na ovu našu borbu i na sve ovo što smo mi ovdje preživjeli u ovom kanjonu Gotuše i biću ponosan cijeli svoj život. A ponosan sam i na ono što je uradila Koalicija za zaštitu rijeka. Na kraju smo uspjeli dobiti zvanični dokument da je osam koncesionih ugovora na području općine Fojnica raskinuto, da će se te male hidroelektrane brisati iz tih prostornih planova i sada kada imamo usvojen ovaj novi Zakon gdje se ne mogu dobiti dozvole za nove koncesione ugovore, znači da su naše rijeke slobodne. Znači da se vrijedilo boriti, da ima efekta. Pravda je često spora, jako spora, ali dostižna“, ističe.

Zbog aktivizma i suprotstavljanja vladajućim partijama, njegov život se drastično promijenio. Najizraženije su egistencijalne ucjene.

„Ne možeš ostvariti zaposlenje, ne možeš ostvariti neke normalne stvari koje su normalne za sve druge ljude. To je za aktiviste u BIH koji se suprotstavljaju sistemu misaona imenica. Imamo veliki broj osoba koje su ovdje bile aktivne i bili su od prvog do zadnjeg dana, da su nažalost na kraju bili primorani da napuste ovu državu. I koji mi, vjerujte mi, jako puno nedostaju“, kaže on.

Promjenu u odnosu okoline prema sebi, zbog javnih istupa i aktivizma, osjetio je i Ozren Perduv iz grupe „Pravda za Davida“. U njegovom slučaju, ne radi se samo o promjeni u ponašanju ljudi, već i institucija i medija.

„Mediji i vlasti uradili su svoj nečasni dio posla, kada su sve nas etiketirali kao rušioce RS, kao izdajnike. I kad god pomenete neka od onih imena koja smo pominjali, pominjemo i dan danas, to je uvijek udar na RS. I tako su mediji pravili sliku da mi radimo protiv RS i ja sam u odnosu sa ljudima, svojom okolinom, za neke ljude koje sam smatrao prijateljima vidio, mada oni to meni nikada nisu rekli, da oni negdje nasjedaju na tu priču. Da oni u nekom trenutku počinju da vjeruju u tu priču, ne govore mi ništa i lagano prave otklon. Ne samo od mene već su i mnogi drugi ljudi prošli kroz sličnu situaciju“, govori nam Ozren.

Ozren Perduv; Foto: Ajdin Kamber

Dešavalo se da se ljudi jednostavno povuku i prekinu komunikaciju sa njim. Bez objašenjenja. Zbog izlaska na ulicu više puta je hapšen. Kaže da ga je najviše povrijedilo što mu se nisu javljali ljudi koje je smatrao prijateljima, pa čak ni da pitaju kako je.

„Imao sam jednog kolegu kojeg sam svakodnevno do onog nesrećnog decembra vozio na posao i potpuno smo normalno funkcionisali. Svaki radni dan on sa mnom ide na posao i dešava se 25. decembar, kad sam i ja uhapšen. Od tog momenta, taj mladić se nikada više meni nije javio. I to je samo jedan od primjera koji sam doživio“, pojašnjava.

Za njega je u svemu tome najgore što su ljudi povjerovali u laži koje su im plasirale institucije i mediji, bez traženja objašnjenja od njega. Ipak, kroz svoju borbu stekao je nove prijatelje, koji prolaze kroz iste probleme i sa te strane mu pružaju iskrenu podršku.

Napiši komentar