fbpx

Želeći da za ljude u pokretu učini nešto više od pružanja prve pomoći, dijeljenja hrane i garderobe, Sanela Klepić odlučila je da se iz rodnog Ključa preseli u Sarajevo i pokrene Dnevni integracijski centar INTERGrate. Centar koji izbjeglicama i migrantima pruža cijeli niz usluga i pomaže da se integrišu u lokalno društvo. Neki od njih su u međuvremenu pronašli posao i nadaju se dobijanju azila.

Piše: Vanja Stokić; Foto i video: Ajdin Kamber

Ideja za osnivanjem Centar došla je vrlo prirodno. Nekoliko godina Sanela je u Ključu volontirala u Crvenom krstu i pomagala izbjeglicama i migrantima na vanjskoj granici Unsko-sanskog kantona. Igrom slučaja, upravo ta granica nalazi se u blizini njene kuće pa je svakodnevno gledala policiju kako zaustavlja autobuse i naređuje ljudima da izađu napolje, kako bi spriječili njihovo dalje kretanje ka Bihaću i Velikoj Kladuši.

Foto baza

„Bilo nas je troje na početku. Radili smo to hitno zbrinjavanje, kako to zovemo. Bila je podjela hrane, higijene, prva pomoć, psiho-socijalna podrška, slanje ranjivih kategorija dalje za kamp i sve ostalo što je bilo potrebno u tom momentu. Jako intenzivan i težak posao je bio, bukvalno sam radila na terenu. Znači kraj ceste, kraj magistralnog puta gdje nije bilo ništa“, prisjeća se Sanela svojih početaka.

U to doba radila je kao učiteljica u školi. Slobodno vrijeme provodila je volontirajući i uspostavljajući bolji sistem za pomoć. Danas je na ovom mjestu izgrađen drveni objekat sa ležajevima i tuševima. Onda je uvidjela da postoje potrebe i mimo tih bazičnih.

„Međutim, vremenom kroz te tri godine, upoznaš ljude, vidiš ljude koji jednostavno zaglave u BiH duže nego što su sami planirali. Bilo je i ljudi koji su odmah, čim su došli u BiH, rekli da im se sviđa, da bi možda podnijeli zahtjev za azil“, govori ona.

Sanela Klepić; Foto: Ajdin Kamber

Ubrzo je shvatila sa koliko prepreka se suočavaju ljudi u pokretu. Za njih je nemoguće da pronađu stan u Bosni i Hercegovini, da pronađu posao i pokušaju da ostanu ovdje. Posebni problemi su apliciranje za azil i dobijanje radne dozvole.

„Mi smo pratili jednog Sirijca, s njim sam prošla sav taj proces. Prvo je bilo da nađe stan, da se prijavi tu na adresi, pa onda da dobije posao. Kad je dobio posao, tri mjeseca je radio, nije mogao da primi platu zato što nijedna banka nije htjela da mu otvori bankovni račun. Zato što su uvijek tražili pasoš da bi otvorili račun, jer nisu priznavali njegov žuti karton kao dokument, iako je on validan dokument u BiH. Jer si ti tražilac azila, znači imaš određeni status. To je trajalo tri mjeseca, kontaktirali smo sve moguće banke u BiH, onda smo na kraju Centralnu banku kontaktirali i uspjeli smo. Sad je to ustaljena praksa već, dok je to prije tri godine bilo nezamislivo“, napominje Sanela.

Znajući da podršku za pokretanje Centra neće dobiti od lokalnih institucija i organizacija, obratila se donatorima iz Njemačke i Austrije, koji su podržavali njen rad u Ključu. Uz njihovu pomoć iznajmila je kuću u Sarajevu i angažovala predavače za engleski i bosanski jezik. Ubrzo je registrovala sopstvenu organizaciju.

„Tri godine su, po menom mišljenju već bile izgubljene, jer nije postojalo nešto ovakvo u ovom smislu. Vidjela sam da ljudi više nemaju vremena. Kapacitet je takav da sam ja od početka znala da ne mogu da imam jako puno ljudi. Rekla sam sama sebi da je bolji kvalitet nego kvantitet, išla sam na to da imam manju grupu, ali da mogu intenzivno sve. Od sigurnog stanovanja, podrška u kiriji, do edukacije i pronalaska posla. Do onog momenta dok ja ne vidim da osoba na kraju ima svoj posao i može samostalno da živi. To je u stvari moj cilj. Dakle, da oni prođu proces od nekih godinu dana do dvije, odnosno koliko kome treba i da na kraju mogu da žive i da plaćaju sebi svoju kiriju sami. I onda ja znam da sam završila“, objašnjava.

Foto: Ajdin Kamber

Trenutno podržavaju grupu od dvadesetak ljudi, kojima obezbjeđuju pravnu i medicinsku podršku, sigurno stanovanje, edukacije, kulturološko-socijalnu integraciju. Pored njih, imaju i korisnike kojima je potrebna samo hrana ili plaćanje kirije za jedan mjesec, kako bi se sklonili sa ulice. Svima je dostupna psihološka pomoć.

„Znači, sve je ovisno o potrebama. Nekako u BiH nema puno ljudi koji inače rade na terenu i koji pomažu. Nas možeš svakako prebrojati na prste. Sve te organzacije međusobno se znaju, znamo se i sa ljudima koji su vani i koji nas pomažu. Tako da već postoji neka mreža. Ta priča se nekako proširila. Čim sam ja došla ljudi su počeli sami da dolaze. Bilo je tu podjela hrane, podjela svega, tuširanje, ali ovo nije bilo. Pogotovo to oko pravne podrške, oko azila, oko svega“, navodi ona.

Od samog početka, prioritet su ljudi koji ne borave u kampovima iz različitih razloga. Većina njih pripada ranjivim grupama, kao što je LGBTIQ zajednica ili samohrane majke. Za sve njih najveći izazov je pronalazak posla, bez obzira da li planiraju da se nastane u BiH ili da tu provedu samo određeno vrijeme.

„Onda sam došla na ideju socijalnog poduzetništva. Ideja je bila turizam, zato što je Sarajevo turistički grad i vidjela sam tu potencijal. Jedan sprat našeg Centra odlučili da izdajemo na ’Airbnb’, gdje sam onda skupljajući novac od turista koji su dolazili i iznajmljivali naš prostor uspjevala da plaćam kiriju za osobe koje su bile na ulici. To je onda počelo da se sve više i više razvija. Trenutno imamo dvije lokacije koje izdajemo i kroz te dvije lokacije pokušavamo da zaradimo novac, da možemo platiti troškove. A druga stvar, je što te dvije lokacije daju u stvari radna mjesta“, objašnjava Sanela.

Trenutno je u Centru zaposlen jedan muškarac na održavanju apartmana i jedan koji je zadužen za grafički dizajn i promociju.

„Mi smo već uhodan tim i sve što radimo, radimo zajedno s njima. Pokušavam da njima dam šansu da zarade sebi džeparac i da nauče da rade to. Osoba koja je kod mene radila godinu dana je super obučena i mogla bi sad raditi u bilo kojem hostelu ili hotelu jer priča tri jezika, zna kako treba da se radi. Mislim da smo ga osposobili za jedan dobar posao koji je potreban ovdje u BiH“, naglašava.

Međutim, Centar ljudima u pokretu pruža još nešto, vrednije od svih usluga. Osjećaj da negdje pripadaju. Da ih neko prihvata takve kakvi jesu. Na njihovim korisnicima se vidi razlika u odnosu na period prije Centra.

„Jedan momak je bio toliko nesiguran u sebe da je, dok je putovao tamvajem, stavljao kapu na glavu i masku da se ne vidi njegovo lice, da ga ne bi neko prepoznao. Izbjegavao je da komunicira, bilo ga je strah. Njemu je bilo nezamislivo da ode i popije negdje kafu jer se bojao osude, bojao se da će ga neko istjerati iz kafića. Sad je došao u tu fazu da je potpuno otvorena osoba, ide da pije kafu sam. Čak se smije. Sad ga vidim kao normalnu osobu i tek sad je ’procvjetao’ zato što se otvorio potpuno i možeš da vidiš ko je zapravo ta osoba“, pojašnjava Sanela.

Većina ljudi koji koriste usluge Centra prvo su morali da se adaptiraju. Nakon nekoliko godina života na ulici, velika je promjena da žive u stanu i da ne moraju da brinu o preživljavanju. Mogu da se posvete ličnom razvoju, učenju i sticanju novih vještina.

„Svaki dan dobijam pozive od raznih firmi koje traže radnike, a isto će i oni sad dobiti napokon mogućnost da se zaposle. Imamo sad momka koji će od sutra početi da radi u jednoj kompaniji i još dvojica su u procesu da se dogovorimo. Tako da eto, znači tri radna mjesta ćemo već uspjeti da napravimo u roku od nekoliko dana“, govori nam ona.

Dok razgovaramo, pored nas sjede Ahmad iz Egipta i Bandar iz Saudijske Arabije. Tihi su, ali primjećujemo veliko poštovanje koje imaju prema Saneli.

„Tokom cijelog putovanja sam sam. Teško je kad si sam. Živio sam na ulici. Nisam znao šta da radim, nisam imao hrane. Pokušao sam da nađem posao, ali je to teško. Došao sam u ovaj Centar i ponudila mi je zdravstvenu pomoć, pomoć u hrani i slično. Ovaj Centar mi je dao sve. Želio sam da živim normalan život. Ona mi je to dala“, govori nam Ahmad.

Bandar; Foto: Ajdin Kamber

Pojašnjava da se ovdje osjeća kao da ima prijatelje. Isto nam govori i Bandar. U Centru je već godinu dana. Tu je zaposlen. Za njega dobijanje azila znači bolji položaj i veća prava.

„Radim distribuciju hrane i odjeće. Nekada čistim apartmane. Naravno da mi se sviđa ovdje. Sanela nas podržava. Obezbjeđuje nam hranu, obrazovanje, ponekad nam daje novac. Pronalazi stanove za nas. Kao migrant, kao ljudsko biće, prije nisam bio samopouzdan. Ovdje smo dobili psihološku pomoć. To nam je pomoglo da imamo više samopouzdanja. Da pričamo sa ljudima mimo ovog centra“, pojašnjava dok nas vodi u obilazak apartmana o kojima vodi računa.

Svoj život može da zamisli u BiH. Želi da bude prevodilac. Možda i aktivista.

„Da budem glas onima koji ga nemaju. Da pokažem ljudima ko su migranti. Nekada imamo osjećaj da se plaše kontakta sa nama“, govori nam.

Napiši komentar