fbpx

Zakoni o slobodi pristupa informacijama su u Bosni i Hercegovini na snazi su duže od 20 godina. Ipak, sve do danas institucije nemaju ujednačene prakse i načine na koje građani i novinari mogu da zatraže i dobiju informacije. Pristup informacijama se otežava na različite načine, od proglašavanja dokumenata tajnim do prebacivanja nadležnosti. 

Piše: Vanja Stokić; Foto: Ajdin Kamber — Fotobaza.ba

Tako je u nekim institucijama dovoljno da pošaljete imejl sa pitanjima, druge traže pitanja na memorandumu i sa pečatom, dok treći insistiraju na dostavljanju pitanja poštom. Ima i onih koji naplaćuju troškove obrade zahtjeva.

Foto baza

„Prema Zakonu, podnosilac zahtjeva treba uredno da se potpiše i dostavi svoj kontakt. Ukoliko je riječ o pravnom licu, podrazumijeva se da su to pečat i potpis sa memorandumom, međutim traženje ovakvih detalja od novinara je ništa drugo do preopterećivanje i pritisak nepotrebnim formalizmom budući da novinar može samostalno tražiti pitanje, a ne nužno ispred redakcije i medija za koji radi“, kaže Damjan Ožegović iz organizacija Transparency international BiH.

Novinarka Adna Serdarević tokom obavljanja svojih radnih zadataka šalje zahtjeve za slobodan pristup informacijama prema institucijama na svim nivoima vlasti u BiH. Primijetila je da je razlika između njih ogromna i da većina ima različite procedure dolaska do traženih informacija.

„Neke institucije u roku odgovaraju na zahtjeve i besplatno šalju podatke, pa čak i u elektronskoj formi kako bi se uštedili troškovi printanja. Druge traže da se zahtjev dostavi faksom sa svim potrebnim potpisima i pečatima ili da se ispuni određeni formular i pošalje poštom. Nekada je potrebno platiti i troškove obrade zahtjeva, iako se ne dobiju uvijek potrebne informacije“, govori Adna Serdarević.

Zbog svega toga, prvi korak za osobu koja traži informacije jeste da nazove instituciju i pita kako i kome treba da pošalje zahtjev. Međutim, ni to nije baš jednostavno kao što zvuči.

„Dešavalo mi se da razgovaram sa četiri osobe kako bih saznala na koju adresu da pošaljem zahtjev. To su uglavnom institucije u manjim mjestima, koje se ne susreću često sa ovim zahtjevima, pa nisu sigurni kako da postupaju. Kod većih institucija je problem dobiti nekoga od zaposlenih. A ponekad kada telefonski dobijete upute da pošaljete zahtjev imejlom, nakon dan-dva dobijete odgovor da zahtjev trebate dostaviti poštom kako bi se mogao protokolisati. Zanimljivo mi je da se u nekim institucijama zahtjevi poslani imejlom bez problema protokolišu. To je poput lutrije, barem na početku, a kasnije naučite kako koja institucija funkcioniše, iako bi svi trebalo isto postupati. U svakom slučaju slanje zahjteva uvijek znači da se prvo treba provesti mini istraživanje, a time novinari i građani gube vrijeme“, navodi ona.

Dešava se i da osobe u istoj instituciji različito pristupaju zahtjevima za dostavljanje informacija, pa sve zavisi od toga kome pošaljete svoja pitanja.

„Jedna od najzanimljivijih situacija dogodila se prije dva mjeseca kada su mi iz jedne institucije, iz koje sam barem 10 puta dobila odgovore imejlom, da odgovore neću dobiti jer ne mogu da utvde ko sam ja i da li imam punomoć za zastupanje pravnog subjekta. Odgovorila sam im na ‘golom’ imejlu bez potpisa, memoranduma, kao građanka i kao novinarka, te ih upozorila na kršenje Zakona o slobodnom pristupu informacijama i da imam pravo da im pitanja pošaljem i po golubu pismonoši ako želim, ali da odgovoriti moraju. Nakon toga me zvao direktor da me pita šta ja imam protiv njih. I opet su mi odgovorili da mi neće odgovoriti jer nisu nadležni“, navodi novinarka Andrijana Pisarević.

A u čijoj je nadležnosti?

Upravo je nadležnost jedna od spornih elemenata u procesu dobijaju odgovora na pitanja. Zakon o slobodi pristupa informacijama kaže da „ako javni organ koji primi zahtjev nije nadležan, on će, u roku od 15 dana od dana prijema zahtjeva, proslijediti zahtjev nadležnom javnom organu i dopisom o tome obavijestiti podnosioca zahtjeva“. To zapravo znači da osoba koja traži informacije ne treba da se brine da li je poslala svoj zahjev na pravu adresu. Međutim, u praksi se pokazuje da institucije često jednostavno ignorišu zahtjeve za koje nisu nadležni, umjesto da ih proslijede instituciji koja jeste nadležna.

„Takvih situacija je bilo, ali se češće dešavalo da institucije u odgovoru napišu da ne raspolažu tim informacijama, odnosno, da to nije u njihovoj nadležnosti. Onda je na meni da pošaljem novi zahtjev ili da pokušavam objasniti službenicima da je to njihov posao. Ali neke institucije proslijede zahtjev nadležnom odjeljenju ili osobi kako i nalaže Zakon. Prema mom iskustvu je to 50:50“, navodi Serdarević.

Uvođenje kaznenih odredbi za ove propuste je jedino što bi moglo da reguliše nerad nenadležne institucije po ovom pitanju, smatra Damjan Ožegović.

„Entitetski zakoni uopšte nemaju kaznene odredbe, dok zakon na državnom nivou koji ih ima — nema kaznene odredbe za ovaj slučaj“, pojašnjava on.

Proaktivnost nije zaživjela

Bosna i Hercegovina ima zakonsku obavezu proaktivne transparentnosti, odnosno objavljivanja informacija o radu institucija na svojim stranicama. Ipak, kako to piše u publikaciji „Otvorenost izvršne vlasti u Bosni i Hercegovini i regionu“, proaktivnost je mrtvo slovo na papiru.

„Samo nepoštovanje ove obaveze uz kombinaciju slabih nadzornih mehanizama, obesmišljavaju cilj i svrhu tih zakonskih odredbi. Tako postoje organi vlasti koji čak nemaju ni svoje internet stranice ili se iste ne koriste dovoljno u namjeri upoznavanja javnosti sa informacijama iz djelokruga institucija“, navode u ovoj publikaciji autorke Milena Gvozdenović i Amina Izmirlić Ćatović.

Kako je dalje navedeno, pojedine institucije mjesecima, pa čak i godinama ne ažuriraju svoje stranice vijestima o svojim aktivnostima. Kada se to i desi, informacije su vrlo šture.

„Posebne probleme godinama bilježimo u odnosu na finansijsku transparentnost, počevši od objavljivanja osnovnih informacija o godišnjem budžetu i planovima javnih nabavki. Još nepovoljnija situacija je u odnosu na objavljivanja izvještaja o utrošenim sredstvima – npr. skoro dvije trećine ministarstava iz regiona ne objavljuje završne račune. Pitanja upravljanja sredstavima iz budžetske rezerve i socijalnim davanjima su i dalje pod velom tajni u zemljama regiona“, navedeno je u publikaciji.

Napredak u slobodnom pristupu informacijama bila bi digitalizacija, smatra Adna Serdarević. Međutim, to podrazumijeva redovno objavljivanje na zvaničnim stranicama institucija, za koje je već utvrđeno da većinom ne služe svojoj svrsi.

„Time bi se smanjio broj zahtjeva, a službenici se često žale da nemaju vremena da se bave samo zahtjevima novinara. Zakon o slobodi pristupa informacijama nije tu samo za novinare, on omogućava svima da pristupe informacijama i potrebno je osvjestiti građane i službenike o ovome“, govori ona.

Ministarstvo pravde BiH je u februaru 2021. godine objavilo prednacrt Zakona o slobodi pristupa informacijama, ali se novi prijedlozi ocjenjuju kao lošiji od trenutnog zakona.

„Posebno je zabrinjavajuća poduža lista izuzetaka ili mogućih ograničenja kod pristupa informacijama u posjedu javnih vlasti, ali i mogućnost da se sadašnji rok od 15 dana za postupanje po zahtjevima za pristup informacijama produži na još 15 dana. Problematično je i to, što se u ovom prednacrtu, između ostalog, navodi da drugostepeni organ u postupcima za ostvarivanje prava na pristup informacijama, vrši Žalbeno vijeće pri Vijeću ministara BiH, umjesto Institucije ombudsmana za ljudska prava BiH kao jedina nezavisna institucija koja je do sada pratila primjenu ovog zakona“, navodi se u publikaciji „Otvorenost izvršne vlasti u Bosni i Hercegovini i regionu“.

Institucije izbjegavaju odgovore na pitanja i tako što određena dokumenta proglašavaju tajnim. To u praksi znači da su određena dokumenta nedostupna javnosti, koja ne može da procijeni da je takvo kvalifikovanje opravdano niti ima informaciju o periodu kada predstaje tajnost dokumenta.

„Zakonima je predviđeno da tajnost podataka može biti razlog za nedostavljanje informacija, ali to ne znači da je pristup tajnim podacima u potpunosti onemogućen. Zakoni na različite načine predviđaju načine postupanja ukoliko se zahtjev za pristup informacijama odnosi na tajne podatke, međutim svi imaju za cilj preispitivanje odluke o tajnosti, odnosno upućuju na to da je neophodno u konkretnom slučaju procijeniti da li postoji interes koji dominira nad pravom na pristup informacijama. Razlike u našim zakonodavstvima se odnose na to ko je organ koji treba da preispita i omogući pristup podacima“, navode Milena Gvozdenović i Amina Izmirlić Ćatović u svojoj publikaciji.

Svi građani imaju pravo na informacije

Slobodan pristup informacijama imaju, ili bi barem po zakonu trebalo da imaju, svi građani, a ne samo novinari i nosioci funkcija. Novinarka Adna Serdarević susrela se sa problemom pristupa informacijama još na studiju i to zato što je studentkinja, a ne diplomirana novinarka.

„Za vrijeme studija sam radila prezentaciju o RTV servisu Bosne i Hercegovine, pa sam ih odlučila kontaktirati i tražiti određene izvještaje. Službenica me je napala jer sam ja obična studentica i nemam pravo na pristup tim informacijama. Kasnije su moj pismeni zahtjev odbili“, prisjeća se ona.

Foto: Ajdin Kamber — Fotobaza.ba

Institucije u praksi često ograničavaju pristup informacijama, tražeći da se zahtjevi dostave na memorandumu, sa potpisom i pečatom. Ta praksa nije propisana zakonom i vrlo je sporna kada informacije traže građani.

„Za vrijeme prakse u jednom mediju tražila sam podatke od Centra za socijalni rad u Tuzli. Pitanja sam napisala u imejlu, a u odgovoru me je službenica pitala za broj telefona. Nazvala me je i rekla da pošaljem zahtjev sa memorandumom, što sam i učinila. Potom sam dobila novi mail u kojem traže potpis i pečat. Sve je to bilo izvodljivo, jer je redakcija imala sve što traže, ali šta da sam ja kao građanka tražila podatke? Otkud meni pečat?  Upravo je to spomenula i moja tadašnja urednica u imejlu koji je poslala služebnici iz Centra za socijalni rad. Nakon toga sam dobila odgovor kako nije bilo potrebe za iskazivanjem nezadovoljstva, te da su podaci kojim Centar raspolaže osjetljivi, iako ja nisam tražila ništa što bi ugrozilo štićenike Centra. Iako sam postupila u skladu sa onim što Zakon nalaže, opet je neko drugačije protumačio taj isti Zakon. Podatke sam dobila nakon pet dana, i previše imejlova“, prisjeća se Serdarević.

Slično iskustvo ima i Arijana Memić, sestra ubijenog Dženana Memića i zastupnica u Skupštini Kantona Sarajevo. Ona ističe da su zahtjevi za pristup informacijama više puta ignorisani od strane policije i nadležnih tužilaštava. Situacija se promijenila tek kada je Arijana Memić počela da se bavi politikom i postala zastupnica u kantonalnoj Skupštini.

„Ulaskom u skupštinu, na svaki moj upit vezano i za moj slučaj i za druge slučajeve obespravljenih ljudi koji su se meni obratili da im pomognem, ja sam svaki put dobila odgovor na to pitanje. I to je žalosno, što mi kao oštećene strane nemamo nikakav pristup informacijama, a ja kao zastupnica mogu da dobijem“, kaže ona.

Zavisi i šta pitate

Iako to ne bi smjelo da se dešava, na odluku o dostavljanju informacija uveliko utiče i to koje informacije su vam potrebne. Iskustvo novinarke Andrijane Pisarević govori da sve zavisi od toga koga i šta je pitala.

„Ako tekst nije usmjeren direktno na nerad institucija i kada mogu da pošalju neki generični odgovor, ne traže ništa. Postoje službenici koji bez razlike odgovaraju svima, ma kakva pitanja bila i vrlo se profesionalno odnose prema svom poslu. Dovoljno je da pošaljem imejl sa pitanjima ili čak samo da kažem preko telefona šta mi treba. Međutim, kod nekih drugih, kada pišem nešto što ih pogađa, a mnogi to doživljavaju lično, spremni su na svakojake dosjetke. Traže pitanja imejlom, a kada ih dobiju, odluče da bi ipak trebalo da ih pošaljem poštom, da treba memorandum ili potpis, pečat, da se pozovete na zakon. Onda nema šefa da odgovori ili potpiše, boluje ili odmara, na sastanku je ili tako nešto. Danima odugovlače“, govori ona.

Tako joj je odbijen intervju sa jednom od ministrica, jer se u zahtjevu nije pozvala na Zakon o slobodi pristupa informacijama. Sa druge strane, kada bi se pozvala na Zakon, dobijala je odgovore da to ne bi trebalo da radi jer su službenici svjesni svojih zakonskih obaveza.

Kako ističe, potpuno je drugi pristup kada od institucija tražite informacije koje im idu u prilog. U tim slučajevima su većinom susretljivi i efikasni. Ukoliko tražite informacije koje žele da sakriju, nastaje problem.

„Druga situacija bila je kada sam pokušala da dobijem izjavu od direktora javnog preduzeća. Rekli su mi da ne može, jer na šta bi to ličilo kada bi svako mogao da ga pozove i pita šta god hoće“, navodi ona.

Sve ovo je jako zamorno za novinare i otežava njihov rad, ali i budi bunt za istrajavanjem u pisanju priče i objavljivanjem svih neregularnosti koje otkriju.

„Ništa ne mogu sakriti i njihovo vrdanje im samo napravi još problema. Nikada mi neće biti jasno zašto misle da će nešto sakriti, kad mi uglavnom znamo sve i prije nego što im se obratimo. Osim toga, uvijek napišem u tekstu kako je izgledao moj put do odgovora i navedem sve načine na koje su izbjegavali moja pitanja. Pa ako njih nije sramota, nije ni mene“, naglašava Andrijana Pisarević.

Tužbe kao posljednji korak

Osobe koje ne dobiju tražene informacije imaju pravo da tuže instituciju koja im je te informacije uskratila. Međutim, Damjan Ožegović ističe da tužbe treba da posmatramo kao ograničen resurs, prvenstveno zbog trajanja sudskih procesa.

„Naše iskustvo je da se na sudsku odluku čeka u prosjeku dvije godine, a drugi činilac je što upravni sporovi koštaju. Sudovi u BiH su u većini imali iskustva sa Zakonima o slobodi pristupa informacijama i presude koje ne idu u korist tražioca informacija su rijetkost. Međutim iscrpljivanje sudskim postupcima i iscprljivanje tražioca inforamcija koji nastupa kao tužilac protiv institucije i svaki put iznova mora detaljno obrazlagati svoje stajalište je veliki nedostatak cjelokupnog sistema“, ističe Ožegović.

Takođe, u najvećem broju slučajeva tražene informacije su potrebne odmah i one su bezvrijedne ukoliko ih dobijete sa nekoliko godina kašnjenja, posebno kada su u pitanju mediji.

Napiši komentar