fbpx

Davor Pranjić, predsjednik Gradskog odbora HDZ-a Banjaluka, ovogodišnji je kandidat za potpredsjednika Republike Srpske iz reda hrvatskog naroda. Iako je široj javnosti bio nepoznat do same kandidature, ističe da je spreman da radi za narod i nastavi istim putem kao proteklih osam godina. Pranjić je trenutno na specijalizaciji na UKC RS, a HDZ kao njegovu prednost ističe upravo obrazovanje, perspektivnost i mladost.

Piše: Snježana Aničić Petković; Foto: Privatna arhiva

Mladi, obrazovani ljudi sve češće se odlučuju da bolje sutra potraže dalje od naše države. Šta biste Vi uradili da se to uskoro promijeni?

Foto baza

Činjenica jeste da sve veći broj mladih ljudi napušta Bosnu i Hercegovinu u potrazi za boljim i ponajprije sigurnijim životom. To se jednako odnosi na sve mlade, neovisno o nacionalnoj, vjerskoj ili drugoj pripadnosti. Međutim, ono što posebno žalosti jest to da među onima koji napuštaju ovu zemlju ima i onih, osobito mlađih bračnih parova, koji su zaposleni, pa i u državnim službama, imaju osigurano stambeno pitanje, ali je razlog njihova odlaska bolja sigurnost, prema njihovim stavovima, u zapadnijim zemljama. Što se tiče dužnosti dopredsjednika RS i pitanja što bih sutra učinio da se to promijeni, želim naglasiti da je potrebno znati što podrazumijevaju ovlasti entitetskoga dopredsjednika. Zakonodavna i izvršna vlast su one koje donose zakone, prijedloge, izmjene i sl, a sutra kao dopredsjednik sebe vidim ponajprije kao sponu između entitetske vlasti i obična čovjeka na terenu, u gradu i selu, odnosno kako pomoći pojedincu, obitelji, a preko toga i cijeloj zajednici da posao koji radi bude barem djelomično unaprijeđen. Nitko ne obećava bajke i nešto što u sadašnjoj situaciji može biti radikalno promijenjeno nabolje, ali možemo učiniti dva-tri koraka koja će aktualno stanje poboljšati, a u nadolazne četiri godine to će biti i te kako vidljivo.

Naglašavali ste da je na entitetskom, ali i lokalnom nivou potrebno da se omogući više hrvatskih prestavnika. Šta je sa ostalim manjinama, da li i njima treba da se pruže veće šanse?

Svakom u ovoj zemlji treba dati šansu i to nije, niti može biti sporno. Međutim, smatram da ipak treba ići po redu i staviti na zdrave noge ono što je konstituent ove zemlje, ispuniti ono što ustavi na svim razinama nalažu, a to su neriješena pitanja zastupanja njezina tri suverena naroda — Bošnjaka, Srba i Hrvata, a svakako i svih pripadnika tzv. manjinskih zajednica. Sve dok jedni drugima bilo što otimamo, onemogućujemo, neće biti istinskoga ni pravog mira. Za svakog u ovoj zemlji ima mjesta!

U BiH osim pravoslavaca, katolika i pripadnika islamske vjeroispovijesti žive i druge vjerske zajednice koje su dosta manje. Zašto se o njima ne govori ako znamo da postoje?

Sve crkve i vjerske zajednice koje, bilo stoljećima ili od nešto novijega vremena, egzistiraju u BiH dio su identiteta ove zemlje, ono čime se mi dičimo. Zašto se više ne govori o manjim vjerskim zajednicama, treba ponajprije upitati čelnike zajednica, njihove vjernike jer ipak oni najbolje znaju koji su, ako postoje, njihovi problemi, a mi kao politički predstavnici koje narod izabire moramo imati sluha i volje za rješavanje i najmanjih problema kada su u pitanju i vjerske slobode. Ali naravno, to ne možemo ako ne budemo i od njih potaknuti. Svi su dobro došli!

Osobe sa invaliditetom i njihove porodice nailaze na brojne poteškoće, predrasude, diskriminaciju, ali i nerazumijevanje nadležnih. Koliko ste spremni da pomognete da se riješe postojeći problemi? Koji bi bili Vaši konkretni koraci?

Jasno mi je s kojom se problematikom susreću osobe s invalidnošću i to je nešto što tišti svakoga razumna čovjeka. Kao liječnik osobito sam osjetljiv na to pitanje. I do sad sam, kao liječnik, a ubuduće ću, siguran sam, i kao dužnosnik entiteta, puno više moći učiniti kroz mjerodavna ministarstva, komisije i druga tijela da se položaj osoba s invalidnošću, prije svega diskriminacija, neovisno radi li se o njihovu školovanju, zaposlenju ili običnim preprekama u društvu, ako ne da potpuno nestane jer ništa ne ide tek preko noći, ali u predstojećem mandatu da sami osjete da je njihov položaj, status znatno bolji.

U zdravstvenom sistemu postoje brojni problemi: neuslovne bolnice, nedovoljno opremljeni domovi zdravlja, manjak stručnog kadra, mito i korupcija… Koliko vremena je potrebno da se problemi otklone i da građani vrate povjerenje koje su odavno izgubili?

Stanje u medicinskom sektoru nije idealno. Da jest, o njemu ne bismo ni pričali. Međutim, da je stanje znatno bolje u odnosu na prije 10-ak i više godina, to ne možemo zanemariti. Konstantno se ulaže u bolnice, istina negdje više, negdje manje, ovisno o mogućnostima, ali se ipak radi na poboljšanju. Volio bih ja koji toliko sati dnevno ili noću provedem u bolnici da je stanje bolje više nego bilo tko drugi, ali trebamo shvatiti da je opće stanje takvo kakvo jest, a težiti da bude bolje, da svi damo maksimum u svome poslu, pa stoga i u medicinskom sektoru, jest ono što me je i potaknulo da se aktivnije uključim u politička zbivanja i barem djelomično pomognem poboljšanju stanja u društvu, pa tako i u ovom dijelu.

Da li u Vašem političkom programu ima mjesta za marginalizovane grupe i kako planirate da ih uključite u svoj politički angažman?

Ako u mome programu nema mjesta za marginalizirane skupine, ne znam u čijem ih ima. No, činjenica je samo što se mnoge ljude koji se svakodnevno susreću s toliko životnih problema, nažalost, ne smatra marginaliziranim skupinama. A takvih je toliko pokraj nas, koje mnogi ne vide. Mnogi koji su se davno vratili na svoja imanja, često su ili uglavnom građani bez puno prava, a oni koji su tijekom ratnih zbivanja ostali u svojim domovima, često budu diskriminirani i od vlasti što su ostali i od tzv. svojih predstavnika jer ne spadaju u skupinu povratnika, pa im se “nema osnove pomoći”. To su ponajprije marginalizirane skupine na koje ću se usmjeriti i nastojati do svakoga doći i život im, zajedno sa svim predstavnicima entitetske vlasti, učiniti boljim.

Napiši komentar