fbpx

U prihvatnim centrima za izbjeglice iz Ukrajine angažovane su hiljade volontera. Oni su među najvažnijim dijelovima sistema podrške, a neki od njih su prešli pola svijeta kako bi pomogli izbjeglicama. Ovdje dijele hranu i odjeću, pružaju informacije, nose prtljag, ali i uveseljavaju ljude.

Piše: Vanja Stokić; Foto: Fotobaza.ba – Vanja Stokić

Dok je većina njih došla posredstvom međunarodnih organizacija, ima i onih koji su se sami zaputili ka granicama sa Ukrajinom. Tako je Ben Dusing, advokat iz Kentakija, Sjedinjene Američke Države, na poljsko-ukrajinsku granicu stigao u nedjelju ujutru.

Foto baza

„Došao sam sam. Znao sam da su tu neke organizacije i da su im potrebni volonteri. Planiram da se vratim 24. marta, kod kuće imam četvoro djece kojima moram da se vratim. U zavisnosti od situacije, ako budem od koristi ovdje, doći ću ponovo“, govori nam on u pauzama između grljenja ljudi i dijeljenja igračaka djeci.

Ispostavilo se da je čovjek u kostimu pileta jako dobar način da nekom poželite dobrodošlicu. I to ne samo kada su u pitanju djeca. Njegov zagrljaj traže i odrasli. Kada su ga ostali volonteri vidjeli, stavili su ga na sami početak, da dočekuje ljude.

Foto: Fotobaza.ba – Vanja Stokić

Djetinjstvo je proveo u Rusiji i pomalo govori ruski jezik, što mu pomaže da se sporazumije sa ljudima koji dolaze. U svom šarenom kostimu, uz širok osmijeh i igračke pomaže djeci i odraslima da sve prođe sa manje stresa. Da se osjete prihvaćeno. Ipak, nema tog kostima koji može da mu sakrije suze kada ga pitate kako se osjeća.

„Mnogo je emocija, preplavljuju me. Mnogo je toga lošeg, ali i dobrog. Ako pogledate oko sebe, vidjećete istinsku humanost. To je vrlo inspirativno“, kaže on dok širi krila ka novoj grupi koja se približava.

Ben Dusing, Foto: Vanja Stokić

Nekoliko stotina metara dalje, drugi muškarac koristi muziku kako bi poželio dobrodošlicu ljudima. David Martelo (Davide Martello) je pijanista iz Italije, sa adresom u Njemačkoj. Ovdje je došao početkom marta i ne planira da ide.

„Naučio sam i nekoliko ukrajinskih pjesama, kako bih svirao ono što im je poznato. Tu sam svaki dan, sviram za ljude. Nekad priđu da sviraju, nekad mi puštaju muziku sa interneta i ja pokušavam da to reprodukujem. Srećan sam što mogu da pomognem i tužan sam što se rat i dalje nastavlja. Osjećam da je moja obaveza da ostanem ovdje sve dok ljudi dolaze. Želim da im pomognem muzikom“, kaže nam u pauzi između dvije pjesme, sjedeći za klavirom na kome je veliki znak mira.

David Martelo; Foto: Fotobaza.ba – Vanja Stokić

Veliki broj volontera došao je posredstvom međunarodne humanitarne organizacije Kadena (Cadena). Među njima je i Ruskinja Margarita Kligina (Margarita Klygina), koja je trenutno na master studijama u Krakovu. Počela je da pomaže izbjeglicama čim je počeo rat u Ukrajini. Prvo je bila prevoditeljica na granicama, a sada prevodi u jednom od prihvatnih centara u blizini graničnog prelaza Medika (Medyka) u Poljskoj. Govori nam da je aktivna između 12 i 15 sati dnevno. Sve zavisi od broja ljudi koji dođu iz Ukrajine, što dalje zavisi od dešavanja u samoj zemlji.

„Iscrpljena sam. Konstantno se osjećam jako loše jer je ovo horor. Ali bolje da pomažem i radim šta mogu, nego da budem kod kuće i pratim vijesti. Loše se osjećam, ali mi rad pomaže. Nikad nisam osjetila ovoliku solidarnost. Reakcija poljskog društva i međunarodnih volontera je nevjerovatna. Svi su toliko ljubazni i puni podrške. Prije sam mislila da znam šta je solidarnost, ali ovo nikad nisam iskusila. Inspirativno je, pomaže nam da istrajemo“, govori nam tokom pauze za jelo.

Volonter Crvenog krsta dijeli hranu izbjeglicama; Foto: Fotobaza.ba – Vanja Stokić

Volontira u tržnom centru koji je pretvoren u prihvatni. Radnje su zatvorene, a u prolazima između njih postavljene su ležajke. Na njima spavaju bebe, mala djeca, žene, stariji ljudi… Svi redom su iscrpljeni. Unutar centra nije dozvoljeno snimanje, kako bi se zaštitila njihova privatnost.

„Neki ljudi su pod velikim stresom i potrebna im je psihološka pomoć. Većina njih je iscrpljena i samo žele da spavaju. Njihove osnovne potrebe treba da budu ispunjene, da dobiju mjesto za spavanje, hranu i odjeću. Prije samog prelaska granice oni pređu dug i opasan put. Na granici se čeka satima, noći su jako hladne, temperature se spuštaju do -10“, objašnjava Margarita stanje u kome se izbjeglice nalaze.

Dodaje da je ukrajinska dijaspora u Poljskoj jako velika, pa neki od ljudi imaju rodbinu koja im pruži smještaj. Ostali nastavljaju put ka drugim zemljama Evrope.

„Nije tako loše. Jako su hrabri i dobro se drže“, dodaje ona.

Natali, Gabriela i Margarita; Foto: Vanja Stokić

Sa njom volontiraju i dvije djevojke koje su prešle pola svijeta kako bi pomagale izbjeglicama. Gabriela Strigler (Gabriela Sztrigler) iz Meksika stigla je prije osam dana. Ujutro radi sa djecom u improvizovanoj igraonici, dok naveče pomaže porodicama da pronađu smještaj i posao u Španiji.

„Jako sam ljuta što se ovo dešava. Ali sam prije svega zahvalna što imam priliku da pomažem drugima. Ponekad sam tužna, a ponekad srećna. Kad djetetu damo igračku, mi ne vidimo radost samo na njegovom licu, već i na licu majke. To me usrećuje. Date im malu stvar i to im popravi raspoloženje“, kaže Gabriela.

Dodaje da će volonteri ostati ovdje koliko god bude potrebno.

Njena koleginica dolazi iz Kolumbije. Zove se Natali Levi (Natalie Levy) i tu je tek jedan dan. Preko dana radi sa djecom, dok naveče dijeli pomoć na graničnim prelazima.

„Imali smo obuku prije dolaska, znali smo da ćemo raditi sa djecom. Znali smo da će biti komplikovano jer radimo sa ranjivom grupom. Ali čitati o tome nije isto što i doživjeti. Malo sam u šoku, još uvijek se navikavam. Ima situacija koje me usreće. Recimo, juče sam jednom dječaku dala rukavice i on ih je koristio kao igračku. Zahvalna sam što mogu da pomognem“, govori nam Natali, kojoj je ovo prvo međunarodno volontersko iskustvo.

Volonter dijeli hranu izbjeglicama; Foto: Vanja Stokić

U susjednoj zemlji, Republici Slovačkoj Sam S. iz Pakistana, trenutno student u Budimpešti, dijeli hranu izbjeglicama na granici. Kaže da može da osjeti bol koju sa sobom nose ljudi iz Ukrajine.

„Imam neku predstavu kako to izgleda kad moraš da ostaviš svoju zemlju. Rat bi trebalo da stane, kako bi ljudi koji su napustili svoje domove i svoje voljene mogli da se vrate. Vlade se bore po svojim agendama, ali narod trpi. To nije u redu. Ljudi su morali da napuste svoje kuće. Nadam se da će započeti novi život, a na nama je da ih podržimo“, govori nam kratko.

Napiši komentar