fbpx

Pored četiri najveće vjerske zajednice (jevrejske, katoličke, pravoslavne i islamske), u Bosni i Hercegovini prisutne su i one koje broje tek po nekoliko desetina ili stotina ljudi. Domaći zakoni im garantuju ravnopravnost i zabranjuju diskriminaciju, ali javnost stvara atmosferu da nisu dobrodošli.

Piše: Vanja Stokić; Foto: Ajdin Kamber

Pripadnici pokreta Hare Krišna žive u nekoliko bh. gradova. U neformalnom razgovoru neki od njih nam govore da kriju od okoline svoja uvjerenja. Zbog prijašnjih loših iskustava, smatraju da je bolje da o tome ne pričaju. Pred kamere ne žele. Ne znaju koliko ih tačno ima u Bosni i Hercegovini. Prema evidencijama od prije nekoliko godina, oko 500 bh. državljana slavilo je Krišnu. U međuvremenu su se mnogi od njih odselili.

Foto baza

Svjetovnim imenom Samir, a duhovnim Sri Niketau das, Hare Krišna pokretu pridružio se prije 30 godina. Kaže da ih okolina u Sarajevu prihvata i da nemaju problema.

„Sviđa im se, često pjevamo u gradu. Plešemo, dijelimo kolače, dijelimo našu literaturu. Duhovnu literaturu koja govori o unutrašnjem  Ja, o našem pravom Ja. Kako spoznati sebe? Ko smo mi? Kako ostvariti odnos  sa Svevišnjom božanskom ličnošću? To je proces koji mi praktikujemo i koji želimo da dijelimo sa našim sugrađanima“, objašnjava on dok sjedimo u njegovom stanu, koji veoma podsjeća na hram.

Sri Niketau das; Foto: Ajdin Kamber

Sljedbenici Krišne su vegetarijanci i izbjegavaju kocku, alkohol, cigarete, drogu i seks mimo onog koji za cilj ima začeće.

„Definitivno promijenite svoj život kad te stvari izbacite iz svog života. Imate čist život, nemate ovisnost o toksikaciji, o drogama, kockanju. To su sve ovisnosti koje su problemi u društvu. Tako da naši članovi, koji su ozbiljni, oni izbjegavaju ta četiri nepovoljna principa i žele da žive čist život, jer to donosi prirodnu sreću“, ističe Sri Niketau das.

Vode se time da osoba može biti srećna samo ako se poveže sa samom sobom. Taj duhovni proces se zove samospoznaja ili joga.

„Ovaj proces Bakti joga, koji mi praktikujemo, on je drevni proces, star je hiljadama godina. Data varijanta koja je najpovoljnija i najjednostavnija za ljude ovog doba, to je pjevanje Maha mantre. Maha znači velika, a mantra znači ono što oslobađa um od materijalne vezanosti. Ta Maha mantra je: ’Hare Krišna, Hare Krišna, Krišna, Krišna, Hare, Hare, Hare Rama, Rama, Rama, Hare, Hare.’ Osoba izgovarajući tu mantru tokom ovog života može dostići samospoznaju i jedno savršenstvo života“, navodi on.

Hare Krišna figurice; Foto: Ajdin Kamber

Sljedbenici Krišne vjeruju da se duša seli iz jednog u drugo tijelo. Svojim ponašanjem u ovom, vi stvarate svoje tijelo u narednom životu. To nazivaju karmom.

Izolovanost od porodice

Dok u svijetu živi oko 16 miliona mormona, u Bosni i Hercegovini ih je malo manje od stotinu. Njihova crkva zvanično se zove Crkva Isusa Hrista svetaca posljednjih dana, a njihovi misionari o sopstvenom trošku putuju svijetom i propovijedaju vjeru. Tako je Austin Thomas Blanchard došao iz Sjedinjenih Američkih Država u Sarajevo.

„Vjerujem da je Isus Hrist naš spasitelj i došao sam da i druge naučim tome, koliko god mogu. Da budemo primjer. Učimo da bismo trebali da se trudimo da živimo onako kako je On živio. Da služimo druge i pomažemo im“, govori nam.

Austin Thomas Blanchard; Foto: Ajdin Kamber

Dodaje, da im na ulicama povremeno dobacuju pogrdne riječi, ali to nije ni blizu onome što drugi članovi proživljavaju.

„Nakon što su se priključili Crkvi, članovi porodice nisu željeli da komuniciraju sa njima. Možda je teže pronaći posao. Znam jednu osobu koja nije mogla da se zaposli nakon priključivanja Crkvi“, govori nam on kratko.

Foto: Ajdin Kamber

Dominacija velikih religija

Hrišćanska adventistička crkva u Banjaluci nažalost ima iskustva sa razbijanjem prozora i kamenovanjem objekta. Krivac se nikada ne pronađe, a oni za taj čin ne krive cjelokupnu zajednicu već isključivo pojedince. Ipak, problemi na koje nailaze imaju mnogo dublje korijene.

„Manje vjerske zajednice se doživljavaju kao nešto vrlo negativno u smislu društva, nekih stvari koje se dešavaju na nivou religije, a trebalo bi zapravo prema Ustavu biti nešto sasvim drugo. Tako da, jeste, postoje određeni problemi nakon rata na ovamo zbog toga što imamo dominiranje tri velike religije i uporno guranje u stranu onih manjih koje možda po brojnosti jesu manje u Bosni, ali u svijetu generalno postoje i nema nikakvih problema. Njihova javnost ih doživljava kao jednake sa učestvovanjem u društvenoj zajednici. Niko ne postavlja pitanje niti pravi probleme oko toga“, govori nam teolog i sveštenik Hrišćanske adventističke crkve Bojan Topić.

Adventisti vjeruju u deset zapovijesti, a četvrta od njih kaže da je subota šabat, dan za porodicu i za bogosluženje. To vjernicima stvara probleme na poslu, sa poslodavcima koji zahtjevaju rad subotom.

„Iz Hristovih vrijednosti proizilazi sve ono dalje što mi radimo. Ne bismo ništa od toga radili da ne postoji sidro u onome kako je on naučavao. Jer nije poenta biti adventista, nije poenta biti pravoslavac, biti katolik. Poenta je biti Hristov učenik. A mi kada smo Hristovi učenici, Crkva tu ima određenu važnost, ali prvi smisao i suština hrišćanstva je učiti od Isusa. I kada učimo od Isusa iz njegovih vrijednsoti, što je sve zabilježeno u Jevanđelju, mi onda iz toga spontano porađamo i pitanje humanitarnog rada“, objašnjava nam on.

Bojan Topić; Foto: Vanja Stokić

Manje vjerske zajednice u medijima ne dobijaju ni približno jednak prostor kao četiri većinske. Samim tim građani i ne mogu biti upoznati sa njihovim djelovanjem niti sami formirati stavove o njima.

„Pozvao bih da se malo više obrati pažnja kada se određeni ljudi pojavljuju ispred svoje crkve i etiketiraju druge manje vjerske zajednice. Smatram da je pravedno, ispravno i moralno, ako već govorimo o nekome, pozvati ga da iznese svoju stranu priče i ne biti sudija nečemu što uopšte nismo upoznati sa tim. A danas se toliko često govori o sektama. Ljudi uopšte ne znaju ni šta je sekta ni odakle potiče termin. Uvijek je vezan za nešto loše, a nije! Ja sam za to da mi počinjemo razbijati taj zid između svega onoga što je nepoznato i da se ljudima da prilika da shvate, da razumiju da postoji toliko bogatstvo u ovome svijetu i alternativa i drugačijeg. Da nemaju čega da se boje“, pojašnjava on.

Zakon o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica u BiH propisuje da svako ima pravo na slobodu vjere i uvjerenja, uključujući slobodu javnog ispovijedanja, odnosno neispovijedanja vjere. Takođe, svako ima pravo da prihvati ili promijeni vjeru kao i slobodu da javno ili privatno obavlja vjerske aktivnosti. Crkve i vjerske zajednice ne smiju da šire netrpeljivost i predrasude prema drugim crkvama i vjerskim zajednicama i njihovim vjernicima. Tu se ubrajaju i građani koji nisu vjerski opredjeljeni.

Ministrarstvo pravde BiH u svom Registru novih crkava i vjerskih zajednica, saveza crkava i vjerskih zajednica ima 50 subjekata. Istovremeno, registrovano je 120 islamskih, 400 katoličkih, 540 pravoslavnih i osam jevrejskih subjekata.

Susretima protiv predrasuda

Teolog Alen Kristić i osnivač Centra za mirovno obrazovanje pojašnjava da negativan odnos prema manjim vjerskim zajednicama dolazi iz straha i neznanja jer se susrećemo sa nečim drugačijim i nepoznatim. Na osnovu toga se formiraju predrasude i stereotipi. Rješenje vidi u susretima, kako bismo uvidjeli da se radi o ljudima poput nas, koji imaju iste boli, strahove i nade.

„U biti to bi i trebalo da bude temeljni zadatak religije. Stvoriti oaze i platforme gdje se možemo susresti, učiti jedni od drugih. Kao što imamo otvorene noći muzeja, bilo bi dobro da imamo i otvorene noći vjerskih zajednica, osobito malih. Da se predstave drugima i da ih drugi upoznaju“, predlaže on.

Ipak, razloge negativnog odnosa vidi i u religijskoj umišljenosti i stavu da je Bog samo naš. Tu je i monopol koji imaju većinske vjerske zajednice.

„Bilo da pripadamo nekoj religijskoj zajednici ili ne, to ne smije biti osnov diskriminacije i to nikome ne daje monopol na ljudskost, na moralnost. Dakle, bilo koja pozicija, to je poziv da budemo moralni, da se takmičimo u dobru. Ako to ucijepimo u mlade ljude, ako to bude dio naše opće kulture, onda nećemo jedni druge diskriminirati zbog vjere ili nevjere, pripadnosti ovoj ili onoj religiji. Nego ćemo pokušati svi zajedno povećati obim dobrote, ljudskosti u društvu. Na koncu to i jest prava mjera svake religijske zajednice. Ne je li velika ili mala, ima li velike ili male budžete, velike ili male religijske objekte, nego koliko one dobra doista unose u društvo“, smatra Kristić.

Alen Kristić, Foto: Ajdin Kamber

Različite vjerske zajednice imaju iste principe kojima se vode. Jedan od njih je upravo dobrota. Ono što Kristić prepoznaje kao razliku jeste način pripadanja velikim i malim vjerskim zajednicama. Većina ljudi vjeru dobija rođenjem u porodicama koje pripadaju velikim zajednicama. Za njih ona predstavlja nasljeđe koje ne propituju.

„To je nešto što nose nereflektrirano i baš zbog toga je tradicionalna vjera jako prijemčiva za nacionalizam. Za nacionalističku zloupotrebu, jer se ona koristi da se naša religija, nacija učini jačom od rugih, da se drugi zastraše, da se razgraniči. Moje iskustvo je da su mnogi ljudi malim religijskim zajednicama prišli upravo zato jer ih je u velikima otjerao nacionalizam. Jer su i sami imali hibridno prijeklo, dolaze iz hibridnih obitelji i svjesni su toga da je vjera i nacionalizam nespojiv. Ljudi koji su u malim vjerskim zajednicama, novim zajednicama, oni često u zajednice dolaze nakon osobne duhovne potrage. I onda je njihova vjera tako i svjesnija i kritičnija i žive je dinamičnije. To je nešto od čega bi velike zajednice trebalo učiti od malih zajednica. Dakle, da se snažnije odupru nacionalizmu, religijskom nacionalizmu i da se okrenu ljudskosti“, pojašnjava.

Napiši komentar