fbpx

U zemlji sa natprosječnim brojem raznih godišnjica, što tužnih, što svijetlih, a nerijetko i bizarnih, nije na odmet skrenuti pažnju na činjenicu da se približava još jedan jubilej. Doduše, nije riječ o dramatičnom odbrojavanju, još ima sasvim dovoljno vremena da se svi zainteresovani pripreme da ga dostojno obilježe, pošto će 29. maja 2022. godine, biti puna decenija od prvog protesta u tzv. Picinom parku u Banjaluci.

Piše: Saša Bižić

Naime, tog datuma se okupila prva grupa građana orna da izrazi nezadovoljstvo sistemom u kojem je moguće da famozni lokalni tajkun, Mile Radišić, na višedecenijskoj javnoj zelenoj površini izgradi kosntrukciju, kojoj se iz nedokučivog razloga tada tepalo eufemizmom „stambeno-poslovni kompleks“. Naravno, od navodnih stanova nije bilo ni traga ni glasa, a soliter koji je brzo počeo da niče, čekao je već viđenu, dovoljno solventnu kompaniju, da izbroji pozamašnu svotu novokomponovanom „neimaru“ Radišiću.

Prvog dana protesta nije se okupilo previše ljudi, ali je već sutra na toj lokaciji bilo više hiljada ljutitih demonstranata. Prvi ozbiljniji izliv nezadovoljstva od ustoličenja aktuelne najuticajne stranke u vladajućoj koaliciji, okupljao je solidnu „kritičnu masu“ bar nekoliko narednih mjeseci, ali je tužnom logikom takvih događanja, tenzija počela da jenjava kada se ispostavilo da institucije tvrdoglavo ignorišu bilo kakvu korekciju ranijih, uvrnutih odluka o zamjeni trave i drveća betonom i čelikom.

(FOTO) Picin park nekad i sad

Razlika u brzini

Međutim, kada je djelovalo da je sve gotovo i da je riječ o tek još jednoj uzaludnoj pobuni idealista sa ekološkim afinitetima protiv bahatih zagovornika prvobitne akumulacije kapitala prema matrici iz ranog 19. vijeka, individualni očajnički gest Željka Vulića prodrmao je grad. Ovaj čovjek je 26. jula 2013. sjeo u automobil i usmjerio ga prema policajcima koji su poslani da obezbjeđuju prve građevinske radove notornog Radišića i njegove firme „Grand Trade“, na zemljištu koje je nepunih pet godina kasnije, to će i sud potvrditi, Vulić utemeljeno smatrao sopstvenim.

Simptomatična je razlika u brzini reagovanja pravosuđa na dva izazova upućena od građanina Vulića. Dok je za presudu u njegovu korist u imovinskom sporu sa „Grand Trade-om“ bilo neophodno pola decenije, da tek 5. marta 2018. ugleda svjetlost dana, odluka na Vulićevu štetu usljed „ometanja službenih lica u vršenju dužnosti“ bila je osjetno brža, pa je 6. oktobra 2016. osuđen na tri mjeseca zatvora zbog napada na policajce.

Za razliku od slinavog traga pravosudnog puža, građevinske mašine bile su daleko ekspeditivnije, pa je neboder naprasno nikao. Trebalo je i malo strpljenja da dočeka kupca, ali, isplatilo se. U informaciji koja datira od 8. maj 2018. godine, saznaje se da je kompanija Mtel „pazarila“ Radišićevu zgradu i okončala dugogodišnje vlastito podstanarsko zlopaćenje. Poznavaoci materije su tada objasnili, da je tajkun tražio 100 miliona KM, ali je u pregovorima dogovoren iznos od 65 miliona KM. Bez obzira na ovakvu širokogrudost u spuštanju cijene, zarada ipak nije bila za ignorisanje, pošto je, prema procjenama iz tog perioda, u izgradnju i opremanje uloženo između 45 i 50 miliona. Ako se tome doda da je prihod od dvogodišnjeg rentiranja istog tog objekta kasnijem kupcu bio oko 10 miliona KM, glavnom akteru preostalo je tek da nakon kompletnog poduhvata sam sebe utješi riječima: „Đavlu malo bilo.“

Ironijom sudbine, završnu finansijsku operaciju koja je rezultirala takvim šaputanjem sebi u njedra morao je da dočeka iza rešetaka. U vrijeme kad su glasne žice demonstranata iz Picinog parka tek bile usahnule, a modrice Željka Vulića, dobijene u rvanju s policijom, i dalje relativno svježe, Mile Radišić se nije, kako to obično biva, trudio da uzvrati gnjevom pravednika. Naime, imao je prečeg posla, pošto je morao da posjećuje sudnice, u procesu vođenom protiv njega zbog manipulacije akcijama „Medicinske elektronike“. Krajem 2013. ipak je morao da istakne bijelu zastavu, jer je pravosnažno osuđen na tri godine zatvora, a kada je kucnuo čas da se uputi u ćeliju, dosjetio se da je ipak udobnije i dalje biti na slobodi, ali na drugoj obali Drine.

Specifičan smisao za humor

U hronikama iz ovog doba nema tragova bilo kakve uznemirenosti u institucijama zbog Radišićevog bijega, ni u rodnoj Republici Srpskoj, niti u majci Srbiji. Naprotiv, Radišić se uopšte nije ponašao kao klasični bjegunac, već se tu i tamo oglašavao u javnosti, čak i poluprijeteći da bi mogao da „ispriča sve što zna“, a tada, naravno, mnogima ne bude svejedno. Ipak, ni hipotetički konzumenti njegovih zagonetnih poruka nisu sjedili skrštenih ruku, samo što su, za razliku od direktora „Grand Trade-a“, bilo znatno diskretniji.

Šta god da se dešavalo iza kulisa, za posljedicu je imalo naprasni Radišićev povratak u RS, zadnja pošta KPZ Tunjice. Tamo se 18. novembra 2015. prijavio na izdržavanje kazne. Normalno, za zvanično provedenih devet mjeseci u bijegu, u uređenim državama, poput one u koju je stigao da odsluži dug otadžbini, slijedi i nagrada, tako da Radišić nije odležao punu kaznu, već je izašao na slobodu poslije čuvene dvije trećine robije, odnosno 6. oktobra 2017. godine.

Ali, avaj, trgovine i kafane u civilstvu su osjetno skuplje od zatvorske kantine, pa je ovaj „junak naših dana“ vrlo brzo, suočen sa povećanim životnim troškovima, morao da se otisne u nove poslovne poduhvate. Kud će, šta će, dosjeti se da je prije odlaska u „pržun“, od tih silnih komadića zemlje, koji su volšebno završili u njegovom vlasništvu, uspio da sklopi cjelinu sa zvaničnim nazivom „Grand Trade centar“. „Kompleks“ je, inače, na internet stranici predstavljen urnebesnim sloganom „Tvoj dom u srcu grada“, a pošto je poslije aranžmana sa „Mtelom“ ostao prostor za prodaju još jedne zgrade velikih dimenzija, čovjek sa specifičnim smislom za humor bacio se u novu etapu lobiranja.

Pošto stotine hiljada običnih smrtnika nikako nisu mogli da se prepoznaju u duhovitoj marketinškoj paroli GTC-a, za novčanik je opet morala da se maši država. Ovog puta ne Srbija, kao vlasnik telekomunikacionog sektora u RS, već zajednički organi na nivou BiH. Preciznije, Savjet ministara, kao struktura formalno nadređena Upravi za indirektno oporezivanje. Sve kockice ovog mozaika počele su da se slažu, ali plemenita inicijativa je zaustavljena u Predstavničkom domu Parlamenta BiH.

Teza, antiteza i sinteza

Opozicionari iz RS bi, naravno, bili bez dovoljnog broja ruku da zaustave čitavu priču da se u galimatijas neočekivano nije uključila i SDA. Vođena pukim hirom, a ne posebnom zainteresovanošću za „vladavinu prava“, stranka Bakira Izetbegovića iskoristila je priliku da malo napakosti koalicionim partnerima iz većine sa nivoa RS, pa se ispostavilo da postoji dovoljna podrška poslanika za razna nesuvisla pitanja. Poput onog: „Zašto se godinama ne završava posao izgradnje ili kupovine zgrade za koju su u budžetu još 2013. godine odobrena sredstva u iznosu od 37,9 miliona KM, što je sasvim dovoljno za izgradnju ili kupovinu vrhunskog poslovnog prostora?“ Odgovor je još besmisleniji: „Čekalo se raspisivanje poziva na koji se, po veoma čudnim kriterijima, javlja samo jedan ponuđač, firma bliska vladajućim strukturama, a koja nudi zgradu po cijeni od basnoslovnih 98,5 miliona KM“.

Poslije ovakve mizerne teze i antiteze, uslijedila je očekivano grozna sinteza protivnika genijalne ideje da Radišić napravi zgradu, a da je UIO plati skoro 100 miliona KM. „Ne možete i nećete dobiti tu nevjerovatnu razliku od 61 milion KM, jer se s tim novcem može i treba kupiti tri miliona vakcina i završiti masovna imunizacija u ovoj zemlji“, graktali su opozicionari. Ko još ima strpljenja da se poslije takvog verbalnog horora uživljava u ovakve formulacije: „Nevjerovatno je da se traži 12.000 kvadrata prostora, a naprasno nudi 17.000, da je ponuđena cijena od 5.800 KM po kvadratu daleko viša od tržišne i da se čak po važećim cijenama zakupa može plaćati zakup trenutnog prostora UIO čak u narednih 260 godina za ove ponuđene iznose“.

Kako god, Radišićev pohod do nove „stotke“ je zaustavljen. Da li će to biti privremenog ili trajnijeg karaktera, zavisi isključivo od volje SDA. A dok čeka rasplet u Sarajevu, vlasnik „Grand Trade-a“, logično, mora da ima odgovarajuće mjesto za „tihovanje“ u Banjaluci. To je već godinama „Kajak“, nekada masovno okupljalište prosječnih mladih ljudi u gradu pored Vrbasa, a u toku posljednjih nekoliko sezona „elitno“ sjecište čudne bratije dubokog džepa.

Sad već sa „terasom“, „Kajak“ je sredinom 2021. postao povod za novo aktiviranje starog plamena čiji su povod Radišićeve finansijske, imovinske i građevinske egzibicije. Prvi put u toku tragikomične decenije, oponenti ovog neshvaćenog genija imali su svog čovjeka u vlasti – gradonačelnika Draška Stanivukovića. Ispostavilo se da to jeste dovoljno da zagrije srca onih koji se mršte na Radišićevu nedodirljivost, ali ipak nedovoljno da bi sve cigle čovjeka sa internim „ribljim“ nadimkom završile pod viljuškom ili gusjenicama bagera.

Kum jeste dugme

Dakle, skoro deceniju, začuđena publika u Banjaluci i širim relacijama ima priliku da gleda zaista rijetku situaciju. Na jednoj strani se nalazi  Mile Radišić, transformisan u svojevrsni simbol klimave moći koja ima sve predispozicije da propadne i završi u blatu, ali se to, ipak, ne dešava. Ovo je tim specifičnije ako se zna da su u Banjaluci njegov lik i (ne)djelo u više navrata izazvali prilično ozbiljan otpor, koji je, kada se podvuče crta, bez obzira na utrošenu energiju koja nije za potcjenjivanje, imao vrlo mršave, skoro nikakve rezultate.

Jasno je da takav odnos snaga ne bi bio moguć da ne postoji opštepoznata kumovska relacija „Feniksa iz Petrovca“ sa neprikosnovenim gospodarom Republike Srpske u proteklih deceniju i po. Pri tome, zanimljivo je da se Radišićevi izlasci iz nevolja, uz pomoć „neočekivane sile koja se pojavljuje iznenada i rešava stvar“, nikada nisu bili praćeni, recimo, teatralnim gestovima lojalnosti među bliskim prijateljima. Naprotiv, sa glavne političke adrese u RS uvijek je, u vezi s tim, emitovana upadljiva ravnodušnost. Iz čega slijedi da se trambolina koja je sprečavala Radišićev definitivni pad u provaliju pojavljivala, prije svega, zato da bi izazvala patnju brojnih posmatrača uvjerenih, uglavnom sa razlogom, da je od Radišića u izlogu važnija i daleko uticajnija –  osoba u radnji.

Biće da je takvo stanje posljedica hiperprodukcije kumstava u novijoj srpskoj istoriji. Lako je bilo Milošu Obrenoviću i Karađorđu Petroviću da kumstvo tretiraju kao pitanje života i smrti, kada su se, u to doba, ljudi za ovu vezu najčešće odlučivali jednom u životu. Sada je drugo vrijeme, pa je moguće slušati Aleksandra Vučića kako prezrivo kaže pred kamerama da ima 75 kumova, ili Milorada Dodika dok sa sličnom dozom nehajnosti pominje da ih ima desetak.

A kada jedno pokoljenje dočeka nezamislivu istorijsku epizodu, u kojoj više ne važi pošalica da „kum nije dugme“, onda je sve moguće. Pa i to da je jedan od najkrupnijih krokodila na površini ovdašnje „biznis“ bare – persona koja je imala sve pridspozicije da već odavno bude na dnu. Što će se, naravno, jednog dana i desiti, ali sve ide ka tome da će neupitni finiš jedne fascinantne poslovne karijere dogoditi onda kada i rijetkim fanovima i brojnim dušmanima bude – svejedno.

Napiši komentar