fbpx

Iako je porođaj od kuće tema o kojoj se u našem društvu ne priča, pojavile su se i prve inicijative da se on i pravno prepozna. Dok zagovarači ove ideje ističu kako je on u potpunosti bezbjedan, ukoliko se vrši u higijenskim uslovima, protivnici njegovog ozakonjenja svoj stav pravdaju nesposobnošću zdravstvenog sistema da porodiljama obezbijedi odgovarajuću podršku.

Piše: Nataša Tomić, foto: Pixabay

Žene se na porod kod kuće odlučuju zbog loših iskustava koje su imale sa ljekarima i babicama, te zbog nepovjerenja koje imaju prema njima, iz kulturoloških razloga, ali i u određenim slučajevima velike udaljenosti od porodilišta. Oni su česti u Holandiji i u Engleskoj. Što se tiče zemalja okruženja, u Sloveniji postoje sertifikovane babice za porođaj, a u Hrvatskoj se Komora primalja zalaže za pravo izbora žene na koji način želi da se porodi.

Kada je riječ o Bosni i Hercegovini, porođaj kod kuće je tabu tema i nije zakonski ni priznat a niti zabranjen, što ne znači da se ne dešava. Prve korake ka njegovom ozakonjenju je napravila Amira Ćerimagić koja je pokrenula pravnu borbu za ozakonjenje porođaja kod kuće u BiH.

Amira Ćerimagić je inicijativu započela dok je bila u osmom mjesecu trudnoće. Nakon što su joj sve institucije u BiH odbile zahtjev da se porodi, uz asistenciju babice kod kuće, svoju borbu je nastavila kod domaćih sudova, ali i Evropskog suda za ljudska prava. Ta borba traje skoro šest mjeseci, a Amira se porodila uz asistenciju babice iz EU. Trenutno prikuplja novac za pokrivanje pravnih troškova svog zahtjeva.

Naime, ona je u svom zahtjevu ka institucijama i zdravstvenim ustanovama Kantona Sarajevo navela, da bi i za nju i bebu, bilo lakše da se porodi kod kuće s obzirom na to da je aktuelna pandemija virusa korona. Takođe, dodala je i da je imala neugodna iskustva sa prethodnim porodima u bolnicama.

„Imam dvije kćerke i mislim da nema smisla, za generacije koje dolaze, da se porodi odvijaju na isti način i istih ograničenih mogućnosti kao što je to sada. Mi se porađamo isto kao što su se naše majke porađale prije 30 godina. Da jedna praksa toliko dugo ostane nepromijenjena je nedopustivo, niti je u skladu sa najnovijim saznanjima struke i mogućnostima življenja našeg doba. Skoro sve žene koje su željele kućni porod u BiH do sada su ili odustale od njega ili su ga sebi omogućile uz podršku najbližih i u tajnosti, ali ne znam da je ijedna pokrenula nešto da se ovo pitanje sistemski riješi“, govori Amira za portal eTrafika.

Foto: Pixabay

Siva zona

S obzirom na to, da su kućni porodi u BiH u sivoj zoni, Amira smatra da zabranom i ograničavanjem kućnih poroda oni neće nestati već da će se odvijati u rizičnim okolnostima.

„Žene koje se sada porađaju u kućnim uslovima u BiH, najčešće to rade same sa mužem i u tajnosti ili sa pozivanjem nestručnih osoba da asistiraju ili pak ‘uvoze’ uslugu stranih babica, koja je i najrjeđa opcija jer je i najskuplja i najkomplikovanija za organizovati“, govori ona.

Dodaje i da se na ovaj način babicama ograničava pravo na samostalan rad, jer ne postoji drugi način porođaja osim onog u bolničkim uslovima.

“Babice u razvijenim zemljama pored kućnih poroda također, pokrivaju porode u npr. porođajnim centrima, za razliku od bolničkih poroda koje ‘pokrivaju’ odnosno vode akušeri. Sa takvim ograničenim mogućnostima odmah se dobivaju i ograničavanja prava porodilja na odabir i učešće u onakvom porodu kakav ona i njen partner žele za sebe”, objašnjava Amira.

Specijalistkinja ginekologije i akušerstva Vesna Ćurić ističe da porođaj kod kuće nije nepoznanica i da se mnoge žene odlučuju na njega, iako je on još uvijek tabu tema za mnoge.

“Ovakav način porođaja ima svojih prednosti, a najčešći razlozi zbog kojih se žene u svijetu odlučuju na ovaj vid porođaja jeste mogućnost da se porode u fiziološki ispravnom porođaju: čučeći ili stojeći (brži i lakši izlazak bebe pod silom gravitacije i beba se ne zadržava dugo u porođajnom kanalu).  Drugi razlog je svakako i mogućnost da po rođenju beba sisa kolostrum ili prvo mlijeko, jer je to za bebu prva vakcina, a za ženu stimulacija dojke izaziva kontrakciju mišića materice što podstiće prirodno odvajanje i porođaj posteljice”, objašnjava ona.

Foto: Pixabay

Ipak, da bi porođaj kod kuće bio siguran i za bebu i za porodilju, potrebno je da se ispune određeni uslovi. Žena mora da bude zdrava, a njena trudnoća uredna, duža od 37  gestacijskih nedelja i sa potvrdom ginekologa. Plod mora da bude okrenut glavom prema dole. Na porodu mora biti edukovana babica, a on se mora odvijati na mjestu koje je 20 do 30 minuta udaljeno od bolnice, kako bi porodilja i beba mogle da budu zbrinute ukoliko dođe do bilo kakvih komplikacija.

“Tome mora da prethodi i dobra psihička priprema jer je najvažnije da žena bude smirena, te svjesna svojih mogućnosti”, govori Vesna Ćurić.

Selma Hadžihalilović iz Fondacije Cure, smatra da je tema sigurnog i bezbolnog poroda u BiH izuzetno zapostavljena.

“O ovoj temi se govori samo kada imamo slučajeve smrti porodilja ili u kontekstu korupcije. Nažalost, u BiH je veoma mali broj porodilišta koji imaju status ‘prijatelja porodilja’ i umjesto nekog napretka u smislu poboljšanja uslova samog poroda i uvođenja novih standarda podrške porodiljama, mi nemamo potpune zvanične podatke o stanju u BiH u ovoj oblasti”, objašnjava.

Foto: Pixabay

Upravo iz tog razloga ona ne podržava ozakonjenje poroda kod kuće. Smatra da to nije realno i sigurno s obzirom na to da u BiH ne postoje institucionalni mehanizmi koji bi omogućili porod kod kuće.

“Nažalost, ne podržavamo takve zahtjeve iz prostog razloga jer smatramo da lokalne zajednice i zdravstvene institucije nisu trenutno u mogućnosti da osiguraju najviše standarde za potrebe porođaja kod kuće. Apsolutno smo protiv da pri porođajima kod kuće asistiraju nestručne i necertificirane osobe, bez zvaničnog protokola koji bi osigurao najveći stepen zaštite porodilje i novorođenog djeteta”, objašnjava Selma.

U Fondaciji Cure smatraju da uskraćivanje poroda kod kuće nije kršenje prava žena, ali da država treba da ženama pruži najveći stepen zaštite prilikom poroda.

“To je trenutno u mogućnosti jedino putem usluga koje se pružaju u certificiranim porodilištima. Naravno, potrebno je kontinuirano raditi na unapređenju samih standarda poroda i osigurati, između ostalog, i protokol za porod kod kuće uz nadzor i podršku stručnog i certificiranog osoblja, te edukaciju same porodilje i njenih najbližih”, objašnjava Selma Hadžihalilović.

Amira smatra da će se kućni porodi ubrzo ozakoniti i u BiH, jer su prvi koraci ka tom pravcu već učinjeni, a radi se o reformi edukacije babica.

„Od unazad nekoliko godina, u Mostaru na Fakultetu zdravstvenih studija, postoji smjer za primalje. Prije godinu dana je isti smjer otvoren na Fakultetu zdravstvenih studija u Sarajevu. Prve generacije VSS babica koje studiraju po kurikulumima koji prati prakse EU je već ‘zbrinuta stvar’ zahvaljujući požrtvovanosti ljudi koji su mogli te promjene uvoditi u edukativnom sistemu. Sada dolazi vrijeme da se tim babicama omogući puni dijapazon nezavisnog djelovanja“, govori Amira Ćerimagić.

Foto: Pixabay

Ona naglašava, da ne moramo svi da podržimo ozakonjenje kućnih poroda, ali da je veoma bitno da sve žene imaju ovu opciju.

„Moramo biti svjesni činjenice da legalizacijom kućnih poroda omogućavamo puni dijapazon djelovanja i oživljavanje koncepta nezavisnih babica u BiH. Fiziološki porodi, što znači normalni, zdravi porodi, urednih i nekomplikovanih trudnoća pripadaju babicama. Akušeri bi trebalo da ostanu instance za patologiju trudnoće i komplikacija u porodu – za šta su se i školovali i za šta su stručni. Dobrom radnom klasifikacijom i vraćanjem poroda u ruke babica, normaliziramo porode i vraćamo ih i samim ženama“, tvrdi naša sagovornica.

Ipak, doktorica Vesna Ćurić smatra da se kućni porodi u BiH neće tako brzo zakonski priznati.

„U našoj zemlji je nerealno očekivati da će postojati zakonska rješenja za porođaj kod kuće, ali je veliki napredak što smo dopustili prisustvo osobe od povjerenja u bolnicama tokom porođaja. Naša zemlja nije u mogućnosti da osigura uslove za siguran porođaj kod kuće, a jedan od glavnih problema je razuđenost i nepostojanje bolnica za porođaj u manjim sredinama koje bi zbrinule porodilju u slučaju komplikacija“, kaže ona, te dodaje da naša zemlja nema podršku patronažne službe koja bi došla po pozivu porodilje i pružila neophodnu pomoć.

Napiši komentar