Broj žena i djece koji koriste usluge sigurnih kuća u Bosni i Hercegovini se povećao tokom pandemiju virusa korona. Često se radi o kompleksnijim oblicima nasilja, uključujući i trgovinu ljudima, a koji zahtijevaju dugotrajan rad sa žrtvom. Problemi sa finansiranjem, ali i različiti protokoli koje zahtijeva krizno stanje poput pandemije, dodatno su otežali rad sigurnih kuća i ugrozili njihove korisnike, ali i zaposlene.

 Piše: Vanja Stokić, naslovna fotografija: Foto: Lachlan Ross / Pexels.com

Svakodnevni natpisi u medijima o opasnosti, vijesti o zdravstvenim komplikacijama i broju mrtvih, ali i restriktivne mjere bez jasnih uputa o postupanja, doveli su do nesigurnosti i straha, a ponekad i panike unutar sigurnih kuća. Udruženje „Vive žene“ iz Tuzle ističe, da su procedure institucija ponekad komplikovale njihov rad. Na početku pandemije, odlučile su da žrtve testiraju na virus korona prije samog smještanja u Sigurnu kuću i o tome su obavijestile medicinske ustanove. Ipak, na testiranje se čekalo jako dugo, dok su korisnice nerijetko vraćane, jer medicinsko osoblje nije željelo da ih testira bez jasnih simptoma.

„Žrtve su po nekoliko dana bile kod srodnika, gubili su se nalazi, pa ponovo uzimali uzorci. Žrtve su na kraju odustajale od smještaja“, prisjećaju se „Vive žene“ kako je to izgledalo na početku pandemije.

Ubrzo su se obratili Ministarstvu zdravstva Tuzlanskog kantona, sa molbom za hitno testiranje žrtava nasilja. Molba je usvojena, ali je problem tek djelimično riješen.

„Ova promjena u postupanju je djelimično olakšala proceduru, ali i dalje je ostao problem da su žrtve bile kod srodnika prije nego što dobiju negativan nalaz, a neke i u kući sa bračnim ili vanbračnim partnerom“, ističu.

S obzirom na to da je problem i dalje postojao, a žrtve nasilja bile dodatno ugrožene, definisane su smjernice za prijem novih korisnika sigurne kuće. One su propisivale da žrtve nasilja mogu biti primljene u Sigurnu kuću, uz boravak u sobi za izolaciju, odvojene od drugih osoba.

„Odmah po prijemu u Sigurnu kuću, osigurano je testiranje žrtava nasilja u suradnji sa Zavodom za javno zdravstvo Tuzlanskog kantona, koji su obezbijedili testiranje i dobijanje rezultata u vrlo kratkom periodu, najduže tri dana“, kažu iz udruženja „Vive žene“.

Veliki problem u radu sigurne kuće „Medica“ u Zenici bio je skraćeno radno vrijeme Centara za socijalni rad, kao i njihovo obustavljanje kontakata sa korisnicima.

„Žene su zvale na SOS telefon i druge dostupne telefone, pa je policija tek po pozivu ‘Medice’ Zenica i insistiranju ‘Medice’ Zenica, izlazila na teren i poduzimala radnje iz svoje nadležnosti. Potpisanim protokolom o međusobnoj saradnji na nivou ZDK, nastojalo se da se uočene poteškoće prevaziđu i izrade smjernice postupanje u vrijeme COVID-19 pandemije, a koje su integrisane i u Protokol“, navode iz ovog udruženja.

Uviđajući potrebu lokalnog stanovništva, udruženja „Medica“ iz Zenice tokom pandemije pokrenulo je novu telefonsku liniju 062 800 858, kako bi svi građani mogli da dobiju psihosocijalnu pomoć i savjete. Na taj korak su se odlučili jer su shvatili da postoji opasnost po mentalno zdravlje lokalne zajednice.

Žrtve nasilja u Banjaluci se nisu testirale na virus korona sve do novembra 2020. godine. Tada su, odlukom Republičkog kriznog štaba, prepoznate kao kategorija koja ima pravo na besplatno i hitno testiranje.

„Usluge zdravstvenog sektora su bile djelimično dostupne. Na nivou primarne zdravstvene zaštite, saradnja se uglavnom odvijala telefonskim putem uz upućivanje u ARI ambulante svih korisnica koje su imale potrebu za zdravstvenim pregledom. Na sekundarnom nivou, gotovo svi pregledi su bili odgođeni uz poteškoće uspostavljanja kontakta i naručivanja korisnica na zdravstvene preglede“, kažu za eTrafiku u sigurnoj kući Fondacije „Udružene žene“ iz Banjaluke.

Foto: Polina Tankilevitch / Pexels

Kada je u pitanju finansiranje, sigurna kuća Fondacije „Lara“ iz Bijeljine susreće se sa tri problema. Prvi se odnosi na naplatu zbrinjavanje žrtava nasilja u porodici, jer novac mogu da dobiju samo retroaktivno. I to četiri do šest mjeseci nakon zbrinjavanja.

„Ministarstvo porodice, omladine i sporta četiri puta godišnje objavljuje javni poziv za zbrinjavanje žrtava nasilja u porodici, a sama konkursna procedura traje od četiri do šest mjeseci. Vlada RS pokriva udio od 70 odsto od ukupnog iznosa zbrinjavanja žrtve, koji je utvrdilo Ministarstvo porodice, omladine i sporta. Ostalih 30 odsto treba da pokrije lokalna zajednica iz koje žrtva dolazi, što veoma rijetko ili nikada ne naplatimo, jer male lokalne zajednice nemaju budžetska sredstva za ovu namjenu. Ukoliko insistiramo na plaćanju lokalnih zajednica, one će vrlo lako donijeti odluku o prestanku boravka žrtve u Sigurnoj kući i prije isteka perioda njenog oporavka, zbog čega većina Sigurnih kuća u RS toleriše ovu situaciju“, kažu nam u Fondaciji „Lara“.

Drugi problem jeste taj što sigurna kuća može svoje troškove da naplati samo za žrtve koje im se obrate sa rješenjem nadležnog Centra za socijalni rad. Postoji mogućnost da žrtva ne dobije to rješenje, ukoliko lokalna zajednica nema novca za njen smještaj. Dalje, često se dešava, a posebno u manjim sredinama, da Centar za socijalni rad ne radi tokom cijelog dana, pa ne mogu da reaguju u trenutku kada se nasilje dešava i žrtvu smjeste u siguran prostor.

„Ostala sredstva koja nam nedostaju obezbjeđujemo kada možemo od donatora, a kada nismo u mogućnosti onda nam osoblje Sigurne kuće radi sa nižim platama ili pružamo žrtvama pomoć volonterski“, kažu u Fondaciji „Lara“.

Slična situacija je i u Tulanskom kantonu. Voditeljica sigurne kuće „Vive Žene“ iz Tuzle Danijela Huremović kaže da najveći problem stvara neispunjavanje obaveza koje su predviđene Zakonom o zaštiti nasilja u porodici. On propisuje da se 70 odsto sredstava osigura iz budžeta Federacije BiH, a ostalih 30 odsto iz budžeta kantona. Ona ističe, da se iznos koji dobijaju od kantona povećavao tokom godina, ali da to i dalje nije 30 odsto ukupnog budžeta potrebnog za funkcionisanje sigurne kuće.

„Problem, kada je u pitanju obaveze finansiranja iz budžeta FBiH, jeste što su ta sredstva i dalje planirana kao grant za implementaciju Zakona o zaštiti od nasilja u porodici, ne direktno za sufinansiranje rada sigurnih kuća. To znači da svake godine Federalni ministarstvo za rad i socijalnu politiku dodjeljuje sredstva putem Javnog poziva. Problem je što su ta sredstva nedovoljna, nisu na raspolaganju u pravo vrijeme, već u drugoj polovini godine. Dodatni problem je realna situacija da javni poziv ne vidimo na vrijeme, ne apliciramo i za tu godinu onda ne bismo dobili sredstva“, govori Danijela Huremović.

Sigurna kuća „Medica“ iz Zenice, manji procenat svog budžeta obezbijedi iz državnih izvora. Većinu svojih sredstava prikupe putem međunarodnih projekata. Kako govore za eTrafiku, potpisivanjem različitih protokola o međusobnoj saradnji osigurali su dio sredstava potrebnih za funkcionisanje. Ipak, trebalo bi napomenuti, da smještaj u sigurnim kućama ne znači samo krov nad glavom, već i niz drugih usluga koje žrtvama pomažu u njihovom oporavku.

Kako bi riješili ove poteškoće, „Medica“ je inicirala izmjenu dosadašnjih procedura o sufinansiranju. U saradnji sa institucijama, izrađen je novi model finansiranja, koji je sada dio revidiranog Protokola o međusobnoj saradnji u pružanju zaštite, podrške, pomoći i zbrinjavanja žrtava nasilja u porodici i zajednici i prevencija nasilja ZDK.

„Potpisani Protokol iz 2020. godine osigurava potrebna sredstva koja će biti obezbijeđena iz vlastitih resursa ‘Medice’ Zenica, federalnog i kantonalnog nivoa, te samim tim će žrtve nasilja iz ZDK, bez obzira gdje živjele, imati mogućnost neometanog zbrinjavanja u Sigurnu kuću u skladu sa Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici FBH“, navode.

Za razliku od ostalih sigurnih kuća u BiH sa čijim predstavnicama smo razgovarali, iz Fondacije „Udružene žene“ iz Banjaluke kažu da nema problema sa finansiranjem sigurne kuće koju vode. Cijeli iznos pokrivaju institucije, 70 odsto Vlada RS, a 30 odsto lokalne zajednice, iz kojih dolaze žrtve nasilja u porodici.

„Uplate se vrše redovno na kvartalnom nivou od strane Vlade, dok samo četiri lokalne zajednice imaju predviđena sredstva za tu namjenu. Dovoljno bi bilo da se u budžet svake opštine izdvoje sredstva za nasilje u porodici i samim tim doprinese adekvatnom zbrinjavanju žrtava nasilja, žena i djece. Kada su u pitanju donatorska sredstva, u vrijeme pandemije smo imali donacije koje su se direktno prosljeđivale ženama i djeci u vidu hrane i higijene, a uticalo se na poboljšanje njihovog kućnog budžeta koji je u tom periodu bio na niskoj razini“, navode iz „Udruženih žena“.

U Bosni i Hercegovini trenutno postoji osam sigurnih kuća. Odgovore na naša pitanja nismo dobili iz Sarajeva i Modriče, gdje sigurne kuće vode Fondacija lokalne demokratije i udruženje građana Budućnost. Sigurna kuća u Bihaću djeluje u sklopu udruženja „Žene sa Une“, ali informacije o izazovima na koje nailaze tokom pandemije nismo mogli da dobijemo, jer je većina osoblja u izolaciji. Odgovori, takođe, nisu stigli iz sigurne kuće „Žena BiH“ iz Mostara, ali iz prethodnih razgovora sa njihovim predstavnicima saznali smo da od institucija godišnje dobiju svega nekoliko hiljada KM. To je nedovoljno čak i za osnovne troškove. Ova jedina sigurna kuća u Hercegovini, prinuđena je da se finansira putem donatora i projekata.

„Imamo 28 kreveta koji su uglavnom uvijek popunjeni i sve to iziskuje mnogo troškova. Sredstva koja dobijemo od Federalnog ministarstva su namjenjena za prehranu i higijenske potrepštine, a nikada nismo od države dobili sredstva za angažman osoblja koje nam je sada potrebno i više zbog pandemije korone. Plaćamo sve režije, zaštitare, stručne timove, osoblje koje je 24 sata aktivno, aktiviramo i žene žrtve nasilja da pomognu svojom aktivnošću. Valja održavati punu kuću od tri sprata“, rekla je Arnela Buzaljko, iz Udruženja „Žena BiH“, u prijašnjem razgovoru za eTrafiku.

Sve manje podrške za žrtve nasilja

Vječitu borbu sa ograničenim prostorom dodatno je otežala pandemija. Javila se potreba za prostorom koji bi služio kao izolacija, da novi korisnici ne bi ugrozili zdravlje onih koji se već nalaze u sigurnoj kući. Udruženje „Vive žene“ iz Tuzle su obezbijedile taj prostor, ali ističu da on nije odgovarajući.

„Nalazi se u prostoru Centra i vrlo blizu ostalih službenih prostorija, kancelarija. Dodatno, kada žena i djeca budu smještene u taj prostor, dvije prostorije pored njega se ne mogu koristiti. Osoblje treba napustiti taj prostor i raditi ili od kuće ili u zajedničkom prostoru za sastanke“, govore iz ove sigurne kuće.

Koliko je sve tokom pandemije izazovno i nepredvidivo govori primjer kada su „Vive žene“ u prostoru za izolaciju, koji čini jedna soba i jedno kupatilo, smjestili majku sa četvoro djece. Tokom noći je bio potreban smještaj za još jednu majku, sa šestoro djece. U tom trenutku, u ostalim prostorijama sigurne kuće boravili su drugi korisnici.

„Situacija je zahtjevala hitan dogovor i odluku, koja nikako nije smjela ići u pravcu da se odbije smještaj žrtava. Dogovoreno je da žena i djeca budu smješteni u postojeću salu za sastanke koja je veća i može primiti veći broj osoba. Za spavanje su korišteni kreveti na napuhavanje i postojeći madraci iz redovnih soba Sigurne kuće. Problem je svakako bio održavanje lične higijene, jer su imali manje kupatilo koje nije imalo mogućnost kupanja i tuširanja. Također, veliki problem je bio i to što je prostor na prizemlju, sa puno prozora, bez posebne zaštite i sigurnosti. U konkretnom slučaju počinilac je saznao gdje se nalaze, te vrlo brzo došao i ostvario kontakt sa ženom i djecom kroz prozor, nakon čega je odlučila da izađe iz Sigurne kuće“, govore iz udruženja „Vive žene“.

Fondacija „Lara“ iz Bijeljine ističe da je sve izazove vremenom riješila, osim posebnog prostora za izolaciju.

„Početkom pandemije nismo imale maske i drugu zaštitnu opremu, jer nije bilo moguće da se obezbijede, te su nam ih naše bivše korisnice šile i donirale. Donosili smo neke interne procedure kako bismo se zaštitili. Testiranje za korisnice, koje tek ulaze u Sigurnu kuću u početku pandemije nije bilo izregulisano, te se tek nakon nekoliko mjeseci i naših molbi upućenih ministarstvu to riješilo i one su dobile prioritet u testiranju“, prisjećaju se.

Znatno bolja situacija je sa sigurnom kućom u Banjaluci. Kako kažu u Fondaciji „Udružene žene“, nove korisnice su bile smještene u odvojenom stanu sa kupatilom, tako da nije bilo kontakta sa ostalim osobama u Sigurnoj kući.

„Popunjavanje ulazne dokumentacije se vršilo u vanjskom prostoru Sigurne kuće, kada su to vremenske prilike dozvoljavale, ili u zatvorenom prostoru uz poštovanje svih epidemioloških mjera“, navode.

Nestabilno finansiranje sigurnih kuća odražava se i na korisnike usluga, ali i na osoblje. Osobe koje bi trebalo da žrtvama pomažu u njihovom procesu oporavka, nekada nemaju riješen radni odnos i time i njihova budućnost neizvjesna.

„Osobe koje su zaposlene u Sigurnoj kući, uglavnom imaju ugovore na određeno vrijeme, jer ne možemo garantovati stabilan radni odnos, tako da je česta fluktuacija osoblja u Sigurnoj kući, što predstavlja posljedicu nesigurnog finansiranja i jedan od rizika ovog posla“, kažu nam u Fondaciji „Lara“ iz Bijeljine.

Sigurne kuće u Bosni i Hercegovini imaju više posla nego ranije. Epidemiološke mjere zatvorile su žrtve u kuće sa nasilnicima. Povećan je broj poziva na linije za pomoć. Sve usluge koje se pružaju žrtvama nisu smjele da budu otkazane. Čak rade sa povećanim intenzitetom. Istovemeno, osoblje sigurnih kuća je izmoreno i pod stresom, a često i u smanjenom sastavu, kada moraju da budu u izolaciji. U takvim okolnostima neadekvatne reakcije institucija uveliko otežavaju njihov rad, a samim tim utiču i na borbu protiv nasilja u porodici.

Podržite portal eTrafika.net

Napiši komentar