Putem koji vodi do kuće porodice Vukelić-Malić rijetko koje vozilo može da prođe. Pogotovo zimi. Mještani sela Obrovac, 40 km od Banjaluke, imaju problema sa pristupnim putem, signalom za telefon i internet, strujom i vodom. Uprkos svemu tome, ova porodica godinama je gradila svoj dom upravo na ovom mjestu. Tu su rođeni i odrasli. Odgajaju tri kćerke. Vrijedno su radili. Ali onda se sve preokrenulo.

Piše: Vanja Stokić

Konstantin Malić (47) je 2014. godine doživio nesreću tokom rada u polju. Nakon toga se razboljela Mileva Vukelić (41).

“Ostao je bez noge, amputirana je iznad koljena. Taman kad smo to prevazišli, 2015. godine su meni otkrili karcinom dojke koji se raširio na limfne čvorove. Sve je išlo dobro i kada se navršavalo pet godina od operacije, kontrola pokaže da je on metastazirao na pluća, rebra i kičmene pršljenove. Sada sam pod terapijom, primila sam osmu za pluća i za kosti”, govori nam Mileva dok pijemo čaj u dnevnoj sobi.

Oko nas su zidovi puni vlage. Tri kćerke sjede malo dalje od nas, na klupici ispred peći. Ne uključuju se u razgovor, ali vidno proživljavaju svaku izgovorenu riječ.

“Ove dvije terapije su me oborile potpuno. Prve četiri terapije za pluća su dale rezultata. Onda su mi produžili još četiri pa treba da radim pretrage. Terapiju za kosti su mi odgodili jer mi je krvna slika loša. Teška borba. Sastavilo nas je sa svih strana”, kaže nam Mileva.

Donosi fasciklu punu nalaza. Sve ih uredno čuva. Konstantin se prisjeća dana kada mu je noga amputirana. Kako kaže, cijelog života je radio teške fizičke poslove.

“Bila je žetva i ja sam bio na kombajnu. Okliznuo sam se i upao u njega. Teško sam preživio, amputirana mi je noga. Prihvatio sam to”, govori nam kratko.

Ukupna primanja ove porodice su oko 600 KM mjesečno. Osim hrane i garderobe za petoro ukućana, od toga bi trebalo da se plate struja, telefon, prevoz, liječenje, užina i školski materijal…

“Najbliža trgovina nam je udaljena šest kilometara. Škola je udaljena šest kilometara. Put je loš i nepristupačan. U Majdanu imam brata, da nam nije njega ne znamo šta bismo. Poznajemo ljude u trgovinama, pa uzimamo stvari na olovku. Kada dođe poštar onda samo damo novac iz ruke u ruku”, govori nam Konstantin.

Sve bi bilo mnogo lakše kada bi pronašli smještaj na drugom mjestu. Za njih bi selidba od šest kilometara značila mnogo ugodniji život.

“Ovo ovdje je neuslovno za život. To ne bi bilo tako da se nisam povrijedio. Najviše bi nam odgovaralo da smo bliže ambulanti, školi, prevozu i prodavnici. Nama treba da se pomjerimo šest kilometara. To je za nas puno. Znate li šta bi nama značilo da imamo smještaj u Majdanu? Sve! Nema veze što smo 40 km od Banjaluke”, objašnjava Konstantin.

Ljeti ovaj zaseok ima problema sa snabdijevanjem vodom, a struje nestaje tokom kiše ili jačeg vjetra. Kako kaže, vatrogasci ljeti pošalju kamion pitke vode kao pomoć, ali on ne može da priđe kućama zbog neadekvatnog puta. Od dvadesetak ljudi koji žive u zaseoku, samo je dvoje radno sposobnih. Nemaju čak koga ni da plate da im pomogne oko održavanja imanja i stoke.

“Da nije bolesti, sve to bi se rješavalo. Zamislili smo kako bismo sredili kuću i sve to je stalo. Čak je i dalje privremeni krov. Planirao sam napraviti veću štalu, kupili smo mlade konje i kravu, imali smo stoke. Onda je sve krenulo naopako”, priča nam Konstantin.

Najstarija kćerka pohađa prvi razred srednje škole. Dnevno putuje 80 km. Zbog ranih školskih časova i rijetkih autobuskih linija, ponekad spava kod strica u drugom naselju. Drugačije ne bi stigla na nastavu.

“Imali smo ponude da djeca idu na takmičenja. Išla su. Imaju talenta i za sport, ali nisam u mogućnosti da im to omogućim. Ne želim ni da kukam. Ja se svim silama moram izboriti za djecu”, ističe Konstantin.

Briga o životinjama spala je na kćerke. Nekoliko svinja, kokoški i ovaca sve je što trenutno posjeduju. Kroz smijeh govore kako djeca svaku životinju znaju po imenu.

Nekoliko prijatelja i poznanika im pomaže kroz donacije novca, lijekova, odjeće i obuće. Jedina potpuno funkcionalna prostorija u kući jeste kupatilo, koje je zapravo donacija dobrih ljudi.

“Mislim da smo mogli kupiti kuću u gradu, koliko smo para potrošili na liječenje”, kaže Konstantin kratko.

Mileva zbog jake terapije mora svaka tri mjeseca da radi ultrazvuk srca.

“Ako idem preko uputnice, nema termina jer uzimaju samo hitne slučajeve. U privatnim ambulantama moram da platim”, govori dok slaže nalaze jedan na drugi.

U vrijeme onlajn nastave svi doživljavaju novi stres. Slab signal otežava cijeli proces.

“Jednom djetetu se pokvario telefon pa smo morali kupovati novi. Toliko je slab signal da ne mogu sve da prate. Kada moraju da pošalju zadaću, one trče na put kako bi uhvatile signal. Čim padne malo kiše ili počne da duva vjetar, nestane struje. Najstarija je išla kod strica u Majdan kako bi mogla lakše da prati. Bilo je dosta nerviranja”, prisjeća se Konstantin dosadašnjih muka sa onlajn nastavom.

Tri djevojčice nemaju velike želje. Nisu im potrebni ni računari, ni moderniji telefoni. Ne zanima ih garderoba. Čak i na spomen bicikla odmahuju glavom. Kažu da ih već imaju. Najstarija stidljivo govori da bi voljela da trenira borilačke vještine. Oči joj prosto sijaju kada govori o tome. Ipak, nedostatak novca za članarine, prevoz i opremu, kao i nemogućnost putovanja na treninge, čine da to ostane samo želja.

Podržite portal eTrafika.net

Napiši komentar