„Kad jedan komšija postavi video nadzor da posmatra drugog, to je veliki problem, ali kada imate institucije koje to rade, onda tek imamo čime da se bavimo. Institucije su tu da čuvaju ljudska prava a ne da ih krše. To i jeste najveći problem, što naša vlast koristi svoju moć za kršenje prava građana.“

Piše: Andrijana Pisarević

Ovo je u intervjuu za eTrafiku rekao, odnedavno bivši direktor Agencije za zaštitu ličnih podataka BiH Petar Kovačević koji je, sumirajući ono sa čime se susretao dok je vodio ovo tijelo, rekao da živimo po sistemu “kuvane žabe” koju vladajuće strukture sve više pritišću.

„Kod nas se svašta podvodi pod javni interes i opravdava nelogičnim primjerima iz medija. Ako mediji izvještavaju o nasilju u porodici, to ne znači da to može biti primjer da se opravda postavljanje kamera u kuće. To je samo banalan primjer delegitimisanja, kojim se pokazuje da mi nismo bezbjedno društvo. Agencija je po prijavi pokrenula postupak protiv MUP-a RS, zbog postavljanja kamera posljednjih mjeseci u Republici Srpskoj. Oni će morati dokazati i pokazati da kamere rade biometriju i prepoznavanje lica. Za takve kamere se mora usvojiti zakonsko rješenje i obezbijediti nužnost i proporcionalnost u demokratskom društvu. Čak se i Bundestag zainteresovao za ovaj slučaj i tražio od njemačke Vlade da se istraži postavljanje video nadzora“, rekao je Kovačević.

Na šta se građani najviše žale?

Ranije su nam se najviše žalili zbog zloupotreba kopija lične karte, uvjerenja o nekažnjavanju, jedinstvenog matičnog broja građana. U godini iza nas ubjedljivo najviše je bilo prigovora u vezi postavljanja video nadzora i to kod komšija u ruralnim krajevima. To govori i da se svijest građana poboljšava.

Kakve smo sve primjere kršenja prava na zaštitu ličnih podataka vidjeli na proteklim lokalnim izborima?

Kao i u ranijim ciklusima vidjeli smo brojne krađe identiteta. Toga je bilo i 2012. godine kada smo po prigovoru građanina sproveli inspekcijski nadzor i naložili CIK-u da obrađuje autentične lične podatke u skladu sa zakonom. Tada su nas tužili i izgubili su, ali do sada nisu ništa uradili od onoga što smo im naložili. Prije dvije godine, sam samo citirao zakon da je CIK odgovoran za tačnost, ažurnost i integritet biračkog spiska, oni su to protumačili kao da im rušim ugled, a u stvari su vršili pritisak. Najznačajnija stvar za svaku državu su demokratski, fer i pošteni izbori. To podrazumijeva zakonitu obradu ličnih podataka.

Da li su naši izbori to bili? 

Ne. Objavljeni spiskovi su napravljeni na osnovu, ko zna kakvih papira, čak je i raniji član komisije govorio da to rade ljudi sa ulice. To je strašno! Moglo se sve uraditi na manje invazivan način, što se navodi u obrazloženju rješenja Agencije. CIK je za to odgovoran i oni moraju naći način kako da se uradi po zakonu. Nije moguće prljavom krpom oprati prozor, a to CIK pokušava. S druge strane javna vlast, ne samo CIK, pribjegava prebacivanju odgovornosti na građane, objavljivanjem masovnih podataka, za ono što su iste odgovorne (spiskovi zaraženih, registar boraca i sl.). Javni interes i javno interesovanje nisu jednoznačni pojmovi. Naprotiv, u mnogim slučajevima javno interesovanje šteti javnom interesu.

Da li je uopšte moguće sprovesti kolektivnu provjeru diploma i na koji način?

Agencija je, postupjući po zahtjevu Parlamentarne skupštine BiH, u kojem su ova naša ‘tri sekretara’ pitala da li mogu provjeriti diplome svih zaposlenih u ovom tijelu bez saglasnosti, morala odgovoriti kao da su pitali nešto pametno i suvislo. Kako je generalizovanje neprihvatljivo, ovakvim načinom obrade ličnih podataka svih zaposlenih dovodi se u pitanje, bez ikakvog valjanog razloga, lični integritet tih osoba. Treba praviti razliku između poštenih i nepoštenih ljudi. Ako to ne radimo, idemo u korist nepoštenih, a institucije ne treba da budu na njihovoj strani. Mi smo uvijek svjesni mogućih nezakonitosti prilikom sticanja diploma, ali sa aspekta propisa koji regulišu zaštitu ličnih podataka. Njihova provjera se može vršiti samo u zakonom propisanim postupcima. Poslodavci mogu, ukoliko postoji osnov sumnje u nezakonito sticanje diplome, zahtijevati od nadležnih organa da je provjere. Dakle, ne mogu oni sami tražiti provjeru od obrazovnih ustanova, već nadležni organi. Diplome su javne isprave koje dokazuju ono što je u njima navedeno i mora im se vjerovati zbog pravne sigurnosti. Dozvoljeno je osporavanje javnih isprava, ali to podrazumijeva zakonit postupak.

Kako ćemo utvrditi ko sve ima „kupljene“ diplome?

Hoćemo li sve provjeravati? Da ispitamo i ljekarska uvjerenja zaposlenih? Za nas je to neprihvatljivo. Zanima nas da li ministarstva pravde dopuštaju da se ne vjeruje javnim ispravama. Ako ćemo sve provjeravati, ajde onda da svi ministri pravde i prosvjete podnesu ostavke kao dokaz odgovornosti za stanje u koje su doveli ovo društvo i državu. Vaša kolegica novinarka je kupila diplomu tokom istraživanja za priču. Ta je škola morala odmah biti zatvorena, a njen vlasnik ili direktor u zatvoru. Zašto onda nije? Na kraju krajeva, ovakvom provjerom ta diploma bi bila validna. Zamislite da ja, Petar Kovačević, tražim od fakulteta gdje sam diplomirao provjeru svoje diplome. Bez problema bi mogli reći: “Kakvoj budali dadosmo diplomu! I ko mu još dade da bude direktor?” Diplome su, kao i druge javne isprave, predmet stalnih provjera. Vlast ne pravi razliku između falsifikata diploma i lošeg obrazovanja. Da stvar bude gora, i ovo je dokaz da vlast ne zna za tu razliku. Radi se o različitim javnim interesima, nadležnostima i ovlaštenjima. Kao i u predhodnom slučaju prljavom krpom peru prozore da narod slabije vidi. Ako se taj populizam dopusti, onda treba prvo provjeriti diplome ombudsmana i ova naša ‘tri sekretara’ koji to podržavaju. Neka krenu od sebe. Meni nije jasno kako se ozbiljne školske ustanove ne bune kada ih stavljaju u isti koš sa muljatorima.

Koliko smo napredovali ili nazadovali u zaštiti sopstvenih, ali i podataka drugih?

Svijest građana o zaštiti ličnih podataka se poboljšava, a situacija se popravlja i kod onih koji ih obrađuju. Naš je problem što se zaštita svela samo na posao nadležne Agencije, koja jeste dobro krenula, iako nije mogla previše glasno pričati o zaštiti ličnih podataka, jer nije imala čovjeka koji bi radio na rješenjima. Išli smo na obuke za državne službenike, sa Agencijom za državnu upravu, opštinskim službama, radili smo na podizanju svijesti. Sve do 2014. godine, kada se dogodio brutalan i kriminalan napad Tužilaštva BiH na Agenciju i mene lično, samo zato što smo radili svoj posao na zakonit način i pokušali u tom tijelu sprovesti nadzor. Dvije godine sam bio osumnjičeno lice kao direktor i moram priznati da su me ta njihova ispitivanja donekle i uveseljavala. Zapisnik o mome saslušanju bio je za njih edukativnog karaktera i šteta što glavni tužilac nije bio tu da nešto nauči. Međutim, mnogi su mi zamjerili, prije svega političari koji su podržavali tužioca, ali niko nije dao odgovor na to, ni VSTS, ni Parlament BiH. O tome je Agencija redovno pisala u svojim izvještajima. A Izvještaj za 2015. godinu nije prošao na Predstavničkom domu, i jedino tada, upravo zato što je u njemu ogoljena strašna istina o vladavini ljudi, a ne prava. To je bilo neoprostivo.

Koji resursi su vam bili uskraćeni?

Prije svega resursi u ljudstvu. Početkom 2015. otišao nam je jedan službenik i njegovo mjesto je ostalo nepopunjeno zbog populističkog zahtjeva Savjeta ministara BiH da daje saglasnost za to. Kakva saglasnost kad Agencija ima pravo po Zakonu o budžetu na tu poziciju? Ipak, mi smo je tražili, ali nikada nismo dobili odgovor. Nakon toga, imali smo i dva smrtna slučaja, a onda ni ta mjesta nismo mogli da popunimo. Najviše što smo imali zaposlenih bilo je 27, a po Pravilniku sistematizovano je 45. Očekivalo se od mene, kao direktora, da nekome odem i ‘poljubim ruku’, da se vratimo u srednji vijek.

Kakav je bio odnos vladajućih prema Vama?

Kod nas je čovjek najsmiješniji kada krene ozbiljno pričati. Stalno se u izvještajima ističe da se država najbolje legitimiše u svjetlu demokratije i poštovanja ljudskih prava, što podrazumijeva i odnos prema tijelima koja se time bave i gdje značajno mjesto zauzima Agencija. Mene nijedan ministar nije htio primiti kao direktora, što dokazuje koliko su naše institucije zapravo privatizovane. Na naša pisanja o njihovim nezakonitim radnjama, odlukama, imenovanjima, nepoštovanju Zakona o slobodi pristupa informacijama i drugim kršenjima su se jako ljutili. Ukazali smo da je ZOSPI loše napisan, da javnost i mediji opravdano reaguju. Oni sve prihvate i najave usklađivanje sa evropskim standardima i onda Savjet ministara odredi Agenciju kao nosioca usklađivanja, iako nemaju mandat da delegiraju nadležnost koja je u opisu posla Ministarstva pravde. Danas je još gore nego tada. Naravno i nažalost, kod nas sve ima i ličnu dimenziju. Ja sam bio ničiji i to je neprihvatljivo.

Sjećamo se situacije od prošle godine, kada je policija snimala protest novinara u ”Parkiću” u Banjaluci. Šta novinari mogu da urade kad vlast zloupotrebljava moć?

To i jeste najveći problem, što naša vlast koristi svoju moć za kršenje prava građana. Imamo šest ili sedam predmeta pred ombudsmanom u vezi zabrane okupljanja aktivista “Pravde za Davida”, a nikada nismo vidjeli da je neko skupio hrabrost i rekao da je to protivzakonito. Policija ima pravo da snima na javnom mjestu i da koristi fizičku silu, ali to ne znači da može tući ljude okolo. Uvijek se mora ići sa manje invazivnim mjerama. Ako treba provjeriti identitet novinara, mogli su da priđu, požele dobar dan i zatraže ličnu kartu. Ne može proizvoljno. Komentarisao sam ranije, kada me zaustavio policajac i na moj upit zbog čega, odgovorio je da to uradio jer me ne poznaje. To nije dovoljan razlog da vas neko zaustavi, mora biti neka akcija, potraga, valjan razlog za to, mora biti nužno i zaista potrebno u demokratskom društvu. Mi kao da se vraćamo u 19. vijek, kolika nas je represija zadesila.

Da li su se naša sistemska rješenja u zaštiti ličnih podataka popravljaju?

Trenutno, Zakon o zaštiti ličnih podataka je u potpunosti usklađen sa ranijim evropskim direktivama. Prije četiri godine dogodila se reforma evropskog zakonodavstva i ostvaren je ogroman napredak u ovoj oblasti. Mi smo odmah ukazali Parlamentu BiH na to i pisali Savjetu ministara BiH, uradili dobar prijedlog Zakona radi usklađivanja. On je i sada negdje tamo u ladicama. Sistemski gledano, mi nemamo nikakav poseban problem, ali ne poštujemo mnoge zakone, pa ni one koji regulišu obradu ličnih podataka. Nisu problemi kod nas nivoi vlasti, nego odgovornost i neodgovornost, koje kao posljedicu, imaju stanje u kojem se nalazimo. Pravo na dobru upravu jedno je od ljudskih prava u normalnim država. Kod nas, ne bi me iznenadilo, da se uvede pravo na neodgovornost državnih službenika. To je dobro prepoznato u posljednjem izvještaju o korupciji OSCE-a, koji ima podnaslov ”sindrom nekažnjivost”. Kažu, kada hoćete da operete pare radite to u tri koraka: ukradete, operete i na kraju obezbijedite nekažnjivost. Ovdje šta god uradite možete se izvući, ako ste ‘kooperativni’ ili ‘nečiji’.

Imaju li pravo radnici na šalterima pošta i banaka od nas tražiti matični broj za uplate novca?

Razmatrali smo to. Ako je u pitanju uplata onom subjektu kojeg sistem prepoznaje kao poreskog obveznika, onda je u redu koristiti matični broj fizičkog lica jer je to njegov poreski broj. Kada je u pitanju uplata novca, tu se traži poštovanje Zakona o sprečavanju pranja novca i finansiranju terorističkih organizacija. JMBG vam mogu tražiti samo ako je to propisano zakonom, ali ne i za plaćanje komunalija. Telekomi to ne mogu takođe. Dobili smo presude protiv Mtela zato što su od korisnika tražili podatke poput matičnog broja. Nažalost, podaci građana su danas postali roba i pretvorili su se u biznis.

Ko će zaštititi ljude koji nisu upoznati sa zaštitom ličnih podataka?

Ljudi olako daju podatke, svjesno ili nesvjesno. Suština je da država ima legitimne zahtjeve prema građanima, ali i obavezu da štiti njihova prava. Zato Agencija i postoji, ne samo radi forme. Mogao sam ja da napravim Agenciju i da mi bude fino kao direktoru, da ne radimo ništa. Ali, ja i moji saradnici smo ipak vrijedno i hrabro radili, pa smo na kraju izdavali prekršajne naloge i ministru bezbjednosti i državnom tužiocu. Sigurno su mislili da smo mi svi ludi tamo. Platili smo cijenu, ali mislim da je ona manja nego da smo kalkulisali i dodvoravali se. Agencija je sada institucija koja se poštuje i kojoj se vjeruje.

Kako komentarišete to što su objavljivana imena zaraženih i osoba koje su kršile mjere izolacije?

Naredili smo uklanjanje imena zaraženih sa službenih stranica opština i kantona. Svi su to uradili osim gradonačelnika Trebinja. On je to objasnio riječima da se time ‘zahvaljivao građanima’ što zaista vrijeđa zdrav razum, a izaziva i gađenje. Na kraju smo mu izdali prekršajni nalog. Svi ostali su napravili grešku, priznali i postupili po rješenju, ali je tu pokazana velika drskost. Prekršena je tajnost podataka o zdravstvenom stanju. Radi se o posebnoj kategoriji ličnih podataka koji se odnose na zdravlje, a oni se dodatno štite. Protivzakonitom obradom ovih ličnih podataka šteti se i javnom interesu, jer se građani mogu odvratiti da se obraćaju ljekarima.

Toplana u Banjaluci dostavila je Eko toplani imena i lične podatke građana korisnika. Da li su to smjeli?

Postoji rješenje za to iz 2018. godine. Korisnik je prijavio, ali mi smo ocijenili da je to zakonito jer zaštita ličnih podataka ne znače da se oni ne obrađuju, nego da se to radi u skladu sa zakonom. Grad je donio odluku da jedna toplana preuzima posao druge, pa samim tim preuzima i korisnike. Morali su dobiti podatke o korisnicima. To nije bilo sporno.

Koristite li društvene mreže?

Ne. Nisam imao neku potrebu, više intuitivno, ne robovati ničemu i biti slobodan. Internet koristim kao što gledam televiziju, pretražujem i gledam što me interesuje, a ne što mi se nudi. Imam neke druge afinitete. Volim da čitam, sada je to Čomski. Nagovarali me jesu, ali ja sam svjestan da čim informacija ode na internet, gubim kontrolu nad njom.

U kojem pravcu nastavljate, nakon što ste završili direktorski mandat?

Prijavio sam se na konkurs za direktora, mada sam imao informacije i ranije da će na to mjesto doći drugi čovjek i da je to nerealno. Uradio sam to iz ličnih razloga, a pripadam i staroj gardi ‘budimo realni – tražimo nemoguće’. Pravio sam sebi alternativu ranije i pripremao sam se za nastavak karijere kada završim posao direktora. Položio sam advokatski ispit, najvjerovatnije ću se od sada baviti tim poslom i to, prije svega, u oblasti zaštite ličnih podataka i slobode pristupu informacijama.

Napiši komentar