Stotine ljudi, koji se trenutno nalaze u napuštenom kampu „Lipa“ se smrzavaju, nemaju dovoljno odjeće, obuće niti hrane. U loncima otapaju snijeg kako bi dobili vodu za piće, a većina nas je pitala da li imamo lijekove potiv bolova, temperature i upaljenog grla.
Piše: Vanja Stokić, foto i video: Vanja Stokić
Nakon što su prošle srijede izgorjela dva šatora u kampu „Lipa“, IOM i druge međunarodne organizacije su se povukle. Oko 1.200 ljudi je tada ostalo bez smještaja i svih drugih usluga koje su primali na ovom mjestu. Sada, pet dana nakon požara, broj ljudi je prepolovljen. Dio njih je otišao u druge gradove, dok su ostali napravili improvizovani kamp u šatoru nekadašnje kantine. Takođe, dio njih se uselio u kontejnere u kojima su boravili zaposlenici kampa. Dnevno dobiju samo jedan obrok, koji im obezbijedi Crveni krst, ali svi ističu, da im to nije ni približno dovoljno.
„Zašto mediji ovo ne snimaju? Dođu da snimaju podjelu hrane, ali ne ulaze unutra da vide uslove. Zašto nikoga ne zanima kako živimo?“, pita nas mladić iz Pakistana dok nas vodi kroz improvizovani kamp.
Ležajeve su napravili od kartona, deka i stiropora. Iskorištene su i metalne konstrukcije nekadašnjih kreveta. Oni srećni, negdje su pronašli i dušeke. Ipak, opasno je boraviti u ovim šatorima i nikome nije ugodno da ovdje spava.
„Nemamo grijanja, ugasili su sve agregate. Plašimo se da će se šatori srušiti na nas, ova metalna konstrukcija je jako teška i stalno se ljulja. Cerade na šatorima su bušne, vjetar ih kida“, govori nam mladić iz Avganistana.
Na nekoliko mjesta između kontejnera kuha se ručak. Prave čorbu od sardina koje dijeli Crveni krst. Drugi, mijese i peku hljeb. Treći, u loncu otapaju snijeg kako bi imali vodu.
„Šta da radimo? Gdje da idemo? Hoće li otvoriti kamp „Bira“? Zašto nam ovo vaši političari rade? Ne možemo ovdje ostati, a nemamo gdje da odemo. Čak i da imamo novca nemamo gdje da kupimo hranu. Svi smo gladni i hladno nam je“, govori nam uglas grupica momaka okupljena oko vatre.
U selu Lipa, 20 kilometara od Bihaća, izbjeglice i migranti su jedini stanovnici. Najbliža prodavnica udaljena je desetak kilometara. Najviše ih brine neizvjesnost, jer ne znaju šta će se sutra desiti sa njima, niti da li će preživjeti noć. U kontejnerima spava i po 30 ljudi. Kako kažu, nemaju prostora da legnu, već sjede oslonjeni jedni uz druge.
