U banjalučkom udruženju „Mozaik prijateljstva“ radno je od samog jutra. Još prije sedam časova, volonteri pristižu u staru zgradicu u ulici Cara Lazara broj 20. Kuha se kafa i čaj, priprema se hrana za današnji obrok, otvaraju se vrata javnog kupatila i Dnevnog centra za beskućnike. Prvi korisnici uskoro pristižu, gladni i promrzli smještaju se u Dnevni centar – zasebnu prostoriju namijenjenu osobama koje žive na ulici. Tu na miru mogu da se odmore, gledaju televizijski program, čitaju, ugriju se. Za to vrijeme, volonteri „Mozaika“ pripremaju hranu za nekoliko stotina socijalno ugroženih sugrađana, među kojima ima i beskućnika. 

Piše: Vanja Stokić, foto i video: Ajdin Kamber

Povremeno neko od njih uđe i pita za lijekove, ogrev ili garderobu. Tačno u podne počinje podjela obroka putem šaltera. Red ispred ulaza u „Mozaik“ je svakog dana sve duži zbog krize uzrokovane virusom korona, u njemu se ‘stišću’, većinom, osobe treće životne dobi, držeći u ruci kantice od pavlake. Ovdje dolaze po kuhani obrok i jedan hljeb, što je većini jedino što pojedu tog dana.

Problem beskućništva prisutan je u cijelom svijetu. Najčešće se radi o osobama srednje i starije životne dobi, koje nemaju porodicu ili su sa njom u lošim odnosima, imaju problema sa konzumiranjem alkohola ili narkotika, te im je zdravlje ozbiljno narušeno. Predrasude i stigma prema ovoj zajednici su veoma izražene, a upravo odbacivanje od strane okoline sprečava njihovu rehabilitaciju i integraciju u društvo. U Bosni i Hercegovini ne postoje podaci o broju osoba na ulici, dok se o ovom problemu rijetko govori u javnosti.

“Mozaik prijateljstva”, foto: Ajdin Kamber

Ovi ljudi dane provode na ulicama i u parkovima, a spavaju na klupama i u napuštenim objektima. Hrane se u javnim kuhinjama. Među nekoliko banjalučkih adresa na kojima mogu dobiti pomoć, posebno se izdvaja udruženje „Mozaik prijateljstva“. Pored niza usluga koje im ovo udruženje pruža, beskućnicima najviše znače razumijevanje i prihvatanje koje ovdje dobijaju. Kako sami korisnici ističu, članovi „Mozaika prijateljstva“ jako dobro znaju njihove i dobre i loše osobine, ali odlučuju da ih ne osuđuju. U svom Dnevnom centru svakog dana ugoste desetak osoba. Uglavnom se radi o ljudima koji su zavisni od alkohola, uključeni su u neki oblik kriminala ili su nakon izlaska iz zatvora/ustanova za odvikavanje odlučili da žive na ulici.

„Nije na nama da im sudimo već prosto da im damo utočište. Želimo da im omogućimo pristojan tretman koji svi mi doživljavamo od strane društva. I oni su ljudi, imaju emocije, imaju potrebe. Mi prepoznajemo i osjetimo potrebe kod čovjeka. Postavimo se u situaciju osobe koja proživljava nešto negativno. Možda je to što oni prepoznaju kod nas, a što je važnije od nasušnog jela i pića“, govori nam sekretarka udruženja Nataša Bjelobrk.

Nataša Bjelobrk, foto: Ajdin Kamber

Sigurnost i davanje iz srca

Nadil Kiseljak, zvani Sudac (66), kao beskućnik spava u dvorištu jedne kuće u Banjaluci i san mu je da pronađe adekvatan smještaj. Bori se sa kancerom i prima ukupno 350 KM penzije, od čega veći dio ode na otplatu kredita. Nekad nije bilo tako. Radio je u kompaniji Autoprevoz, a u slobodno vrijeme je dijelio pravdu na fudbalskim utakmicama.  Ali, život ima svoja pravila i u njegovom slučaju se nastavio drugim, neželjenim, tokom. Danas je beskućnik i obilazi javne kuhinje u potrazi obrokom, ali ističe kako mu je u „Mozaiku“ najljepše. Za njega su ovdje vrata uvijek otvorena, a više od svega mu znače lijepa riječ i razumijevanje koje dobija.

„Ne osuđuju nas. Osjećate da će vam neko prvo dati toplu riječ. Prvo vas prihvatiti kao čovjeka, nevezano za naciju i boju lica. Bilo šta da zatražite, ako nema ovog trenutka biće večeras ili sutra. Zato se ja sigurno osjećam. Mozaik prijateljstva je broj jedan, a sve ostalo dolazi u drugi red. Ja se toliko osjećam sretno, zadovoljno… Bilo šta da sam dobio, znam da je dato iz srca, iz ljubavi, da nije dato što se mora dati“, kaže Nadil.

Nadil Kiseljak, foto: Ajdin Kamber

Osobe koje se duže vrijeme suočavaju sa odbacivanjem od strane svoje okoline, često imaju ozbiljne posljedice po svoje mentalno zdravlje. Psiholozi smatraju da, u tim slučajevima postoji velika mogućnost da će te osobe pomisliti da ne vrijede dovoljno i da ne zaslužuju poštovanje.

„Kada imamo lošu sliku o sebi nesvjesno se počnemo ponašati u skladu sa očekivanjima naše okoline. Odbačenost se negativno odražava na naše mentalno zdravlje, možemo postati depresivni i anksiozni, često zapostavimo i naše fizičko zdravlje. Imamo poteškoće u odnosima sa ljudima, u ostvarivanju bliskosti i poteškoću da živimo zdravo i odgovorno prema samima sebi“, govori psihološkinja Nataša Pivašević.

Život na ulici postao prošlost

To je jedan od razloga što beskućnici cijene aktivnosti i sam odnos osoblja „Mozaika“ prema njima i rado se vraćaju. Ovdje mogu da budu ono što jesu, bez osuđivanja i odbacivanja, što nije slučaj na ulici. Toga je svjestan i Miljan Zurovac koji je nekoliko godina proveo kao beskućnik na ulicama Banjaluke.

„Ne treba ti ništa ružnije nego kad pitaš nekoga za marku, a on te opsuje. Bolje mi je da me udari šakom. Ili samo prođe kao da me nije čuo… Okaneš se toga i tražiš nekog boljeg čovjeka“, govori nam Miljan, dok sjedimo u Dnevnom centru za beskućnike.

Miljan Zurovac, foto: Ajdin Kamber

Miljan je godinama spavao na klupama pod vedrim nebom, dok bi se zimi sklanjao u napuštene objekte. Kako govori, nikada nije imao stalan posao, niti izvor prihoda. Nedavno je potpuno promijenio svoj život, pronašao je djevojku i dani beskućništva su iza njega. U „Mozaik“ i dalje dolazi po hranu. Ni sam ne zna da odredi tačan momenat preokreta na bolje. Kaže, da je jako malo potrebno da bilo ko postane beskućnik.

„Sve se okrene. Ne treba ti puno uopšte. Ima takvih koliko hoćeš. Sve ih je više i više. Uglavnom su to starija lica. Znam neke koji neće da dođu u ‘Mozaik’, neke je sramota…“, kaže Miljan.

Miljan Zurovac, Foto: Ajdin Kamber

Ljudi po svojoj prirodi teže ka tome da pronađu zajednicu koja će ih prihvatiti, jer im osjećaj prihvaćenosti pomaže da kreiraju sliku o sebi, smatraju psiholozi. Ukoliko nas okolina ne podržava teško ćemo o sebi razmišljati kao o osobi vrijednoj poštovanja.

„Ukoliko je okruženje podržavajuće i ima razumijevanja za probleme sa kojima se susrećemo, i mi ćemo učiti da sami sebe tretiramo na taj način. Ovi procesi se dešavaju još u djetinjstvu, zato je odraslim osobama dosta teško da promijene način života i sliku o sebi, čak i kada imaju priliku. Nije dovoljno nekoliko dobrih dijela da bi došlo do drastične promjene u životu beskućnika. Onda ih često tretiramo kao nezahvalne i mislimo da im nema pomoći“, govori psihološkinja Nataša Pivašević.

„Mozaik“ nastao zbog beskućnika

Ideja o „Mozaiku prijateljstva“ rodila se 2004. godine, kada je nekoliko porodica u Banjaluci odlučilo da dio svoje, bogate praznične trpeze, podijele sa ljudima koje su tog dana vidjeli na ulici. Počeli su sa organizovanim obrocima za Božić, Vaskrs, Novu godinu i slične praznike. Ubrzo su shvatili da mogu uraditi mnogo više, pa su već 2005. godine registrovali udruženje građana.

„Onda se to širilo jer su potrebe ljudi bile sve veće. Sve češće smo dijelili hranu, a ubrzo su  ljudi počeli da nam se obraćaju  za ogrev, namještaj, odjeću i slično, što su volonteri ‘Mozaika’ nastojali da im obezbijede. Od beskućnih lica je sve krenulo. Oni su bili inicijalna kapisla“, govori nam Nataša Bjelobrk.

Danas „Mozaik prijateljstva“ djeluje na više načina, a u radu udruženja angažovano je 15 osoba. Osnovna aktivnost je rad javne kuhinje i podjela namirnica ljudima u stanju potrebe. Na spisku korisnika nalazi se više od hiljadu imena širom Banjaluke, različite starosti, životnih sudbina i potreba. Svakog dana se služi drugo jelo. Tu je pasulj sa kobasicama, makarone sa piletinom, riža sa piletinom, kupus čorba sa jagnjetinom i krompir čorba sa jagnjetinom, junetinom ili piletinom. Trude se da korisnicima osiguraju i poneku voćku ili slatkiš. Hrana se dijeli svakog dana u podne, u prostorijama „Mozaika prijateljstva“. Dok nedjeljom volonteri obilaze korisnike širom Banjaluke, većinom u udaljenim naseljima, te im obrok dostavljaju na adresu.

Spremanje obroka u “Mozaiku”, foto: Ajdin Kamber

Pored hrane, građani u „Mozaiku prijateljstva“ mogu da dobiju i polovnu odjeću i obuću. Širom Banjaluke, postavljeno je dvadesetak kontejnera za prikupljanje korištene odjeće i obuće, koja se sortira i dijeli socijalno ugroženim građanima. U sklopu ovog udruženja djeluju i tri prodavnice polovne garderobe, u kojima su zaposlene socijalno ugrožene osobe, a od ostvarenog profita se kupuje hrana za javnu kuhinju. Tu je i humanitarna šivaonica, u kojoj su takođe angažovane socijalno ugrožene osobe.

Zbog održavanja higijene beskućnika, ali i drugih građana koji u svojim domaćinstvima nemaju uslova za to, „Mozaik prijateljstva“ otvorio je javno kupatilo gdje se građani mogu okupati i obrijati, uz dobijanje svih potrebnih sredstava za higijenu, peškira i veša. Otvoren je i Dnevni centar za beskućnike u kojem mogu da se odmore i ugriju, popiju kafu ili čaj. Takođe, mogu da pogledaju televizijski program, koriste računar, čitaju ili jednostavno da se druže. Na sve ove načine, „Mozaik prijateljstva“ želi da bude dio rješenja problema beskućništva, gladi i siromaštva, ali i duhovne podrške.

Sve ove aktivnosti realizuju se uz pomoć donacija građana i društveno odgovornih kompanija, ponekad i institucija. Doniraju se materijali, namirnice, novac, kao i pomoć kroz volonterski rad. Grad Banjaluka godišnje izdvaja simboličan iznos za subvenciju ove javne kuhinje, te pomaže rad „Bakinog kutka“– mjesta gdje se okupljaju i druže žene treće životne dobi.

“Mozaik prijateljstva”, foto: Ajdin Kamber

Bivši beskućnik pomaže ugroženima

Osnivač i predsjednik „Mozaika prijateljstva“ je čovjek koji je nekada bio na ulici. Ime mu je Miroslav Subašić, a svoju prošlost ne krije od javnosti.

„Ja sam neko ko je bio na ulici, ko razumije beskućna lica, ko je pio, probavao različite droge… Bukvalno bio alkoholičar. Danas moj život služi drugim ljudima, da oni sve ono što sam ja preživljavao nikada ne prežive. To je, po meni, velika stvar, zato kažem da sam ponosan. Moj život se promijenio, ja danas imam čast da u javnoj kuhinji budem sa druge strane, da to kupatilo postoji…“, govori nam Miroslav, dok se prostorije „Mozaika“ polako pune korisnicima.

Miroslav Subašić, foto: Ajdin Kamber

Prema beskućnicima vladaju brojne predrasude i velika stigma, ali u ovom udruženju se trude da nikoga ne osuđuju zbog života koji vodi. Za ljude na ulici, naglašava, da nisu zli.

„Oni imaju daleko veću empatiju od mnogih drugih ljudi, ali je problem što imaju ovisnost i ta ovisnost u stvari njemu ne dozvoljava da živi dobrim životom. Dolazak u ‘Mozaik prijateljstva’ je jako velik za njih, zato što znaju da ih ovdje niko neće osuditi ni kritikovati. Ovdje alkoholičari i narkomani imaju svoje mjesto. Niko ne smije da ih poprijeko gleda. Oni to znaju i jako poštuju“, kaže Miroslav.

Javno kupatilo u sklopu “Mozaika”, foto: Ajdin Kamber

Važno je pomagati

Nataša Bjelobrk, iz „Mozaika prijateljstva“, kao motiv za bavljenje humanitarnim radom ističe više faktora. Kako kaže, mogla bi da kod kuće uživa u svemu što ima, prvenstveno svojoj porodici, ali je sopstvena iskustva motivišu na humanitarni rad.

„Ja sam sa 14 godina posmatrala majku i baku kako svu hranu vade iz zamrzivača, pripremaju obroke i nose ljudima u kolektivnom smještaju. Brzo sam shvatila koliko je to važno. Onda sam i sama prošla fazu kolektivnog smještaja, čak i 42 dana zarobljeništva. Tu sam shvatila da je ljudski život stvarno nešto neprocjenjivo i da je samo čovjek važan, ništa drugo“, govori nam ona u prostorijama „Mozaika prijateljstva“, u trenutku kada počinje podjela obroka.

Podjela obroka u “Mozaiku”, foto: Ajdin Kamber

Odbacivanje donosi niz problema

Psihološkinja Nataša Pivašević kaže da je postojanje jednog ovakvog centra važno za beskućnike zbog njihove integracije u društvo i psihičke stabilnosti. Na njih pozitivno utiče boravak u okruženju koje ih ne osuđuje, nego ih tretira kao sebi ravnima. S obzirom na to da se u „Mozaiku prijateljstva“ ne smiju koristiti droge niti alkohol, zaista mnogo govori činjenica da ovisnici pristaju na ova pravila, samo da bi mogli boraviti u Dnevnom centru.

„Samo to nam govori da je Dnevni centar jako važna stanica u životu osoba koje žive kao beskućnici. Kada bi bilo više ovakvog prostora i veće sistemske podrške, izvjesno je da bi veći broj ljudi uspio da se rehabilituje i u nekom trenutku nastavi sa onim što nazivamo, normalnim životom dostojnim čovjeka“, ističe ona.

Dnevni centar za beskućnike, foto: Ajdin Kamber

S obzirom na to da se često radi o osobama koje imaju narušeno mentalno zdravlje i nisu u prilici da se liječe, odbačenost od strane društva se posebno odražava na njih.

„Iz takve pozicije nemoguće je da osoba stremi ka napretku, nego živi onako kako je trenutno u mogućnosti i kako jedino zna. Dakle, veliki je problem sistemsko odbacivanje i zanemarivanje osoba koje su beskućnici, a ne samo činjanica da većina ljudi npr. na ulici izbjegava kontakt sa beskućnicima. Sve dok mislimo ‘To se meni ne bi moglo desiti’ i ‘Sami su krivi’, mi ne idemo nigdje“, upozorava Nataša Pivašević.

Promjena je spora ali očigledna

Rad „Mozaika prijateljstva“ sa beskućnicima daje dugoročne rezultate. Nekima od njih su uspjeli da vrate snagu i volju za životom, te ih motivisati da rade na poboljšanju svog položaja.

„Kad se sjetim stanja u kome se Nadil nalazio prije tri godine, ovo danas je ogroman napredak. On je prihvatio da nije sve tako crno, da ima nekoga kome može da se obrati. Stvarno je poradio na svom zdravstvenom stanju. Uspjeli smo da ga ubijedimo da je on nekome važan, da njegov život može da se okrene“, govori nam Nataša Bjelobrk.

Foto: Ajdin Kamber

Ipak, situacija je drugačija kada se radi o mlađim osobama. U tom slučaju sve ide dosta teže. Kako Nataša ističe, oni razumiju da treba da se posvete sebi, da vode uredniji život i pronađu posao, ali su svjesni da im niko neće pružiti priliku jer poslodavci boduju radno iskustvo i prethodni život. Zbog toga „Mozaik prijateljstva“ planira da po donošenju Zakona o socijalnom preduzetništvu, zaposli upravo osobe koje žive na ulici. Smatraju da bi redovna primanja napravila veliku razliku u njihovom životu.

„Zamišljamo da jednog dana te ljude angažujemo na selekciji i sortiranju materijala ili restauraciji namještaja. Time bismo ih motivisali da ozbiljno rade na promjeni sebe. Tu nam je potreban Zakon o socijalnom preduzetništvu. Sve je spremno, samo nam treba zakon“, ističe Nataša.

Nesigurna budućnost

Iako već 15 godina ulažu nadljudske napore i postižu fenomenalne rezultate, budućnost „Mozaika prijateljstva“ je uvijek nesigurna. Za prostor koji koriste, plaćaju kiriju Gradu Banjaluka. Koriste ga pod posebnim uslovima i plaćaju samo oporezivi dio, ali taj iznos nipošto nije zanemarljiv. Kako kažu, za jednu kiriju mjesečno mogu da kupe stotinjak kilograma mesa.

„Tu smo za sada sigurni, ali nam ništa ne garantuje da za mjesec ili godinu dana nećemo morati da napustimo ovaj prostor jer to ipak nije naše. To je nama sve nesigurno. I donacije dolaze uglavnom od građana i društveno odgovornih firmi koje prepoznaju naš rad. Mi od grada dobijemo subvenciju za javnu kuhinju, koju vratimo kroz plaćanje najma. To je 8.500 KM godišnje. Tako nam prostor dođe gratis i to je negdje ok“, govori nam Nataša Bjelobrk.

Pripremanje obroka u “Mozaiku”, foto: Ajdin Kamber

Njihov rad bi bio još kvalitetniji i produktivniji kada bi među osobljem imali stručni kadar. Iako svi posjeduju dobru volju, empatiju i strpljenje, nedostaju im znanje i autoritet koji imaju profesionalci.

„Potreban nam je socijalni radnik da sa tim ljudima obavlja savjetodavne razgovore. Ja možda imam dosta razvijenu empatiju i sa te strane ih mogu razumjeti, ali nemam kredibilitet da ih ubijedim u nešto. Medicinska pomoć je isto potrebna. Dešavalo se da moram da ispiram ubodne rane i posjekotine. Voljela bih da imamo nekog ko bi sa njima, posebno sa mlađim ljudima, radio na osposobljavanju. Bilo da je to informatička vještina ili tako nešto, mislim da bi to za njih bilo jako korisno, da bi lakše mogli pronaći posao“, priča nam Nataša.

Takođe, postavlja se pitanje šta da rade ovi ljudi kada Dnevni centar nije otvoren? Radnim danima od 17 sati do sedam sati ujutro, kao i vikendima, beskućnici su prepušteni sami sebi.

Napiši komentar