Iako je femicid veoma česta pojava u našem društvu, u bosanskohercegovačkom pravosuđu ubistvo žene od strane muža ili partnera se i dalje tretira kao krivično djelo ubistva i ne istražuje se prethodna istorija nasilja. Na ovaj način, počiniocima se izriču blaže kazne za počinjeno djelo, a preživjele žene se ne ohrabruju da nasilje prijave.

Piše: Nataša Tomić

Femicid je, najjednostavnije rečeno, ubistvo žena zbog toga što je žensko ili drugim riječima, ubistvo počinjeno zbog žrtvinog roda. Upravo je zbog ove činjenice ubistvo žena potrebno tretirati drugačije prilikom istrage, jer mu je često prethodilo dugogodišnje nasilje od strane muškarca. Tačnije, ubistvo se u velikom broju slučajeva i desi nakon što žena odbije poslušnost i prestane da se ponaša u skladu sa rodnom ulogom koja joj je dodijeljena od strane muškarca i društva.

„Bosna i Hercegovina pa i Republika Srpska su priznale i potpisale Konvenciju Savjeta Evrope o sprečavanju i suzbijanju nasilja u porodici koja je obavezala državu da posebnu pažnju obrati na femicid. Dakle, femicid se definiše kao teški oblik ubistva koji se prilikom donošenja sudske odluke uzima kao otežavajuća okolnost za izricanje kazne počiniocu. Kod nas je sudska praksa takva da se to kvalifikuje kao nasilje u porodici, upravo iz tog razloga jer je to blaža kazna“, govori nam Amela Bašić Tomić, koordinatorica sigurne kuće Fondacije „Udružene žene“.

Radmila Žigić, iz Fondacije „Lara“ ističe da se ubistvo žene od strane partnera ili člana porodice najčešće kvalifikuje kao krivično djelo ubistva.

„Rjeđe se kvalifikuje kao nasilje u porodici sa smrtnim ishodom. Čak, ako se negdje na početku tako kvalifikuje, obično se tokom sudskog procesa prekvalifikuje u krivično djelo ubistva. Zato što, najjednostavnije rečeno, kada je neko ubijen onda je istraga mnogo jednostavnija i niko ne ulaže dodatne napore da istražuje istoriju nasilja u porodici. Tako da, ako nije vidljivo da je ta ista osoba koja je počinila ubistvo žene, odnosno femicid, više puta osuđivana za krivično djelo nasilja u porodici, onda se to i ne istražuje“, tvrdi Radmila Žigić.

Foto: Pixabay

Prema izvještaju UN-a u svijetu svakog dana bude ubijeno 137 žena i to od strane nekog člana njene porodice. Od tog broja, od strane intimnog partnera život svakodnevno izgube 82 žene. Prema podacima MUP-a RS, u deset mjeseci 2020. godine su zabilježena tri slučaja ubistva žene od strane muškarca, dok je u 2019. godini zabilježeno pet slučajeva. Bašić Tomić, ističe i da je femicid jedan od najčešćih uzroka smrti žena u cijelom svijetu.

„Vrlo često se kaže da taj kućni prag, da taj dom predstavlja najrizičnije mjesto za brojne žene u kojem može da se desi ubistvo. To je možda čak i veći rizik od saobraćajnih nesreća kojima mogu da budu svakodnevno izložene ili od pojave nekih hroničnih ili kancerogenih oboljenja. Zato je važno da zakonska rješenja prepoznaju upravo to djelo kako bi se samim tim uticalo na smanjenje svih oblika nasilja, jer smo pojavom ove pandemije svjedočili brutalnim vidovima nasilja koji su se desili u posljednjem periodu“, govori naša sagovornica za eTrafiku.

Bašić Tomić, ističe i da je najrizičniji trenutak za preživjelu i osobe bliske njoj trenutak kada odluči da napusti nasilnika. Zato u Udruženju uvijek savjetuju žene da imaju rezervni plan, te da preduzmu određene bezbjedonosne mjere kako bi zaštitile sebe i svoje najbliže.

„Velika opasnost, odnosno veliki rizik za femicid je kada počinilac iz nekog njenog ponašanja i riječi može da zaključi da će doći do napuštanja. I u tom momentu kod počinioca nasilja javlja se određeni strah i on ne može da prihvati to napuštanje. I kad misli da je iscrpio sve svoje metode kontrole koje je ranije koristio da bi žrtvu držao u tom začaranom krugu u kojem je uspostavio moć i kontrolu,  procijeni da je jedini način da je zadrži, odnosno da je spriječi da ode, jeste da joj oduzme život. I u tom baš trenutku žrtve bi trebalo da imaju najveći mogući stepen zaštite i posebnu protekciju“, ističe sagovornica.

Radmila Žigić, tvrdi i da neprepoznavanje femicida ne ohrabruje žene da prijavljuju nasilje u porodici, ili da u procesu njegovog dokazivanja budu istrajne.

„Ako se ne prepoznaje kao posebna društvena opasnost, kao poseban društveni fenomen, i ako se ne procijenjuje rizik femicida to svakako predstavlja jednu dodatnu situaciju koja ne ohrabruje žene da prijavljuju nasilje. I ne ohrabruje ih da budu istrajne kada prijavljuju nasilje i da svjedoče. Nema dovoljno svjesnosti, dovoljno se ne upozorava na to da bi slučaj nasilja u porodici mogao da eskalira u femicid. Ne postoji svjesnost da žene mogu da izgube život i da se nasilje može završiti smrtnim ishodom. Mislim da se i samo nasilje u porodici ne prepoznaje kao velika opasnost po živote ljudi, što ukazuje da je prije nekih godinu, godinu i po, jedan policajac izgubio život kada je pokušao da interveniše u situaciji nasilja u porodici“, govori ona.

Foto: Mirjana Ribić

Dodaje i da se ovom problemu i u stručnoj zajednici, ali i u javnosti mora posvetiti više pažnje jer bi se tako ‘uozbiljio’ stav prema nasilju uopšte.

„Ako se prepozna da bi tolerancija nasilja mogla da završi smrtnim ishodom, to bi svakako uozbiljilo odnos ukupnog sistema i svih subjekata zaštite: policije, centara za socijalni rad, tužilaštava i sudova. Uozbiljio bi se odnos prema nasilju u porodici kao krivičnom djelu i postavilo  ga u rang nekih drugih krivičnih djela. Mi smo, nažalost, u situaciji da se mnogo ozbiljnije istražuje krađa auta i obijanje trafike od prebijanja žena i zlostavljanja žena i djece. Prosto treba raditi na tome da svijest svih službenih institucija koje postupaju u slučajevima nasilja bude razvijena, do te mjere da postanu svjesni da se svaki slučaj nasilja u porodici može završiti ubistvom. I onda bi to donijelo benefite za žrtve, da se one osjećaju zaštićenim i da osjećaju da je sistem na njihovoj strani“, govori Žigić.

Amela Bašić Tomić, ističe i da je Fondacija „Udružene žene“ podnijela zahtjev za bržim procesuiranjem slučajeva nasilja. Jer ženama u ovakvim situacijama treba hitna pomoć i podrška kako bi se spriječilo ponavljanje nasilja, ali i femicid. Praksa pokazuje da je većina slučajeva femicida praćena i dugogodišnjim nasiljem, a da žene nisu imale odgovarajuću pomoć od institucija kojima su se obraćale za pomoć. Čak i kada bi žene napustile nasilnika i tražile razvod braka nasilje se nastavljalo, a često je za posljedicu imalo femicid. Takođe, sve češće femicid prati i samoubistvo nasilnika.

Amela Bašić Tomić, ističe da se protiv ovog problema treba boriti većim zatvorskim kaznama koje bi upozoravale nasilnike.

„Svakako je važno da se zaprijeti većom kaznom u cilju smanjenja nasilja. Mi zastupamo stav da je represija najbolja prevencija, jer ukoliko pokažete da će se zbog toga odležati velika zatvorska kazna, manja je šansa da će se to djelo desiti, nego ukoliko novčano ili uslovno kaznite tog počinioca nasilja. Nama su često žene, koje su nam se obraćale, znale prenositi neka svoja iskustva, odnosno, razgovore sa svojim supružnicima koju su, ukoliko se desio femicid, ukoliko su zajedno pratili vijesti gdje je objavljeno da se desilo ubistvo žene, znali reći: ‘da vidiš ovako ću i ja tebe. Šta mi mogu odležaću te godinu dvije’“, priča Bašić Tomić.

Foto: Pexels

Prvo prepoznavanje pa pravna regulacija

Pravnica Jovana Kisin ističe da femicid treba prvo da se prepozna u društvu, nakon čega može da dođe i do njegove pravne regulacije.

„BiH u pravnom smislu bi kroz implementaciju Istanbulske konvencije trebalo da reformiše određene zakonske propise kada je riječ o femicidu. Naravno, prije same pravne regulacije potrebno je da se BiH društvo upozna sa ovom društvenom pojavom, da je zna prepoznati i definisati, jer je to početna tačka ka pravnoj regulaciji društvenog problema. Što se tiče krivičnog zakonodavstva, Republika Srpska je nešto konkretnija od Federacije BiH, pa u krivičnom djelu teškog ubistva propisuje i lišavanje života člana svoje porodice kojeg je prethodno zlostavljao, a za koje je propisana kazna od najmanje deset godina zatvora“, ističe Kisin.

Prvenstveno je potrebno da predlagači zakona prepoznaju potrebu uvođenja femicida u pravni sistem, a prijedloge mogu iznijeti nevladine organizacije ili sama Vlada, govori Kisin.

„Da bi pravni krugovi, pogotovo iz dijela pravosuđa kojem pripadam, diskutovali o femicidu, prije svega on mora ući u pravni sistem države, tj., da ga prepoznaju predlagači zakona, a koje prijedloge bi razmatralo zakonodavno tijelo. Ovdje svakako veliku ulogu može odigrati i nevladin sektor, kroz određene projekte građanskog aktivizma, kako u smislu podizanja svjesti građana o ovom društvenom problemu, tako i u smislu građanske inicijative koja može rezultirati promjenom trenutne zakonske regulative. Drugi način je svakako Vlada, kao ovlašteni predlagač novih i izmjena postojećih zakonskih propisa“, govori ona za kraj našeg razgovora.

Napiši komentar