Poslije vlasničke transformacije početkom 2018. godine, Nataša Tešanović se povukla sa čela banjalučke Alternativne televizije, koju je vodila duže od dvije decenije.

Piše: Saša Bižić

Na početku intervjua za eTrafiku, našu sagovornicu pitali smo – šta su bile njene glavne preokupacije u periodu koji je uslijedio nakon toga, odnosno, čemu je okrenuta danas.

„Nakon skoro 27 turbulentnih godina provedenih u medijima, od čega 21 na mjestu direktorice ATV-a, bila sam slobodna da sebi priuštim malo odmora. Više vremena posvećenog porodici, prijateljima i hobijima, te započete, a evo i uspješno okončane magistarske studije na Fakultetu za medije i komunikacije u Beogradu, bile su moje osnovne preokupacije u ove dvije i po godine“, kaže Nataša Tešanović za naš portal.

Kako ocjenjujete program ATV-a poslije vašeg odlaska? Da li ste imali manevarski prostor da i sami utičete na aktuelnu fizionomiju tog medija tako što ćete izabrati kome ćete ga prepustiti?

U podtekstu vašeg pitanja naslućujem nešto što me podsjeća na misao da je žena sama kriva kad izabere prostaka, iako se u periodu udvaranja činio kao sasvim fini gospodin. Odluku da prodam svoj vlasnički udio donijela sam nakon brojnih opstrukcija koje sam imala od jednog broja bivših suvlasnika, cijeneći da je to jedini izlaz i birajući trenutak u kome je ATV sazrela u, narodski rečeno, odličnu udavaču. Fini gospodin koji je iskazao tada interes za nju to je prepoznao. Moje očekivanje da neće dozvoliti da se uruši ono zbog čega mu je ATV zapela za oko se, nažalost, pokazalo kao odviše naivno.

Da li mediji u Republici Srpskoj u 2020. godini, kvalitetom i kvantitetom, imaju kapacitet da se mogu nazvati zbirnim imenom „scena“? Kakav je bio smjer krivulje na tom grafikonu od devedesetih do sada? Da li je to bio uspon, pad ili ravna linija?

Rizikujući da zvučim pretenciozno, reći ću da se medijska scena u Republici Srpskoj poprilično urušila i da se i te kako osjećaju posljedice nestanka nekadašnje ATV, prije svega u sferi elektronskih medija. Uostalom, otkriću vam da mi je i vlasnik i direktor BN televizije nedavno i sam priznao, da, iako mu je to podiglo i gledanost i prihode, nije srećan što nema s kim da se takmiči, i pravi profesionalne iskorake.

Da ne govorim što se medijska scena dodatno polarizovala, vjerodostojnost medija urušila, a kvalitet programa, naročito informativnog, pao. Istina, tome je doprinijela i prilično monolitna politička scena u Republici Srpskoj, od izbora 2018. godine i debakla opozicije.

U proteklih nekoliko godina, angažovali ste se u udruženju građana „Misli dobro“. Da li ste zadovoljni dometima tog projekta, imajući u vidu ambiciozne zamisli na startu?

Da, i dalje sam član „Misli dobro“ koje okuplja sjajne ljude, ali u pravu ste da je entuzijazam donekle splasnuo. Tome je najvećim dijelom kriva ova situacija sa koronom, koja je zaustavila nekoliko važnih projekata, a i ljudi su se pozabavili sobom, što je i normalno.

Mora li svaki poduhvat na ovom prostoru sa proklamovanim pozitivnim težnjama da se suoči i sa neprijatnim situacijama, poput one koja je dovela do personalne promjene na čelu „Misli dobro“?

Nema načina da se osigurate od neprijatnih situacija kada radite sa ljudima. Važnije je kako se u takvoj situaciji postavite, odnosno, da li ste u stanju da ne iznevjerite svoje principe s jedne, a da ne izigravate inkviziciju, s druge strane.

Kako vam djeluje društveni ambijent u kojem RS i BiH dočekuju još jedne izbore? Na koji način na živote običnih smrtnika utiču ključni izazovi ovog vremena – od neobične ekonomije u doba korone, preko konstantno osjetljivih međunacionalnih odnosa, do demografskog sunovrata?

Situacija mi se čini gorom nego u godinama poslije zadnjeg rata. Koktel korone i loše politike mogao bi se pokazati fatalnim! Pri tome, neke devijacije se nisu smanjile, dapače. Politička i javna scena u Sarajevu i dalje se bavi Republikom Srpskom na način koji je mahom isključiv, ostrašćen, neprincipijelan i zlonamjeran.

Nas u Republici Srpskoj, Sarajevo i ne zanima toliko; mi smo zabavljeni sobom, ali ne kreativno, već kao u onoj kletvi. Strančarenje, tračarenje, palanački mentalitet, njegovanje „prosječnosti“ – ozbiljno nas unazađuju kao društvo i kao zajednicu.

Šta mislite o kontaktu sa realnošću unutar vladajućih garnitura u Srpskoj i Federaciji? Kako sa senzibilitetom za stvarnost i eventualnim odgovarajućim reakcijama na nju stoje krugovi koji se predstavljaju kao alternativa?

Ponekad mi se čini da domaćim političarima ovo stanje volšebno odgovara. Kritički pristup medija i javnosti spram njihovog (ne)rada je dodatno smanjen, imaju odličan izgovor za loše vođenje, građani su onemogućeni da idu vani pa se i „pritisak“ u vidu odlazaka zbog katastrofalne ekonomske situacije, stranačkog zapošljavanja, korupcije i besperspektivnosti, nekako izgubio. Alternativu, iskreno, u ovom trenutku ne vidim.

Većina ljudi u RS sa pažnjom prati politička kretanja u Srbiji i Crnoj Gori. Šta vi registrujete na istoku ove sezone – sumrak ili svitanje?

Za sada izgleda da samo sviće rujna Gora. Odavno me nešto nije obradovalo kao pobjeda opozicije u Crnoj Gori, posebno način na koji je vođena tamošnja, po svemu neobična kampanja, tačnije, autentični svenarodni bunt zbog grubog ataka na Svetinje, koji je bio kap koja je prelila čašu u 30 godina dugoj autokratskoj i kriminalnoj vladavini Mila Đukanovića. Bila je to kampanja bez ijedne greške, u kojoj je napravljen izvanredan amalgam – korišćenje modernih tehnologija u odbrani iskonskih vrijednosti. Nadam se samo da će i nastavak borbe za istinski demokratsku Crnu Goru biti u tom ozračju.

Što se Srbije tiče, tamo se dešava „one man show“, i biće to sve dok se ne okupe snage koje nisu ni rudimentarno nacionalističke, ni liberalno autošovinističke, koje ne preziru narod, ne prodaju se za šaku dinara ili dolara, a uz to su iskrene u namjeri da poštuju vladavinu zakona i vrate institucijama onu ulogu koja im po Ustavu pripada.

Niste bili među onima koji su požurili da budu prisutni na Tviteru, ali je kasnije uključenje obilježeno nizom objava vrijednih pažnje. Kakva iskustva nosite sa te društvene mreže?

Dok sam bila na čelu ATV-a, smatrala sam da mi nije mjesto na Tviteru, jer su me uređivačka politika i reputacija kuće obavezivale, odnosno znala sam da je teško bilo razdvojiti Natašu Tešanović od direktorice televizije kojoj se najviše vjeruje. Sad više nemam tu vrstu odgovornosti, pa sam se aktivirala na mreži prema kojoj gajim ambivalentna osjećanja.

S jedne strane, tu se, ako ste dovoljno medijski pismeni, možete odlično informisati, a s druge, ako ste sujetni i emotivno labilni, bolje je da je se klonite. Ne dopada mi se isključivost, tribalizacija, potreba ljudi da komentarišu stvari o kojima pojma nemaju… Kao da nam nije dosta što su nam u realnom životu na čelu većine institucija neobrazovani i nesposobni.

Koliko sadržaji na Tviteru, po vašoj procjeni, mogu da utiču na kolektivno „stanje svijesti“ u globalnim koordinatama, a koliko u našem regionu?

Kada je u pitanju stvarni aktivizam i konkretni politički dometi, pogotovo na našim prostorima, Tviter je precijenjen. Pa ipak, u uslovima medijskih blokada kakve smo, evo, imali upravo u Crmoj Gori, ispostavilo se da tviteraši sa čojstvom i stilom mogu biti i te kako efikasni. Kada bih odlučila da se medijski ponovo, ili politički prvi put aktiviram, rado bih u svom timu imala nekoliko tviteraša iz Republike Srpske.

Napiši komentar