fbpx

Sva tri bh. Zakona o zaštiti od nasilja u porodici kao jednu od mjera propisuju i obavezan psihosocijalni tretman za nasilnike. Ovu mjeru predlaže policija, izriče sud, a realizuju centri za mentalno zdravlje i centri za socijalni rad. Nekoliko udruženja koja se bave borbom protiv nasilja nad ženama takođe realizuju ove tretmane, ali njima nasilnici prisustvuju dobrovoljno.

Piše: Vanja Stokić

Kada govorimo o broju nasilnika koji su se samostalno prijavili za tretman, iskustva variraju između gradova. Fondacija “Udružene žene” iz Banjaluke ne radi sa nasilnicima, ali pravnica ove fondacije Lana Jajčević nam kaže da je od 7.500 slučajeva nasilja na kojima su radili, bila samo dva slučaja kada je počinilac dobrovoljno prošao psihosocijalni tretman u Centru za socijalni rad Banjaluka.

Podrži eTrafiku

Sa druge strane, direktorica udruženja “Medica” iz Zenice Sabiha Husić navodi broj od skoro 20 muškaraca koji godišnje dobrovoljno prođu njihov program.

“Posljednjih deset godina smo u psihološkom savjetovalištu otvorili vrata i muškarcima koji odluče da potraže savjet i prepoznaju da tako mogu mijenjati svoje ponašanje. Prepoznali smo da je to značajno i vrijedno, posebno imajući na umu da se veliki broj žena ipak vraća u porodicu, odnosno osobi koja je počinila nasilje. Našem psihološkom savjetovalištu mogu se javiti bilo koji počinioci. Bitno je da žele, da vjeruju da mogu uticati na svoje ponašanje i da su spremni na individualni rad. Prvi dolazak i interesovanje je već veliki korak, imajući na umu da živimo u patrijahalnom sistemu. Kada se muškarac odluči da dođe već je napravljena značajna promjena jer je on sam prepoznao da njegovo ponašanje nije u redu”, govori nam ona.

Udruženje “Vive Žene” iz Tuzle sprovode ovaj program sa počiniocima nasilja, a psihoterapeut Elmir Ibralić u razgovoru za eTrafiku kaže da se oni nikada ne odazivaju sami na tretman. Njih uglavnom upute iz Centra za socijalni rad ili njihovog radnog mjesta. Rijetko se sami javljaju, a to se dešava kada je nasilje već učinjeno, a žrtva smještena u sigurnu kuću. U tom slučaju nasilnik se plaši da ne izgubi ženu, dijete ili neke druge privilegije.

“Malo je onih koji se zaista kaju i prihvataju odgovornost za svoje ponašanje. Obično krenu na tretman kako bi omekšali žrtvu i vratili je nazad. A kada se to desi onda počnu dolaziti sve rjeđe da bi na kraju odustali”, govori nam on, dodajući da ove tretmane sprovode Centri za mentalno zdravlje, dok “Vive Žene” rade sa ljudima koji se jave sami ili dođu po preporuci drugih institucija.

Kako tretman izgleda?

Tretmanu prisustvuje najviše šest učesnika i traje šest mjeseci, svake sedmice po dva sata. Svrha je eliminisanje uzroka koji dovode do nasilnog ponašanja, što se postiže učenjem regulacije emocionalne napetosti, učenjem socijalnih vještina, psihoedukacijom o posljedicama nasilja i promjenom uvjerenja koja doprinose nasilju.

“Inače, tretman se bazira najviše na prepoznavanju porodičnog nasilja kao spolnog zločina koji često čine muškarci nad svojim partnerkama u svjesnom nastojanju da se uspostave i održe vlast i kontrola u vezi. Međutim, tretman se može lako prilagoditi i za rad sa ženskim počiniocima”, kaže Ibralić, upozoravajući da tretman ne smijemo posmatrati kao čarobni štapić, niti kao jedino i najbolje rješenje.

Za efikasnu borbu protiv nasilja neophodan je koordinisani pristup zajednice i institucija, kao i razumijevanje samog nasilja, njegovih uzroka i posljedica.

“Prema iskustvima drugih država, tretman je najučinkovitiji kada se izrekne odmah nakon učinjenog djela uz uvjetnu zatvorsku kaznu, tako da sistem pošalje snažnu i jasnu poruku počiniocu kako bi zaustavio svoje nasilje”, navodi on.

Veliki pomak

Sabiha Husić ističe da je veliki pomak kada se nasilnik dobrovoljno javi ženskoj organizaciji i zatraži pomoć.

“To je potvrda da vjeruju u proces oporavka i da i oni mogu tu dobiti adekvatnu podršku. Promjena ponašanja počinje od same osobe koja ima takvo ponašanje. Vremenom osobe uvide da je to jedan kvalitetniji život, oni sebe rasterete kroz terapiju i najbolji glasnogovornici dolaska u savjetovalište su počinioci koji dobiju našu uslugu. Oni najbolje promovišu promjene koje osjete i sam rad u savjetovalištu”, govori nam ona.

Kako dodaje, muškarci koji iskreno uđu u ovaj proces sami sebe dožive na drugačiji način. Nažalost, postoje i oni koji se prijave za tretman samo da bi se domogli supruge ili partnerke koja je zbog nasilja smještena u sigurnu kuću.

Sistem praćenja

Udruženje “Medica” Zenica nije uspostavilo sistem praćenja nasilnika koji prođu njihov tretman, osim u slučajevima kada se radi o partnerima žena koje su se im se vratile nakon boravka u sigurnoj kući.

“U tom slučaju imamo praćenje, da vidimo šta se dešava zajedno sa njima. Praćenje je jako važno kad se žena vrati, da vidimo je li promjena istinski došla ili je bila samo u tom momentu da on dosegne svoj cilj, da kontroliše ženu. U nekim slučajevima ima zaista dobrih pokazatelja, ali ima i onih kojima to bude udica. Ako nije bila u sigurnoj kući, onda nemamo informacije”, navodi ona.

Nakon završenog tretmana udruženje “Vive Žene” ostaje otvoreno za kontakt sa nasilnikom i žrtvom, što se koristi za evaluaciju samog tretmana. Međutim, od drugih institucija ne dobijaju informacije o eventualnom ponavljanju nasilja.

“Prema našoj evaluaciji, koja podrazumjeva kontakt sa žrtvom i počiniteljem šest mjeseci nakon tretmana, možemo reći da nije došlo do ponavljanja djela nasilja u obitelji (75%). Međutim, napominjemo da nam nekad ni žrtve ni počinitelji u tom periodu više nisu dostupni (promjena broja za kontakt, preseljenje…)”, govori Ibralić u razgovoru za eTrafiku.

Sistemski propusti

Kako Ibralić ističe, u praksi se dešava da počinioci najčešće zaobiđu ovaj tretman, iako im je izrečena mjera, a zbog toga ne snose posljedice.

“Dalje, zakon ne definiše jasne standarde za profesionalce koji bi trebali sprovoditi tretman, iako su oni preporuka Vijeća Evrope jer je sama funkcija rada sa počiniocima zapravo povećanje sigurnosti žrtava nasilja i programi za počinioce ne bi smjeli djelovati izolovano nego samo kao podrška ostalim sistemima zaštite žrtava nasilja. Nevladin sektor je 2011. godine educirao 23 certifikovana stručnjaka iz institucija i NVO sektora kako bi ih osposobili za sprovođenje tretmana. Međutim, zakonodavci su Pravilnikom o sprovođenju psihosocijalnog tretmana zaobišli nevladin sektor time što su ograničili djelovanje certifikovanih stručnjaka iz NVO-a i drugih institucija i time praktično suzili mogućnost rada sa počiniocima”, pojašnjava on, te upozorava da se rad sa počiniocima jedino može razvijati u zajednicama gdje sistemi zaštite žrtava nasilja zaista funkcioniše jer bi u protivnom rad sa počiniocima mogao dodatno ugroziti sigurnost žrtve.

SOS telefon zovu i muškarci

U Republici Srpskoj aktivne su dvije linije za pomoć žrtvama nasilja, 1264 za Republiku Srpsku i 1265 za Federaciju BiH. Kako nam kaže Husić, liniju ponekad pozovu i muškarci, ali iz drugih razloga.

“To je bilo primjetno za vrijeme pandemije. Tražili su pomoć i podršku, ali nisu željeli da pomognu sebi, već su predstavljali sebe kao žrtve tokom tog razgovora”, kaže ona.

U Hrvatskoj je pet godina, u periodu od 2008. pa do 2013. godine radila linija namijenjena potencijalnim nasilnicima, ali je ona zatvorena zbog malog broja poziva. U Zenici je tokom 2008. i 2009. godine radilo prihvatilište za muškarce koji doživljavaju nasilje, u sklopu udruženja “Medica”. Međutim, samo dva muškarca su zatražila smještaj, zbog čega je prihvatilište zatvoreno. U udruženju vjeruju da je jaka stigma razlog zašto se muškarci koji doživljavaju nasilje ne odlučuju da potraže pomoć.

Ne može svako proći tretman

Kako nam govori psihoterapeut Elmir Ibralić, među ograničenjima tretmana jeste i činjenica da mu ne mogu svi nasilnici pristupiti.

“Tretmanu ne podliježu oni koji su ovisni o psihoaktivnim supstancama, oni koji boluju od akutne mentalne bolesti te osobe koje su generalno nasilne ne samo prema partnerkama nego i u socijalnoj sredini (sociopatske i psihopatske strukture ličnosti). Naravno, sve ovo što je rečeno u vezi samog programa je dio edukacije koja je bila sprovedena, dok zakon u FBiH nije jasno definisao ni standarde za izobrazbu stručnjaka, kao ni program edukacije”, navodi on.

Više govoriti o pozitivnim primjerima

O problemu nasilja nad ženama potrebno je kontinuirano pričati i pokretati javnu diskusiju, nipošto se ove teme sjetiti samo kada se desi tragedija ili kada se obilježava neki datum povezan sa borbom protiv nasilja.

“Jednostavno naiđu periodi kada se o ovoj temi ne razgovara, kada ona nije interesantna. Same žrtve se zatvore u sebe, a počinioci dobiju još više motiva i snage. Bilo bi dobro da se javnosti više plasiraju primjeri dobre prakse, da se ohrabre žene koje trpe nasilje, muškarci da vide da feminističke organizacije nemaju ništa protiv muškaraca, već ne žele da tolerišu nasilje. Ako im je potrebna pomoć, kako se može često čuti, prostora i podrške ima”, kaže Sabiha Husić.

Iskustvo iz komšiluka

Tretmane koje sprovodi Dom Duga-Zagreb, od polovine 2009. godine prošle su 1.463 osobe, od čega je 25 odsto žena. Radi se o osobama koje tu ne dolaze svojevoljno, već po naredbi institucija, pa je prvo potrebno raditi na njihovoj motivaciji za učestvovanje u tretmanu. Ono po čemu se ovaj tretman razlikuje od tretmana u BiH, jeste da jednom njegovom dijelu pristustvuje i žrtva nasilja.

“Ona se najčešće odazove iako to nije obvezna učiniti, te je upoznajemo sa sadržajem i ciljevima tretrmana, a po potrebi se sa žrtvom izrađuje sigurnosni plan ili upućuje u Savjetovalište za žrtve”, kažu nam iz ove organizacije.

Tekst je nastao u okviru webinara “Izvještavanje o rodno zasnovanom nasilju”. Sadržaj teksta je isključiva odgovornost Udruženja BH novinari i Medicus Mundi Mediterania i ne održava nužno mišljenje ACCD.

Napiši komentar