Sloboda javnog okupljanja predstavlja jednu od elementarnih ljudskih sloboda zagarantovanu svim međunarodnim konvencijama, a u Bosni i Hercegovini osigurana i Ustavom. Ipak posljednjih nekoliko godina ovo pravo je ozbiljno narušeno pa se tako pojedinci i grupe, kao što je “Pravda za Davida” ili Bh. Povorka ponosa suočavaju sa zabranama okupljanja. Ovo je, bar po riječima stručnjaka, pokazatelj manjkavosti zakonskih rješenja, nepoštovanja Ustava i diskriminacija.

Piše: Nataša Tomić, Naslovna: pexels

Neformalna grupa “Pravda za Davida”, se sa zabranama okupljanja bori već dvije godine. Ozren Perduv, ispred grupe ističe da su njihova mirna okupljanja trajala mjesecima, te da im niko nije pravio probleme. Iako je vlast govorila da su ona nezakonita, niko ih nije zabranjivao do decembra 2018. godine.

„Mi smo kroz naš primjer iskusili situaciju u kojoj nam je MUP zabranjivao okupljanja na Trgu Krajine i to u slučaju kad uredno prijavimo mirno okupljanje, koje ne bi podrazumijevalo više od 100 okupljenih lica, niti korišćenje razglasa. Do sada smo pet puta podnosili zahtjev za okupljanjem na Trgu Krajine i svaki put je MUP isti zabranjivao i predlagao da okupljanje održimo u parku Mladen Stojanović, a na šta mi nismo pristajali. Naša priča je krenula i trajala na Trgu Krajine i samo tu ima smisla da se i dalje dešava“, tvrdi Perduv.

On dodaje i da je ovoj grupi Trg Krajine zabranjen nakon dešavanja s kraja 2018. godine, jer MUP krivicu sa pojedinaca koji su izazvali nerede prenosi na cijelu grupu. Podsjećamo, do 25. decembra 2018. godine ova neformalna grupa se svakog dana sastajala na Trgu Krajine. Tog dana jake policijske snage su se sukobile sa građanima i uklonile sva obilježja „Pravde za Davida“, te pritvorila pojedine članove. Od tada okupljanja su nastavljena u porti hrama Hrista Spasitelja. Nakon šest mjeseci, dakle u junu 2019. godine, aktivistima ove grupe je zabranjen ulazak i u portu te se od tada njihova druženja odvijaju u parkiću pored hrama.

„MUP svaki put navodi sve prekršaje i krivična djela koja su navodno počinjena i u tome vidi izgovor da zabrani okupljanje na Trgu Krajine. Međutim, gotovo niko nije osuđen za ta djela, već naprotiv, mnogi su oslobođeni od odgovornosti. Pri tome, podnosilac zahtjeva za javno okupljanje, kao i redari, nemaju ama baš nikakve prekršajne, a kamoli krivične prijave iza sebe. Međutim, MUP fokus sa pojedinca prebacuje na čitavu grupu i potom navodi sve ono što navodno kompromituje grupu, a ne te pojedince koji imenom i prezimenom stoje iza prijave za javni skup. To je isto kao kada bi nekoj grupi navijača zabranjivali okupljanje na stadionima, iz razloga što je jedan dio tih navijača pravio prekršaje prije godinu ili dvije dana. Potpuno besmisleno. Dakle, postupanje MUP-a je potpuno nezakonito i mi smo na nekoliko rješenja o zabrani podnosili tužbe Okružnom sudu u Banjaluci i sada čekamo stav suda. Vjerujemo da će odluka suda stići uskoro i da će sud osuditi i sankcionisati protivustavno i diskriminatorno postupanje MUP-a“, ističe Perduv u razgovoru za eTrafiku.

Članovi ove grupe su nedavno podnijeli i tužbu protiv Republike Srpske, zbog diskriminacije koju doživljavaju. Ističu da je to tek jedna od mnogih koje pripremaju.

„Zamislite situaciju u kojoj vam, dok sami sjedite na klupi na Trgu Krajine, policijski službenici naređuju da se udaljite odatle samo zato što vas prepoznaju kao člana neformalne grupe građana “Pravda za Davida”. To je zaista jezivo. I sve to imamo dokumentovano. I audio i video. I nije u pitanju jedan video snimak. Već više njih iz različitih vemenskih intervala kojima dokazujemo diskriminaciju koja traje u kontinuitetu. Ne postoji način da se odbranite od toga. Mi samo čekamo da se sudski potvrdi diskriminacija i da se policijski službenici adekvatno kazne. Ti policijski službenici su sramota za MUP. Mi se borimo protiv njih, a ne protiv MUP-a“, priča naš sagovornik.

Kada je riječ o slučaju neformalne grupe “Pravda za Davida” i njenih članova, Uglješa Vuković iz Transparency International-a, ističe da se mogu primijetiti dvije krajnosti – kada aktivisti ove grupe pokušaju da prijave okupljanje nerijetko budu odbijeni, a kada se okupljaju policija ih rastjeruje sa argumentima da skupovi nisu prijavljeni!

„Zakon kod nas, istina, ne predviđa spontana okupljanja, ali mirna spontana okupljanja građana se ne mogu zabraniti. To je najposlije i međunarodni standard, ali i pitanje zdravog razuma. Ako država ulaže resurse da svako neprijavljeno mirno okupljanje rastjera, i njegove učesnike prekršajno kazni ili čak krivično goni, drugo ime za to je represija. U slučaju PZD-a, policija odlazi toliko daleko da svako sjedenje ili stajanje tri ili više lica iz ove neformalne grupe građana proglašava organizovanim okupljanjem. Mnogobrojni sudski postupci koji članovi ove grupe vode pokazali su, i tek će pokazati, da je MUP RS stavio se u službu političkih progona i diskriminacije građana na najbesprizorniji način“, objašnjava naš sagovornik.

Advokatica Jovana Kisin, ističe da je slučaj okupljanja građana članova neformalne grupe “Pravda za Davida”, specifična pravna situacija koja, u stvari, još od kraja 2018. godine, predstavlja spontano okupljanje.

„Ova grupa prestala je sa organizovanim javnim skupovima još krajem 2018. godine kada je MUP bukvalno rastjerao okupljene građane sa Trga Krajine. Nakon toga, grupa građana se okuplja spontano a ne organizovano i takav vid spontanog okupljanja na gradskom šetalištu ili bilo kojoj drugoj javnoj površini zakon ne prepoznaje pa ga i ne reguliše. Takva vrsta okupljanja predstavlja socijalni kontakt van sfere zakona, te njegovo prijavljivanje nije obavezno niti podliježe sankcijama iz Zakona o javnom okupljanju. Poznato mi je da su članovi neformalne grupe “Pravda za Davida”, podnosili zahtjeve za javno okupljanje ali je svaki dosad odbijen od strane MUP-a i trenutno su u fazi sudskog odlučivanja. MUP neumorno izdaje prekršajne naloge tvrdeći da se radi o javnom skupu, a sud pak, neumorno presuđuje drugačije. Ovakvo postupanje MUP-a će u konačnici svoj epilog naći u postupcima diskriminacije i u odlukama Ustavnog suda BiH“, tvrdi Kisin.

A da neformalna grupa “Pravda za Davida”, nije jedini primjer pokušaja vlasti da spriječi okupljanje, pokazuje i primjer prošlogodišnje Povorke ponosa. Naime, Organizacioni odbor Bh. Povorke ponosa, prošle godine se suočio sa mnogim opstrukcijama tokom organizovanja prve povorke u Sarajevu. Stranke SDA i Narod i pravda, javno su pozivale na otkazivanje ili zabranu održavanje povorke a nadležne institucije su poručivale da sve treba da bude po zakonu i da je na organizatorima da ispune određene uslove za skup.

„Organizovanje Bh. povorke ponosa je definitivno stavilo na test pitanje slobode okupljanja u BiH. Kvalificirajući povorku ponosa kao protest visokorizičnog karaktera, iako nije jedini koji se tako kvalificira, u praksi je značilo ispunjavanje niza mjera koje je naložilo Ministarstvo unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo. Moram naglasiti da je postojala zaista profesionalna komunikacija sa predstavnicima MUP-a KS-a. Nažalost, Zakon o slobodi okupljanja KS-a otvara mogućnost stavljanja određenih mjera na teret organizatora/ica protesta, no u zakonu nisu striktno navedene koje su to mjere u pitanju“, govori Lejla Huremović u ime Organizacionog odbora Povorke ponosa.

Zbog toga tumačenje mjera i zakona može da bude različito, pa su Organizacionom odboru zahtjevali dodatne mjere koje su ih koštale oko 60.000 KM.

„Nama su zahtjevali dodatne mjere koje su značile da mi moramo da obezbjedimo dodatno 130 privatnih zaštitara/ki, 30 redara/ki, te da mi iznajmimo željezne i betonske ograda za zaštitu rute, koje MUP KS nema u svom kapacitetu. To je značilo, da smo mi morali da platimo oko 60.000 KM privatne zaštitare/ke i ograde. U prevodu ovo znači da ukoliko nemate ova sredstva, niste u mogućnosti održati protest zbog ugroženosti vaših prava, što dalje znači da su vam samim tim dodatno ugrožena prava, te institucionalna zaštita upitna ukoliko ne ispunite gore navedeno. Važno je, takođe, napomenuti da mi organizujemo mirni protestni skup u pokretu i da policija na ovom protestu nije tu zbog nas već zbog nasilnika/ca koji vrše svakodnevno nasilje nad nama“, priča Huremovićeva.

Da li ima slobode javnog okupljanja u BiH?

Uglješa Vuković ističe da, Zakon o javnom okupljanju Republike Srpske, definiše da građani mogu da se okupljaju radi izražavanja svojih uvjerenja i interesa, i to na prostorima primjerenim za to.

„Već tu nastaju problemi sa našim zakonom jer su prostorna ograničenja suviše restriktivna, pa iako se u zakonu opisuje koja su to javna mjesta primjereni prostori za javna okupljanja (mjesta na kojima npr. ne može doći do ugrožavanja prava drugih lica ili imovine), ostavlja se lokalnim samoupravama da podzakonskim aktom odrede primjerene prostore. Zatim, naš Zakon stavlja preveliki teret na organizatora okupljanja nalažući im čak, na mahove da preuzmu ulogu policijskih službenika u održavanju javnog reda i mira. Sve je to odvraćujuće po organizatore okupljanja i utiče na to da se osujeti spontanost i neformalni karakter građanskih okupljanja. Zakon koji podrobnije regulira jedno osnovno ljudsko pravo kao što je pravo na slobodu okupljanja, ne smije opteretiti uživaoca tog prava, i mora biti precizan i elastičan u isti mah. Kod nas, na žalost, zakon nema niti jedno od tih svojstava. I bojim se da to nije slučajno“, ističe Vuković.

Jovana Kisin, ističe i da je kao primjereno mjesto za okupljanje, gradske vlasti u Banjaluci odredile Trg Krajine i park Mladen Stojanović. Dodaje i da je trenutna situacija sa javnim okupljanjima, bar ako govorimo o Banjaluci, zabrinjavajuća.

„Stanje u cijeloj BiH ne mogu da ispratim ali što se tiče Banjaluke pravo na javno okupljanje direktno je u vezi sa povredom ravnopravnosti građana, što implicira da neko može ostvariti ovo pravo a neko ne može. Ovakvo seciranje bazira se isključivo na osnovu proizvoljne ocjene MUP-a, koji odlučuje ne samo o zakonitosti zahtjeva za javni skup, već i o podobnosti osobe koja ga podnosi. Što uveliko zadire u sferu diskriminacije“, govori advokatica Kisin.

Ona ističe da problem leži u činjenici da je Ustav u BiH samo mrtvo slovo na papiru.

„Ja već duži niz godina govorim da je Ustav mrtvo slovo na papiru, ukoliko institucije u sistemu vlasti ne funkcionišu tj. ne rade po slovu zakona i tog istog Ustava. Potezati pitanje odgovornosti zbog čega institucije ne rade po zakonu i Ustavu izlazi iz sfere tematike javnog okupljanja ali ukratko, moj odgovor je – zato što mogu. Institucije, tj. funkcioneri ili službenici mogu da rade mimo zakona jer ne postoji sistem odgovornosti a za nepostojanje sistema odgovornosti građani mogu kriviti sami sebe“, govori naša sagovornica.

U Specijalnom izvještaju o pravu na slobodu mirnog okupljanja, Institucija ombudsmena za ljudska prava Bosne i Hercegovine, ističe da je ovo pravo regulisano na različite načine entitetskim i kantonalnim zakonima, ali da je evidentan restriktivan pristup.

„Nadležni organ, u skladu s principima dobre uprave, odluku kojom ograničava slobodu okupljanja mora obrazložiti i omogućiti pristup pravnom sredstvu, koje ne samo da treba da je dostupno, već i da je efikasno. Generalna ili opća zabrana javnog okupljanja može biti opravdana jedino ako postoji stvarna i direktna opasnost, koja može imati za posljedicu nasilje koje nije moglo biti spriječeno manje oštrim mjerama. S tim što o ovom nadležni organ mora donijeti odluku koja sadrži detaljno obrazloženje u kojem je jasno precizirana stvarna i direktna opasnost, te obezbijediti dostupnost efikasnog pravnog sredstva“, stoji u izvještaju.

Kako da zaštitimo svoje pravo na javno okupljanje?

U slučajevima kršenja prava na javno okupljanje, građani imaju nekoliko opcija na osnovu kojih mogu da ga zaštite, tvrdi Vuković.

„Građani se mogu žaliti ombudsmanu za ljudska prava, dok odluke kojima se brane okupljanja mogu na kraju preispitivati i sudskim putem u upravnom sporu. Građani se mogu za pomoć obratiti i organizacijama civilnog društva. Transparency International u BiH npr. pruža pravnu podršku prijaviocima korupcije, ali i ljudskopravaškim aktivistima i drugim građanima koji se suočavaju sa sistemskom diskriminacijom“, priča Vuković za eTrafiku.

Problem je ipak činjenica da pravni alati nisu dovoljni jer se neki građani i dalje bore da steknu prava koja su im Ustavom osigurana.

„Iskustvo nam govori da je to često nedovoljno, i da se diskriminisani pojedinci i grupe moraju udružiti i voditi zajedničke kampanje u borbi da osvoje ili zaštite svoja prava. Naš problem u BiH je što se građani ovdje bore da uživaju prava koja su već stečena, ili koja su već odavno trebala biti osvojena. To je pravo da slobodno govorimo, da se slobodno okupljamo, izražavamo svoja mišljenja, nezadovoljstva, uvjerenja, pa i pravo da se slobodno krećemo i šetamo, a što nam pokazuje slučaj PZD. Ne smijemo zaboraviti da neki naši sugrađani ne mogu slobodno prošetati svojim gradom, posebno ako se zadrže na javnim mjestima kao što je trg“, priča Vuković.

Jovana Kisin, ističe i da kršenja svojih prava građani mogu da prijave i sudovima. Ukoliko ni to nije dovoljno, tu su mirni protesti i okupljanja.

„Podnošenjem zahtjeva za održavanje javnog okupljanja inicira se upravni postupak koji vodi Ministarstvo unutrašnjih poslova. Nakon što ministar donese negativnu odluku po žalbi podnosioca zahtjeva, isti može tražiti ocjenu zakonitosti tog akta pred Okružnim sudom u upravnom sporu, a kasnije tu presudu preispitivati pred Vrhovnim sudom Republike Srpske. U konačnici, svoju povredu ustavnog prava na javno okupljanje oštećeni može iznijeti pred Ustavni sud BiH, a potom i pred Evropski sud za ljudska prava u Strazburu“, tvrdi Kisin.

Institucija ombudsmana je u svom izvještaju donijela i nekoliko preporuka upućenih skupštinama i parlamentu. Preporuke se odnose na definisanje okupljanja, sadržaj prijave, rokove i procedure.

„Definicija okupljanja bi trebala biti usklađena s definicijom koju propisuju međunarodni standardi, a prema kojoj se javno okupljanje definiše kao namjerno i privremeno prisustvo dva ili više pojedinaca na javnom mjestu s ciljem izražavanja zajedničkog mišljenja. Sadržaj prijave i rokovi prijave su u svim zakonima pretjerano birokratizovani, i u određenom dijelu zadiru u domen zaštite ličnih podataka, a mogu imati odvraćajući efekat s obzirom na to da se od organizatora traži dostavljanje dokumentacije kao što je: plan bezbjednosti, imenovanje voditelja, spiskovi redara sa svim ličnim podacima, obezbjeđivanje sanitarne, protivpožarne i druge zaštite. Nedostavljanje svih potrebnih podataka može rezultirati zabranom traženih skupova. Potrebno je pojednostaviti procedure prijavljivanja tako da se uvedu dobre prakse i preporuke međunarodnih tijela, a koje uključuju propisivanje obrasca za prijavu i uvođenje mejl komunikacije i imenovanje policijskog službenika koji će biti zadužen za koordinaciju i dalju komunikaciju s organizatorima i trećim licima. U skladu s međunarodnim standardima, rokovi bi trebali biti što kraći, ali da daju dovoljno vremena policijskim službenicima da poduzmu mjere s ciljem obezbjeđenja skupa“, stoji u izvještaju.

Tekst nastao u saradnji sa udruženjem Oštra Nula, uz podršku National Endowment for Democracy.

Napiši komentar