Dosadašnje mjere u RS i BiH povodom epidemije korona virusa, prije svega one koje se odnose na razna ograničenja u svakodnevnom životu građana, povod su za brojne polemike, uglavnom na društvenim mrežama.

Piše: Saša Bižić

Iskristalisala su se dva oprečna stava – da su ti limiti neophodni zbog zdravlja ljudi, odnosno da je moguć i drugačiji pristup, kakav su odabrale zemlje veoma različitih profila, od Švedske do Bjelorusije.

O ovim kontroverzama, kao i ostalim aspektima aktuelnog kriznog perioda, za eTrafiku govorio je Dejan Lučka, direktor Banjalučkog centra za ljudska prava.

„Kada su u pitanju ograničenja ljudskih prava koja su uvedena u Srpskoj i BiH, ona se mogu ocijeniti dvojako. Prvo su ograničenja za koja se čini da su bila nužna zbog pandemije, kao što je ograničenje okupljanja većeg broja ljudi na javnoj površini, a drugo su ograničenja koja nisu bila nužna, koja su bila nezakonita i neproporcionalna, kao što je objavljivanje ličnih podataka o licima koja su pozitivna na korona virus i licima kojima su određene mjere izolacije i samoizolacije, a koja ne krše te mjere. Moguć je i drugačiji pristup, naravno, koji ne uključuje ogromna ograničenja ljudskih prava. Međutim, za pristup ovom problemu u svakoj pojedinoj državi najrelevantniji su epidemiolozi, odnosno ljekari kojima je ovo struka, koji sa drugim stručnjacima iz različitih polja djelovanja treba da odrede koje su mjere najbolje za određeno specifično područje, u skladu sa svim raspoloživim podacima. Nakon toga je na pravnicima dužnost da to uobliče u propise“, kaže Lučka.

Heroji su među nama
Šta je najvažnije kada se dođe do te faze?

Pored zakonitosti, veoma je bitno da se poštuju nivo ograničenja, proporcionalnost, veličina tereta koja se stavlja građanima na pleća, kao i vremensko trajanje i obim samih mjera. Mislim da u nekim mjerama može upravo doći do problema u ovim segmentima, gdje bi se mogla utvrditi kršenja ljudskih prava. Tako se, na primjer, i zabrana okupljanja možda mogla urediti tako da se okupljanje može održati ukoliko se poštuje propisano rastojanje i mjere zaštite, kao što su to već neke države uradile. Ipak, pitanje je da li bi se to poštovalo na pravilan način, uzimajući u obzir da nemaju svi građani u svim državama istu disciplinu. Vjerovatno su naši organi postupali u skladu s tim. Takođe, stvar koja me brine pri propisivanju određenih mjera je nedovoljna obrazloženost same mjere, što se svakako ne bi smjelo dešavati.

Značajan broj ljudi u Srpskoj ostao je bez posla ili ima osjetno manja primanja. S druge strane, postoje segmenti privrede, poput trgovine, koji odavno nisu bolje poslovali. Da li je ova situacija optimalna za rast korupcije ili će, naprotiv, manevarski prostor za nju biti smanjen?

Iskreno, sumnjam da će se korupcija kod nas smanjiti sa pojavom i kasnijim prestankom krize vezane za COVID-19. Narod je osiromašio i još će više osiromašiti, ali korupcija, u sistemu kakav imamo, može samo još više procvjetati. Da bi se nepotizam i korupcija i mnoge druge loše pojave povezane sa njima eliminisale iz društva, potrebni su strogi rezovi, reforme i nadgradnja sistema u praksi, kako bi postao pravičan, efikasan i funkcionalan, uz mijenjanje odredbi koje nekada i omogućuju korupciju. Onima koji mogu nešto da urade po ovom pitanju, dosadašnje, pa čak i ovo krizno stanje odgovara, a oni koji nemaju de facto moć, a htjeli bi nešto da urade, previše su slabi za ozbiljnije promjene. Tako se BiH, nažalost, konstantno vrti u limbu mogućih promjena nabolje, koje nikako ne dolaze.

Mi imamo svakodnevicu u kojoj, umjesto da se na redovnoj bazi kažnjavaju pojave kao što su korupcija, nepotizam, privredni kriminal ili nelegalno djelovanje u institucijama, one često budu i nagrađene, tako što oni koji ih primjenjuju kao standard dobijaju bolje pozicije u sistemu vlasti. Kriza u kojoj smo može samo pospješiti tu pojavu, sa novim sredstvima kojima se ona može „nadograđivati”. Najvažnija stvar koja ukazuje na ovo je to što ne postoje ozbiljne naznake među vladajućim strukturama da imaju namjeru raditi na tome da se situacija popravi. Nisu postojale prije krize, a kako stvari stoje, ni kriza ih neće roditi. Sama korupcija je modus vivendi za veliki broj službenika i institucija i ne vidim da će doći do njenog smanjenja u narednom periodu.

Postoji li u Banjaluci i RS selektivnost u izricanju kazni povodom kršenja mjera zbog epidemije? Jesu li svi građani ravnopravni kada je riječ o ovoj dimenziji vanrednog stanja?

Selektivnost apsolutno postoji. Očigledno je da su određeni kažnjavani, a drugi nisu, za identična kršenja propisa. Nekažnjavanje onih koji ne poštuju mjere i svojevrsno biranje onih koji će biti kažnjeni dovodi do apsolutnog pada povjerenja u sistemska rješenja i bilo kakvu vladavinu prava. Pored toga, tu dolazimo i do diskriminacije, odnosno povrede ravnopravnosti građana pred zakonom. Izgleda da nadležni organi smatraju da je sasvim u redu da se tako ponašaju i da je dozvoljeno diskriminatorno ponašanje, kroz favorizovanje određenih građana i grupa i nejednako tretiranje drugih. Ako smo došli do situacije da mjere nadalje nisu potrebne, kad se već ne kažnjavaju svi oni koji ih krše, onda nema ni potrebe da one dalje traju. Drugačije rečeno, ukoliko ne postoji opasnost za građane, koja opravdava ograničenja njihovih prava, onda ta ograničenja ne bi smjela više da traju.

Gdje je granica između konstruktivne kritike i dobronamjernih upozorenja, te širenja lažnih vijesti i panike, pri čemu su za ovu drugu kategoriju u kraćem periodu u RS bile predviđene i sankcije u sada već povučenoj uredbi sa zakonskom snagom?

Izazivanje panike i prenošenje lažnih vijesti svakako bi trebalo spriječiti u ovakvoj situaciji. Međutim, pri tom sprečavanju ne smije se u potpunosti ukidati sloboda izražavanja, niti kažnjavati za kritike koje su konstruktivne, istinite i ne izazivaju paniku, odnosno u ovom vremenu ne bi smjelo da dođe do obračunavanja sa neistomišljenicima ili ljudima koji argumentovano ukazuju na propuste. Nažalost, početak primjene odredbi o panici i lažnim vijestima kod nas je nagovještavao upravo to. One su bile tako postavljene da su nudile mogućnost da onaj ko ih primjenjuje ima veliki nivo slobode u procjeni i tumačenju koga kazniti.

Samu granicu između širenja lažnih vijesti i panike i konstruktivne kritike nije lako postaviti, pogotovo u praksi, ali ću pokušati to objasniti sa dva ilustrativna primjera. Prije par dana, internet senzacija je postala izvjesna djevojka koja je pričala o štetnosti vakcina, o tome kako Bil Gejts želi da nas čipuje i kako se korona dobija od zračenja 5G mreže. Njen video je od početka do kraja obilovao lažnim informacijama i teorijama zavjere. Taj video je pogledalo preko pola miliona ljudi. E, sada, zamislite da, od tih pola miliona, njih samo par stotina zbog panike, odnosno iznenadnog i jakog straha zbog izjava u njenom videu, odluči da krši mjere, krene rušiti telekomunikacionu opremu, sprečavati vakcinaciju i slično. E, tu je širenje panike i lažnih vijesti povezano sa narušavanjem javnog reda i mira i teško prijeti javnom zdravlju, a izražavanje se ne koristi na primjeren i legitiman način. Sa druge strane, kada, na primjer, medicinski radnik konstruktivnom kritikom ukaže na manjkavosti sistema, to nikako nisu lažne vijesti, niti dizanje panike, nego relevantno ukazivanje na nedostatke koje treba ukloniti ili ispraviti da bi se očuvalo zdravlje građana. Takvo izražavanje je čak i poželjno u ovakvoj situaciji, jer može dovesti do poboljšanja određenih stvari u samom zdravstvu.

Kakav je vaš stav o tezama da je korona virus mnogo više „infodemija” nego pandemija? Kako gledate na ulogu medija u aktuelnoj krizi, i u neposrednom okruženju i u globalnim relacijama?

Što se tiče pandemije korona virusa, pri svojoj ocjeni pouzdam se u procjenu medicinskih stručnjaka. Ipak, i njihove procjene znaju biti različite i varirati od sedmice do sedmice, što je svakako slučaj zbog virusa koji je nov i koji se tek istražuje. Međutim, ukoliko su najumniji ljudi iz medicine rekli da postoji stvarna opasnost od ovog virusa, ja ne dovodim u sumnju njihove tvrdnje, jer nemam dovoljno znanja iz virusologije, epidemiologije i generalno medicine.

Kada su u pitanju mediji, mislim da treba praviti razliku između „klikbejt panika medija” i onih koji zaista prenose vjerodostojne informacije. Tako imamo grupe „klikbejt panika medija”, u kojima jedni bukvalno mantraju o apokalipsi koja nam se približava, a drugi govore o tome kako je ovo sve zavjera protiv nas i jedan veliki eksperiment. I jedni i drugi imaju uticaj na javnost i svakako su doprinijeli svakodnevnoj priči o virusu i njegovom širenju, često ne na baš dobar i prihvatljiv način. Mislim da ni jedni ni drugi nisu bili u pravu sa svojim pristupom i pravili su mnogo više štete nego koristi.

Kako u takvim okolnostima prolaze oni koji drže do profesionalizma?

Negdje između imamo medije koji provjeravaju informacije, izvještavaju, kritikuju i opominju u skladu sa etičkim i novinarskim standardima. Nažalost, često se ovi mediji, čak i ako su dosta čitani i gledani, nađu u zapećku priče, jer se mnogo više vjeruje pomenutim „klikbejt panika medijima”. Zbog takvih medija je možda donekle i napravljen ogroman „hajp” oko cjelokupne priče vezane za pandemiju.

Najveći problem u tome je što prosječan građanin često ne zna gdje da nađe relevatne informacije zbog poplave upravo „klikbejt panika medija” i grupa na društvenim mrežama gdje se promoviše nadrinauka. Tako o istoj temi, pa čak i činjenicama, može da se nađe po tri ili četiri različite tvrdnje. U tom svemu pojedinac je izgubljen u informacijama i ne zna kako da postupi. Ipak, to ne znači da informacije treba centralizovati, nego da se treba naći način kako da vjerodostojne informacije i mediji budu oni koji će biti konstantno i vidljivije na raspolaganju građanstvu, a građani naučiti kako da prepoznaju lažnu vijest ili znati gdje dobiti ispravnu informaciju.

Može li se govoriti o rastu skepse u široj populaciji prema naučnim tumačenjima epidemije korona virusa? Da li ima više osnova da se takav fenomen označi kao masovna sklonost „teorijama zavjere” i prezir prema formalnom obrazovanju, ili su alternativna tumačenja čitave situacije legitimni izraz prava da se razmišlja sopstvenom glavom?

Mislim da tu nije u pitanju samo rast skepse prema naučnim tumačenjima virusa korona, nego rast skepse prema svemu što dolazi iz svijeta nauke. Nauka i sama počiva na pitanjima i preispitivanjima. Međutim, danas mnogo ljudi sebe uzima za stručnjaka iz određene oblasti nakon što odgleda dva dokumentarca na neku temu. Nauka je teška za razumijevanje, a građani često i ne shvataju šta to znači koristiti naučne metode. Mnogo je lakše iznositi određene tvrdnje nakon pročitanog opskurnog bloga, koji navodi na pogrešne zaključke, ali primamljivo i sa nagovještajima borbe protiv velikih korporacija. Ljudi vole borbu protiv velikih i posmatrati nekoga kao borca za istinu, Davida protiv Golijata, a sebe kao žrtve zavjere na globalnom nivou.

Istraživati i ispitivati više godina jednu te istu pojavu je, sa druge strane, često teško i naporno. Pogotovo što se nauka ne pravi da u ovom trenutku posjeduje konačne odgovore, nego se razvija iz dana u dan. A i potrebno je predznanje da se mnoge naučne stvari razumiju, a takvo znanje se većinom ne može dobiti kroz Vikipediju ili na Jutjubu. Ja prvi sada ne mogu govoriti, na primjer, o kvantnoj mehanici, jer nemam dovoljno znanja da je razumijem. Mislim da je u našem svijetu nauka generalno zanemarena u korist spektakla i svjetala velike pozornice.

Na šta konkretno aludirate kada to pominjete?

Imamo u javnosti dobro promovisane nadriljekare koji se bore protiv vakcinacije i propisuju sonu kiselinu za lijekove, nadrifizičare koji tvrde da je Zemlja ravna ploča, nadriistroičare koji pišu neku novu bajkovitu istoriju itd. Nadristručnjaci često znaju lijepo upakovati svoju priču, a kada je nešto lijepo upakovano, sa trakama i sjajno, dio ljudi se obično oduševi. Tako smo došli i do toga da je korona trenutno zamijenila vakcine na tronu teorija zavjere i vrlih izlaganja kvazimedicinara. Priča zanima skoro sve, a ukoliko se tu uključe „igre velikih”, zli farmaceuti, Bil Gejts i uloga žrtve, eto nama nove zabave za mase.

Razmišljati svojom glavom treba uvijek i samo mišljenje o određenim stvarima je pravo koje niko ne bi trebalo da vam ograniči. Misliti možete šta hoćete i to nije kažnjivo. Tako svako ima pravo da misli da je Zemlja ravna ploča, da iluminati vladaju svijetom ili da se u vakcinama nalazi otrov. Dok je razmišljanje, odnosno mišljenje unutrašnji proces koji se dešava u svima nama, i dok ostaje u nama, ono ne pravi nikakvu štetu nikome osim, eventualno, nama.

Kada se to mišljenje želi prenijeti drugome, odnosno izraziti, tada dolazimo do vanjskog procesa javnog objavljivanja tog mišljenja, odnosno izražavanja svog mišljenja. Dakle, legitimno je imati svoje mišljenje o određenoj stvari i pojavama, ali, da li bi ideje koje se javno iznose, a koje dovode do, na primjer, promovisanja fašizma ili otpora prema vakcinaciji, trebalo i da se sankcionišu?

Kakav je vaš stav?

Kako Karl Poper navodi, teorija paradoksa tolerancije kazuje da apsolutna tolerancija može da dovede do tolerisanja ideja kojima se promoviše netolerancija, a zatim te ideje mogu da unište toleranciju. Ako se, na primjer, neograničena tolerancija isuviše proširi na one koji nisu tolerantni, onda će tolerantni, a s njima i tolerancija, biti uništeni. Naravno, to ne znači da se uvijek treba ići protiv filosofija koje nisu tolerantne, sve dok postoji mogućnost da se pomoću racionalnih argumenta i javnog mišljenja nadziru.

Međutim, lako se može desiti, kao što se i dešava, često u našem društvu i okruženju, da netolerantni nisu spremni da tolerantne dočekaju na nivou racionalnog argumenta nego osudom svakog argumenta, pa onda iz tog izniču i svojevrsne zabrane pripadnicima tih grupa da saslušaju racionalan argument. Vremenom, oni počinju da na argument odgovaraju upotrebom svojih „pesnica i pištolja”, a ne snagom argumenata. To bi u pomenutom primjeru moglo da znači da se aktivakserske grupacije izbore za prestanak vakcinacije kod nas, da obuhvat vakcinacije za određene bolesti padne na mizeran nivo, pa da sutradan imamo na hiljade mrtvih zbog bolesti koje smo mogli prevenirati.

Lako je teoretski pričati o slobodi govora i o tome kako svako ima pravo da kaže šta misli, ma šta govorio, ali se pri tome mora uzeti u obzir i mnoštvo činjenica, iskustava i postavki vezanih za slobodu izražavanja i njena eventualna ograničenja. U ovoj borbi zvanične nauke i alternativnih rješenja bitno je sa pravne strane naći mjeru koja će omogućiti najveći mogući nivo slobode izražavanja, a sa druge strane i eliminisati netolerantne izraze ili one koji mogu navesti veliki broj ljudi da ugroze druge živote i javno zdravlje, odnosno da uništavaju prava i slobode drugih.

Na vašem blogu, sebe ste opisali kao ličnost koja je i patriota i kosmopolita, i liberal i socijalista, i revolucionar i protivnik nasilja. Imate li recept kako da takva simbioza, koju bi mnogi označili kao „jedinstvo suprotnosti”, zaživi na javnoj sceni RS, budući da se nakon epidemije može očekivati povratak na ranije stanje, obilježeno isključivošću?

Lično, trenutno ne znam recept da takvo nešto zaživi ni u mojoj neposrednoj okolini, a kamoli u nekom većem obimu. Isključivost je naš usud, a nadam se da će vrijeme donijeti i veću toleranciju. Ne smatram da sam apsolutno u pravu sa svojim stavovima, niti da me budućnost neće razuvjeriti u nekim od mojih pogleda. Ipak, što reče skoro Milan St. Protić, „kad ne znate da odgovorite, vi citirajte”. Tako ću dati jedan lijep citat pomalo zaboravljenog Vladimira Jovanovića, koji kaže: „Društvo, kao i čovek, podleže zabludi i strastima, ono se vara i greši; ali iskustvo mu otvara oči da uvidi pogreške svoje, da popravi ono što nije dobro, i da od dobrog boljem, i od boljeg ka boljem napred korača.” Nadam se da će to iskustvo i na našoj javoj sceni jednoga dana da otvori vrata većoj toleranciji, boljoj budućnosti, a zašto da ne – i „jedinstvu suprotnosti”.

Napiši komentar