Prema nedavno objavljenim analizama stanja u pravosuđu u Bosni i Hercegovini, u posljednjih pet godina broj procesuiranih slučajeva korupcije je u stalnom padu. Oko dvije trećine takvih predmeta okončano je uslovnim kaznama, a u prvoj polovini 2019. Tužilaštvo BiH nije podiglo nijednu optužnicu sa ovim predznakom.

Piše: Saša Bižić

O ključnim uzrocima takvih pokazatelja, za eTrafiku razgovarali smo sa dr Milanom Blagojevićem, sudijom Okružnog suda u Banjaluci i autorom brojnih knjiga i naučnih radova iz oblasti prava. Blagojević je prepoznatljiv i po novinskim kolumnama i medijskim istupima u kojima kontinuirano ukazuje na društvene i pravosudne anomalije u BiH i na nivou RS.

“Odgovor će vas vjerovatno iznenaditi, ali sam na osnovu dugogodišnjeg iskustva uvjeren da su uzroci tog problema višeslojni. Oni se najprije nalaze u kapitalističkom sistemu odnosa na čijem smo početku, tako da ovdje još uvijek imamo prvobitnu akumulaciju kapitala, koja ne samo da onemogućava istinsku borbu protiv korupcije već, štaviše, podstiče na nju kao obrazac ponašanja. Naime, potreba za akumulacijom kapitala porađa poseban tip nekulture u čijoj osnovi stoji bezglava jurnjava za što boljim sopstvenim pozicioniranjem u vodećim političkim strankama i javnoj vlasti, jer iskustvo potvrđuje da samo to omogućuje pojedincu da se obogati, a materijalno bogatstvo je najvažniji kriterijum u kapitalističkom sistemu odnosa, htjeli mi to priznati ili ne. Potvrdu toga ovdje možemo naći svakodnevno”, kaže dr Blagojević.

Gdje vi prepoznajete potvrde za takvu tvrdnju?

Pogledajte, recimo, najsvježija imenovanja u Savjetu ministara BiH. Ona nam, da ne govorim imena, dokazuju da milioneri postaju ministri, što govori da je lično materijalno bogatstvo viza za te pozicije. I u pravosuđu imate nosilaca pravosudnih funkcija sa velikim bogatstvom. Pogledajte, recimo, imovinski karton Milana Tegeltije, u kojem stoji da je vlasnik ne samo jedne kuće sa vanjskim bazenom u Banjaluci, što je on procijenio na 200.000 KM, već i poslovnog apartmana kojeg je procijenio na 125.000 KM, bez objašnjenja na koji način je stečen. Od sudijske plate on se u toj vrijednosti ne može kupiti za kratko vrijeme.

U suštini, stvari isto stoje i kada je riječ o entitetskim vlastima, jer i tamo imate osobe koje raspolažu ogromnim materijalnim bogatstvom ili imaju tijesne veze sa bogatašima, čime se ostvaruje sprega tih subjekata, na osnovu koje se kreiraju ključne političke odluke, što se onda pretvara u slovo zakona. Stoga su izvršna, a za njom i zakonodavna vlast vojska koja u zakon pretvara volju tih partijskih kvazielita i plutokratije kao posebnog oblika oligarhije. Takva nekultura je i te kako važna, zato što se prenosi na najšire slojeve stanovništva, bez obzira na njegovu nacionalnu ili vjersku pripadnost, pa stoga i stanovništvo biva inficirano potrebom da i ono zagrabi što više, svaki put kad mu se ukaže prilika za to. Tako imamo mase ljudi čiji duh i karakter su materijalizovani na krajnje vulgaran način, zbog čega ne čudi što tako materijalizovano stanovništvo ne reaguje ni na flagrantne oblike nezakonitosti.

Kako tumačite inertnost građana u takvim situacijama?

Evo vam primjera. Vidjeli smo prošle godine šta je kao predsjednik VSTV BiH uradio Milan Tegeltija u onoj aferi “Potkivanje”, kakve nezakonite radnje je učinio obećavajući jednoj osobi u kafani da će za nju vidjeti njen predmet u jednom kantonalnom tužilaštvu, samo da mu ta osoba dostavi broj svog predmeta. Pogledajte šta je nakon toga nezakonito učinio aktuelni VSTV, kao krovna pravosudna institucija, nezakonito odbacivši disciplinsku tužbu koju je protiv Tegeltije podnio nadležni disciplinski tužilac. To su tako teške nezakonitosti na koje nijedno zdravo društvo neće ostati nijemo, već bi odmah reagovalo apsolutno legitimnim protestima protiv takve zloupotrebe vlasti.

A šta su kod nas učinili građani? Ona mala okupljanja građana su bila tako jadna, ne zbog tih ljudi koji su se okupili, već zbog ogromne mase ostalih koja to nije učinila niti će. Od toga za mene nema većeg dokaza o tome koliko su nam bolesne ne samo partijske kvazielite i plutokratska oligarhija, već i društvo u cjelini. U takvom društvu i sistemu odnosa ne može se izboriti protiv korupcije, jer tako bolesno društvo, kako bi rekao Ivo Andrić, izvitoperuje zdrav razum i prav sud, i tako se prihvata i saglašava sa svim što je nezakonito, pa i sa korupcijom.

Ima li pravosuđe u BiH kapacitet, odnosno spremnost da procesuira slučajeve korupcije u sopstvenim redovima?

Ne samo da je naše društvo ćutalo na grube nezakonitosti u aferi “Potkivanje”, učinjene od VSTV-a BiH i Milana Tegeltije kao njegovog predsjednika, već je to učinilo i pravosuđe u cjelini. To je duhovni, moralni i profesionalni poraz tog stuba vlasti, kakvom nema premca u svijetu. Ovaj slučaj dokazuje odsustvo spremnosti pravosuđa da se bori protiv nezakonitosti u sopstvenim redovima, što predstavlja istinsku katastrofu.

Krajem prošle godine, njemački pravni ekspert Rajnhard Pribe je predočio izvještaj o pravosuđu u BiH organima Evropske unije i domaćim vlastima. Kakav je vaš stav o dometima tog dokumenta, imajući u vidu i opservacije o ustavnom uređenju BiH?

Ima u tom izvještaju navoda sa kojima se kao pravnik ne mogu složiti, kao što je Poglavlje V, tačke 94 – 100, u kojem se, suštinski gledano, traži promjena ustavnog uređenja BiH propisanog Ustavom BiH, što bi vodilo u deentitetizaciju BiH, a to znači kraj za Republiku Srpsku. Ali, kada je 20. novembra ove godine u sali Parlamentarne skupštine BiH g. Pribe za govornicom rekao kako je frustriran činjenicom da i nakon 25 godina u BiH ima toliko krivičnih zakona, nisu me iznenadili zahtjevi iz Poglavlja V Izvještaja – očekivao sam ih – već me je iznenadilo to što kolega Pribe, iako njemački državljanin, kao da zaboravlja na Osnovni zakon SR Njemačke.

Kažem ovo zbog toga što je, primjera radi, u članu 74. stav 1. tačka 1. tog njemačkog Ustava propisana tzv. konkurirajuća zakonodavna nadležnost između njemačke savezne države i 16 njenih federalnih jedinica, i to ne samo u oblasti krivičnog prava, već i građanskog prava, sudskih postupaka, advokature i notarijata, pa takva raspodjela nadležnosti ipak nije smetnja SR Njemačkoj da bude članica EU. Ili, Švajcarska je, bez obzira što nije članica EU, federalno uređena država, sa 26 kantona, u kojoj takođe postoji ustavom izvršena raspodjela nadležnosti između te federacije i tolikog broja njenih federalnih jedinica koje, u onome što im pripada prema ustavu, donose svoje zakone, tako da tamo u odgovarajućim oblastima imamo 26 zakona, ali to ni najmanje ne pravi probleme u funkcionisanju ove federacije.

Na sličan način stvari su postavljene i funkcionišu i u Austriji, odnosno Belgiji. Zbog toga ni ustavno uređenje dejtonske BiH nije problem, već je, rekao bih, riječ o potrebi EU da i pomoću ovakvih izvještaja poziva na dalje (ne)ustavno razvlašćivanje Republike Srpske i njenu državnu desupstancijalizaciju, što bi neminovno vodilo u nestanak Srpske kao krajnji ishod. Međutim, ima u tom Izvještaju jedan veoma važan detalj u vezi sa sadašnjim sastavom VSTV-a BiH i njegovim šefom, na šta i ovaj put želim ukazati, pri čemu treba imati u vidu da se Milan Tegeltija na čelu te institucije nalazi od 2014. godine pa sve do danas.

Pribeov izvještaj sadrži i kritičke primjedbe o radu VSTS-a. Šta mislite o njima?

U tački 65. Izvještaja više nego jasno je detektovano da je tokom posljednjih godina sam VSTV postao dio problema u pravosuđu, zbog nepravednog odlučivanja koje je postalo očigledno i ozbiljno, a posljedica je nedostatka liderskog kapaciteta. Odmah zatim u tački 66. Izvještaja se utvrđuje da je mišljenje javnosti o pravosuđu posebno uzdrmano navodima o korupciji protiv predsjednika VSTV-a, čitaj Tegeltije. Uzimajući u obzir ozbiljnost tih navoda, kako se dalje navodi u tački 66, nije primjerena reakcija predsjednika VSTV-a, kao i jednoglasna podrška koju je uprkos tome dobio od svih članova VSTV-a, imajući u vidu važnost institucije VSTS-a, pri čemu se misli na nezakonita postupanja Tegeltije i VSTV-a u aferi “Potkivanje”.

Odmah zatim se naglašava da je izostala stvarna disciplinska istraga, usljed čega je izgubljena prilika da se u tom slučaju uspostavi presedan za integritet pravosuđa. Zbog toga se u tački 68. Izvještaja i zaključuje da je nedostatak povjerenja u pravosuđe naročito akutan u pogledu VSTV-a. Poslije ovako utvrđenog stanja, koje je predočeno i Komisiji EU, jasno je da i oni od kojih je to tražila Komisija EU vide šta je stvarni problem ovdašnjeg pravosuđa ili, što bi narod rekao, u kojem grmu leži zec, ali ponovo nema nikakve reakcije, pa ni reakcije da se smijeni kompletan aktuelni sastav VSTV-a BiH.

U Predstavničkom domu BiH nije bilo nijednog glasa podrške izvještaju o radu VSTS-a, a predsjednik ovog tijela Milan Tegeltija je rekao da glasanje u parlamentu nema nikakvu težinu i da je uloga zakonodavne vlasti na svim nivoima da taj izvještaj samo primi k znanju. Kako gledate na argumentaciju obje strane u ovoj polemici?

Kad Tegeltija učini nezakonitosti na koje sam prethodno ukazao, pa kad mu ih nakon toga još i aminuje VSTV, očekivati je da i on i VSTV iznose ovakve neosnovane tvrdnje. Naravno, stvarnost je sasvim drugačija, jer glasanje u parlamentu o ovom problemu svakako da ima posebnu težinu i parlament ima ustavno pravo da se izjasni o ovim pitanjima. Pogledajte, recimo, poslovnike oba doma Parlamentarne skupštine BiH. U svakom od njih je propisano pravo parlamenta da se bavi ovakvim pitanjima, da analizira rad svih institucija na nivou BIH, a to znači i VSTV-a BiH, te da u vezi s tim zauzima stavove za koje parlament smatra da su odgovarajući u vezi sa datim problemom. To, dakle, daje posebnu težinu ovakvim stavovima parlamenta.

U većini rasprava o pravosuđu u BiH potencira se potreba izmjena Zakona u VSTS-u ili usvajanja novog pravnog akta koji bi regulisao tu materiju. Šta mislite o takvim inicijativama i da li one pogađuju suštinu problema kada naglašavaju značaj razdvajanja VSTS-a na sudski i tužilački savjet?

Sve je to u ovom trenutku beskorisno, imajući u vidu nezakonitosti koje je počinio aktuelni sastav VSTV-a BiH na koje sam prethodno ukazao. Stoga je conditio sine qua non bilo kakve reforme pravosuđa da Parlamentarna skupština BiH najprije donese lex specialis, na šta ima pravo prema Ustavu BiH. Taj zakon se treba zvati Zakon o prestanku mandata trenutnom sastavu VSTV-a BiH, a u odredbama zakona bi trebao biti propisan postupak imenovanja privremenog sastava VSTV-a, do održavanja izbora novih članova. Tek nakon toga Savjet ministara BiH bi trebao da radi na izradi dva nova zakona, od kojih bi jedan bio Zakon o Visokom sudskom vijeću BiH, a drugi je Zakon o Visokom tužilačkom vijeću BiH.

Dakle, treba razdvojiti ova vijeća i uspostaviti ih kao samostalne, međusobno nezavisne institucije, pri čemu treba donijeti i poseban Zakon o Kancelariji disciplinskog tužioca, kako bi i ona bila osnovana kao nezavisna institucija u svakom pogledu, a ne da imamo stanje kao sada, u kojem je ta kancelarija dio VSTV, a time i zavisna od njega. U novom sudskom, odnosno tužilačkom vijeću nema niti može biti mjesta advokatima, jer oni su stranke, odnosno punomoćnici stranaka u postupcima.

Zbog čega ne podržavate učešće advokata u radu tih struktura?

Možete samo zamisliti situacije, kakvih je veliki broj, u kojima advokat koji je član VSTV-a BiH dođe pred sudiju kao punomoćnik stranke u predmetu i onda sudija, o kojem taj advokat sutra može odlučivati u VSTV-u, treba da odlučuje u predmetu za čiji ishod je zainteresovan taj advokat. Zar treba veći dokaz o tome zašto advokati ne smiju biti članovi ovakvih institucija, uz dodatak da oni kao advokati imaju i slobodu da se politički angažuju, čime se omogućuje politici da tim putem vrši uticaj na pravosuđe?

Da li hipotetičke promjene moraju dati jasan odgovor na famoznu dilemu – kome VSTS i profesija u cjelini odgovaraju za svoj rad?

Ja se zalažem za potpunu nezavisnost pravosuđa. To je nasušna potreba, i biće još dugo ovdje, zbog odsustva političke i svake druge kulture. U ovako primitivnom društvu kakvo je naše, opterećenom negativnostima o kojima sam prethodno govorio, dati političkoj vlasti, odnosno zakonodavnoj, da imenuje i razrješava sudije i tužioce, ili da imenuje članove VSTV-a, neminovno bi vodilo u negativne pojave koje bi bile na štetu građana i ionako posrnulog pravosuđa. Naravno, parlament mora imati pravo da raspravlja o stanju u pravosuđu i da o tome zauzima stavove, ali ne i da imenuje i razrješava nosioce pravosudnih funkcija.

U vašim kolumnama i knjigama nerijetko kritikujete formalizam u pravosuđu i ukazujete na favorizovanje kvantiteta naspram kvaliteta presuda. Koliko danas sudije, tužioci, branioci i stranke imaju prostora za kategoriju koju ste označili kao izvornu funkciju pravosuđa – utvrđivanje istine?

Istina je naprosto istjerana iz domaćih sudnica. Sve to se može zapaziti ako se iole pažljivo pročitaju odgovarajuće odredbe domaćih zakona o krivičnom i parničnom postupku, u kojima više nema, kao što ih je nekada bilo, odredaba da se sudovi staraju za svestrano razmatranje predmeta i utvrđivanje istine. Umjesto toga, sve je nakon famozne “reforme” našeg pravosuđa, koja je sve drugo samo ne to, prepušteno strankama, a one su, po prirodi stvari, zainteresovane za istinu taman toliko koliko im odgovara u datom slučaju. Ključnu ulogu u tome odigrali su stranci, (kvazi)eksperti iz EU i SAD. Oni su u tom pogledu držali sve i svakoga pod svojom kontrolom, jer su usmjeravali domaće zakonodavstvo i pojedince, tzv. domaće eksperte koje su stranci ovdje nepogrešivo regrutovali, u pravcu pravno i moralno izopačenih ideja.

Napiši komentar