Magistar Srđan Vujović je doktorski kandidat iz naučne oblasti kriminologija na Fakultetu za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije Univerziteta u Sarajevu, a na ovoj visokoškolskoj instituciji završio je i dodiplomski studij i magisterij iz kriminologije. Kao autor i koautor objavio je više stručnih i naučnih radova, koji se prvenstveno odnose na etiologiju i fenomenologiju kriminaliteta, kao i na reakciju na kriminalitet. Učestvovao je u kreiranju i realizaciji niza stručnih i naučnih istraživačkih projekata iz oblasti kriminologije.

Piše: Saša Bižić

Problematika korupcije je među posebnim podučjima njegovog interesovanja, a jedan je od rijetkih stručnjaka za ovu materiju koji se, sa naučnog stanovišta, bavio perspektivama kriminalizacije nezakonitog bogaćenja kroz krivične zakone u Bosni i Hercegovini. BiH je, inače, jedna od zemalja-potpisnica Konvencije Ujedinjenih nacija protiv korucije (UNCAC), u čijem članu 20 se pominje obaveza država da „ozbiljno razmotre kriminalizaciju nezakonitog bogaćenja u svojim zakonodavstvima“. Budući da je od 2005. godine, kada je UNCAC ratifikovana u BiH, prošla skoro decenija i po, Vujović se na početku razgovora za eTrafiku osvrnuo na dilemu – da li se dosadašnji odnos parlamenata u BiH i stručne javnosti prema članu 20 može tretirati kao „ozbiljno razmatranje“.

– Nažalost, ne možemo reći da se pitanje kriminalizacije nezakonitog bogaćenja razmatralo na adekvatan način u BiH. Naime, ova tema je predmet tek ponekog stručnog rada, pojedinačnog izlaganja na nekoj konferenciji ili neformalnog razgovora u stručnim, naučnim ili političkim krugovima. Tek na inicijativu nevladinog sektora, održi se i poneka grupna diskusija o ovoj temi. Sa druge strane, adekvatan pristup bi podrazumijevao skup planski osmišljenih i jasno usmjerenih aktivnosti, u kojima bi naučnici i praktičari došli do valjanog zaključka o potrebi i načinu kriminalizacije nezakonitog bogaćenja, te uputili prijedlog relevantnim tijelima na dalje razmatranje – kaže mr Srđan Vujović.

U krivičnim zakonima u BiH, na svim nivoima, postoji institut oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, koji ima i tzv. prošireni vid. Po čemu se ovi instituti razlikuju od nezakonitog bogaćenja i zašto bi ta druga opcija predstavljala korak dalje u nastojanjima da se suzbije korupcija u BiH?

Osnovna razlika između trenutno postojećeg instituta oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom i ustaljenog modela nezakonitog bogaćenja jeste u tzv. teretu dokazivanja. Da bi se nešto oduzelo kao imovina stečena izvršenjem krivičnog djela, prvo se mora dokazati postojanje samog krivičnog djela, pa onda da je kao posljedica takvog djela proizašla određena imovinska korist za izvršitelja. Sa druge strane, u slučaju nezakonitog bogaćenja, teret dokazivanja je na osumnjičenom, a to znači da, ukoliko javni funkcioner ne može objasniti na razuman, opravdan i prihvatljiv način značajno povećanje imovine, odnosno bogatstva, u odnosu na njegove ili njene zakonite prihode, takva imovina će se oduzeti, a izvršilac može biti dodatno kažnjen.

Da li je primjena ova dva instituta nespojiva u istom pravnom sistemu?

I jedan i drugi institut imaju svoje prednosti i nikako ne isključuju jedan drugog. Treba imati na umu da se nezakonito bogaćenje odnosi isključivo na javne funkcionere, dok se oduzimanje imovine pribavljene krivičnim djelom može primijeniti na bilo kojeg izvršioca krivičnog djela.

Kako je raspoređen teret dokazivanja u postupcima za nezakonito bogaćenje između tužilaštva i osumnjičenog? Da li se obaveze tužilaštva u takvim slučajevima svode na utvrđivanje nesklada između realnih prihoda i imovine u vlasništvu osumnjičenog, dok osoba kojoj prijeti optužnica se tereti mora da dokazuje da je do toga došla legalnim putem, ili se ipak može govoriti o ravnomjernijim ulogama?

U praksi postoje oba modela. Moguće je, i treba, izvršiti kontekstualizaciju nezakonitog bogaćenja na bosansko-hercegovačke prilike. To može biti neki sasvim treći model, koji će savršeno odgovarati bh. krivično-pravnom sistemu.

U Republici Srpskoj je 2013. neuspješno pokrenuta incijativa da se usvoji zakon o ispitivanju porijekla imovine, a prema aktuelnom planu rada Narodne skupštine RS ponovo će se naći na dnevnom redu parlamenta do kraja ove godine. Mogu li se ovim mehanizmom, ako bi bio prihvaćen – kako u RS, tako i na nivou BiH, gdje je bilo sličnih pokušaja – postići identični efekti kao sa kriminalizacijom nezakonitog bogaćenja?

Zakon o ispitivanju porijekla imovine se dijelom može smatrati alternativom ili dopunom onome što podrazumijeva kriminalizacija nezakonitog bogaćenja. Naime, svrha takvog zakona jeste utvrđivanje (ne)postojanja nesrazmjernosti između imovine javnog zvaničnika i njegovih prihoda. Utvrđivanje takve nesrazmjernosti, prema ovim zakonima, za posljedicu ima oporezivanje, ali nekada i oduzimanje imovine za koju se ne može utvrditi njeno zakonito porijeklo. Ipak, treba reći da svrha kriminalizacije nezakonitog bogaćenja i svrha zakona o ispitivanju porijekla imovine nije identična, pa je pogrešno zaključiti da se donošenjem takvog zakona kriminalizacija nezakonitog bogaćenja čini suvišnom.

Zbog čega, po vašoj procjeni, u zemljama Sjeverne Amerike i Zapadne Evrope dominira skepsa prema uvrštavanju nezakonitog bogaćenja u krivično zakonodavstvo? Koliko su utemeljene primjedbe koje se mogu čuti u SAD i EU, ali i u BiH – da se tom vrstom kriminalizacije ugrožavaju osnovna ljudska prava, te da se negira presumpcija nevinosti, pa čak i pravo osumnjičenog da se brani ćutanjem?

Treba reći da SAD i zemlje Zapadne Evrope imaju različite mehanizme koje im omogućavaju borbu protiv korupcije, tako da kriminalizacija nezakonitog bogaćenja vjerovatno ne bi posebno doprinijela borbi protiv korupcije. Ipak, sigurno je da postoje različite primjedbe na kriminalizaciju nezakonitog bogaćenja, ali treba imati na umu da postoje različiti oblici te inkriminacije. Svi prigovori trebaju biti predmet stručnih i naučnih rasprava, a finalni rezultat treba biti odluka o kriminalizaciji nezakonitog bogaćenja u BiH.

Kada je riječ o blizu 50 država u svijetu koje su kriminalizovale nezakonito bogaćenje, šta izdvajate kao najpoučnija iskustva za BiH? Kako je moguće da isti model veoma različito djeluje na različitim meridijanima – od Italije, gdje je nakon nekoliko godina primjene proglašen neustavnim, preko Litvanije, gdje je veoma neselektivno aktiviran, do Argentine, Meksika i Hong Konga, gdje su zadovoljni dometima?

Odgovor na ovo pitanje leži u staroj formuli uspjeha, koja se zasniva na tri komponente – moći, znati i htjeti. Dakle, ako analize sa stručnom i naučnom zajednicom pokažu da se nezakonito bogaćenje može adekvatno primijeniti u bh. kontekstu, ako postoji politička i profesionalna volja, te ako se izgradi znanje o upotrebi takvog instituta, nema razloga da on ne bude upotrebljen od organa formalne socijalne kontrole. Sa druge strane, svaki oblik nespremnosti može imati kontraefekte.

Kako gledate na aktuelne statistike koje se odnose na procesuiranje korupcije na svim nivoima u BiH – od podatka da na jedno otkriveno koruptivno djelo dolazi oko 200 neotkrivenih, pa nadalje? Da li je rješenje, kada je riječ o nepovoljnim trendovima, u oštrijoj, pa i ujednačenijoj kaznenoj politici, ili ima i drugih, neiskorištenih mogućnosti da se ostvare pozitivni pomaci u borbi protiv korupcije?

U posljednjih 150 godina kriminologija traga za odgovorima na pitanja – zašto ljudi čine zločine, krivična djela, odnosno zašto ih svi ne čine. Sve analize upućuju na zaključak da surovost kazne ne sprečava potencijalne izvršioce da se uključe u kriminalni čin. Sa druge strane, pokazalo se da izvjesnost kažnjavanja doprinosi suzbijanju kriminaliteta. Da kontekstualiziramo to na naš primjer u vezi sa korupcijom – zaprijećene kazne za korupcijska krivična djela, u krivičnim zakonima u BiH, prilično su visoke, ali i dalje postoji široka rasprostranjenost koruptivnih aktivnosti, čiji izvršioci ostaju neotkriveni i nekažnjeni. Kriminalizacija nezakonitog bogaćenja može doprinijeti povećanju stope otkrivenih slučajeva korupcije, odnosno može povećati izvjesnost kažnjavanja za takva ponašanja.

Napiši komentar