fbpx

 

Ako je suditi prema rezultatima do kojih je i ove godine došao Transparency International, čini se da bi prodaja plavih koverti za novčanice mogla biti vrlo isplativ posao u BiH. Ponekad ih, doduše, prema tvrdnjama tužilaštava, zamijene plave kutije za Swarovski nakit, ili skupocjeni parfemi. I to ako ste imali sreće da „morate“ doktoru, sudiji, policajcu, profesoru, direktoru… pokloniti „samo“ to. Istraživanja pokazuju da iznosi kojima se plaćaju fakultetske diplome i radna mjesta dostižu cifre i od nekoliko desetina hiljada konvertibilnih maraka.

Prema ovim rezultatima, Bosna i Hercegovina ni ove godine nije napravila pomak u borbi protiv korupcije u odnosu na prethodne godine. Razlog za to, neovisno o drugim faktorima, mogao bi biti i u modelu zaštite zviždača u BiH.

Foto baza

Opravdani strah kod zviždača unatoč zakonu

Parlamentarna Skupština Bosne i Hercegovine je u decembru 2013. godine usvojila Zakon o zaštiti osoba koje prijavljuju korupciju u institucijama Bosne i Hercegovine. Ovim zakonom definisani su, između ostalog, pojmovi „zviždač“ i „zaštićeno prijavljivanje“.

Zviždač je, prema navedenom zakonu, osoba koja je zaposlena u institucijama Bosne i Hercegovine i pravnim osobama koje osnivaju institucije Bosne i Hercegovine, koja zbog opravdane sumnje ili okolnosti na postojanje korupcije u bilo kojoj instituciji BiH, u dobroj vjeri podnese prijavu odgovornim licima ili institucijama u skladu s ovim zakonom. Potrebno je istaknuti da osoba ne dobija status zviždača automatski prijavom koruptivnih djela. Status zviždača određenoj osobi koja prijavi koruptivna djela dodjeljuje Agencija za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije (APIK) i to na osnovu njegove/njene prijave. Rok za dodjelu statusa zviždača je 30 dana od dana podnošenja zahtjeva Agenciji za dodjelu statusa, bez obzira na to da li su štetne mjere nastupile ili se samo sumnja da bi se one mogle desiti. Važno je istaknuti da se zviždač neće smatrati materijalno, krivično ili disciplinski odgovornim za otkrivanje poslovne tajne u slučaju prijavljivanja korupcije nadležnom autoritetu.

Spomenuti zakon definiše pojam zaštićeno prijavljivanje na način da ono predstavlja prijavljivanje informacija ili korupcije nadležnom autoritetu protiv odgovorne osobe, podnošenje tužbe, žalbe ili prigovora u vezi s korupcijom, svjedočenje na sudu ili pred organom uprave u postupku protiv odgovorne osobe u institucijama, saradnju u postupku koji vode istražni organi. Kao poseban oblik zaštićenog prijavljivanja ovim zakonom definisano je javno objavljivanje informacija koje ukazuju na korupciju, pod uvjetom da zviždač sumnja da će biti izložen štetnim mjerama, da kod zaštićenog prijavljivanja neće biti preduzeta adekvatna radnja, da će dokazi i informacije biti prikriveni ili uništeni, ili ako je takva informacija prijavljena, a u zakonskom roku nije preduzeta adekvatna mjera.

Zakonom je propisano da prijavljivanje može biti interno i eksterno. Interno prijavljivanje podrazumijeva da svaka osoba zaposlena u institucijama BiH može podnijeti prijavu rukovodiocu institucije, svom nadređenom ili drugoj osobi u instituciji u kojoj je zaposlena, a koja je po ovlaštenjima odgovorna za zakonit rad institucije, te osobi ili organu koji obavlja poslove nadzora ili revizije u institucijama Bosne i Hercegovine. Interno prijavljivanje vrši se na način uređen internim aktom institucije o prijavi.

Eksternim prijavljivanjem smatra se prijavljivanje organu nadležnom za provođenje krivične istrage i gonjenje počinilaca krivičnih djela ili Agenciji za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije i javnosti, pod uvjetima propisanim Zakonom.

Ono što je, zapravo, problematično u ovakvom modelu zaštite zviždača je činjenica da se eksterno prijavljivanje vrši u slučaju da postupak po internom prijavljivanju traje duže od 15 dana, zatim ukoliko zviždač smatra da je interni postupak po prijavi bio nepravilan ili ukoliko zviždač ima razloga da vjeruje da se ovlaštena osoba kojoj se prema internom aktu podnosi prijava ili rukovodilac institucije direktno ili indirektno dovode u vezu s koruptivnom radnjom. Ovakav način regulisanja podnošenja prijave predstavlja kočnicu osobama da prijave koruptivna djela zbog toga što je kod osobe koja bi u nekim drugim okolnostima bila spremna podnijeti prijavu najčešće prisutan strah od nastupanja štetnih radnji, odnosno, bojazan da će biti izložena napadima osoba protiv kojih je podnesena prijava.

Skromna sudska praksa u našoj zemlji potvrđuje da je taj strah do sada u pravilu bivao opravdan, jer su osobe koje su se usudile prijaviti korupciju postajale predmet progona nadređenih, kolega i institucije, neovisno o tome protiv koga bi podnijele prijavu. Iako je za otklanjanje štetnih radnji zakon predvidio tzv. korektivnu mjeru kojom se zabranjuju, ublažavaju ili uklanjaju uzroci ili posljedice štetnih radnji prema zviždaču, u vezi s prijavljenim slučajem korupcije, a koja naročito obuhvata mjere osiguranja i nadoknadu štete, čini se da zaposleni u institucijama BiH još uvijek nemaju vjeru u efikasnost ove mjere.

Nadzor nad provođenjem ovog zakona obavljaju Upravna inspekcija Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine i Agencija za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije, svako iz svoje nadležnosti. Za nepostupanje po instrukciji Agencije i neizvršavanje korektivnih mjera predviđene su novčane kazne u iznosu od 1.000 do maksimalno 20.000 KM. U praksi nije zabilježen nijedan slučaj u kojem je izrečena novčana kazna zbog nepostupanja po instrukciji Agencije.

Prema Izvještaju o radu APIK-a za 2015. godinu, od dana stupanja na snagu Zakona pa do kraja 2015. podnijeto je ukupno 10 zahtjeva za dodjelu statusa zaštićenog prijavitelja korupcije. Za sedam zahtjeva je utvrđeno da ne postoje osnovi za dodjelu statusa, dok je u dva predmeta dodijeljen status zviždača. S obzirom na to da je dodjeljivanje statusa zviždača još uvijek novina u BiH, efekti stjecanja ovog statusa još uvijek su nepoznati u praksi, odnosno, ne postoje podaci o tome kako su konkretno zviždači zaštićeni.

U vezi s ovim zakonom posebno je važno istaknuti da uopće nije predviđena mogućnost sudske zaštite zviždača.

Bez entitetskih zakona o zaštiti zviždača

Na nivou entiteta ovakvi zakoni uopće ne postoje. U Republici Srpskoj već neko vrijeme je u planu usvajanje zakona o zaštiti zviždača po uzoru na model koji je 2015. godine usvojila Republika Srbija.

U ovom zakonu definisano je unutrašnje i vanjsko uzbunjivanje, kao i uzbunjivanje javnosti (otkrivanje informacije sredstvima javnog informisanja, putem interneta, na javnim skupovima ili na drugi način kojim se obavještenje može učiniti dostupnim javnosti), pri čemu se javnost može uzbuniti, bez prethodnog obavještavanja poslodavca ili ovlaštenog organa u slučaju neposredne opasnosti po život, javno zdravlje, sigurnost, životnu sredinu.

Sudska zaštita zviždača mogla bi se ostvariti podnošenjem tužbe nadležnom sudu u roku od šest mjeseci od dana saznanja za preduzetu štetnu radnju, odnosno tri godine od dana od kada je štetna radnja preduzeta.

Zvaničnici Republike Srpske ocijenili su da bi kraj 2016. i početak 2017. godine mogao biti period u kojem će taj zakon biti usvojen. To se, međutim, još nije dogodilo.

U Federaciji Bosne i Hercegovine Nacrt zakona o zaštiti prijavitelja korupcije nakon obavljene javne rasprave 2013. godine nije vraćen u parlamentarnu proceduru. Nacrtom zakona predviđena je upravna zaštita, sudska zaštita, te interna prijava. Najviše rasprava u vezi s ovim zakonom bilo je zbog upitnog kvaliteta zagarantovane predsudske zaštite, odnosno, nedovoljne definisanosti zaštite zviždača.

S obzirom na to da je početak 2017. godine, treba imati vjere da će zakonodavac prepoznati značaj borbe protiv korupcije i da će oba zakona biti usvojena barem do kraja tekuće godine.

Red, rad i disciplina

Čini se da je jedan od najvećih problema s aktuelnim modelom zaštite zviždača nepreciznost u definisanju zaštite zviždača. Jasno definisanje načina zaštite zviždača pomoglo bi učestalijem prijavljivanju koruptivnih djela i djelotvornijoj zaštiti zviždača.

S druge strane, potrebno je i da postoji nezavisni, samostalni ured s preciznim ovlaštenjima i dobrim mehanizmima zaštite koji bi primao prijave i istraživao slučajeve korupcije po tim prijavama, sa zaposlenicima koji bi bili obučeni da pravilno savjetuju i zaštite zviždače.

Najvažniji posao takvog ureda bio bi da zviždače oslobode straha od osvete i da osiguraju zaštitu njihovog identiteta, ali i zaštitu od posljedica prijavljivanja. Da bi zaista bio efikasan, ovakav ured morao bi biti potpuno politički neovisan. Međutim, veliko je pitanje da li je danas moguće osigurati političku neovisnost takvog ureda.

Važno je, također, da što prije budu usvojeni entitetski zakoni o zaštiti zviždača s jasno definisanim mehanizmima zaštite zviždača. Entitetski zakoni bi morali u svoje definicije pojma zviždača uvrstiti sve građane, nezavisno od toga gdje su zaposleni i koji je njihov formalno-pravni status na određenom radnom mjestu, imajući na umu sve moguće događaje iz kojih mogu nastati prijave u vezi s radnim okruženjem.

Jednako kao što je značajno da BiH dobije kvalitetne antikorupcione zakone, važno je da svi zajedno mijenjamo uvriježeni način razmišljanja da je normalno odnijeti čokoladu gospođama na šalteru, kafu i šećer medicinskim sestrama, parfeme zubarima, plave koverte direktorima…

Hrabrih građana koji su se odvažili da se bore sa sistemom u našoj zemlji ipak ima, što je pokazatelj da istina može biti otkrivena.

Dobra i kvalitetna zaštita zviždača je potrebna da njihova iskustva ne bi bila bolna, mukotrpna i teška, i da bi mogla uroditi dobrim rezultatima za dobrobit svih nas. I potrebna nam je što prije.

Analiziraj.ba

Tekst je proizveden u okviru medijskog pool-a Mreže ACCOUNT (Antikorupcijska mreža organizacija civilnog društva)”

Napiši komentar