fbpx

Kad novinar nema šta da pita svog uspješnog sagovornika, inženijalno mu padne na pamet da ga pita šta bi savjetovao mladim ljudima. Kako uspješni sagovornik nema nekog naročitog izbora, zaplovi u more floskula pa to nekako svaki ubogi put završi ovako:

Mladim ljudima bih savjetovao da vjeruju u sebe.

Budite svoji.

Foto baza

Ostanite vjerni sebi.

Da ne bi bilo da tekst kreće putanjom omladinskog deaktivizma i antimotivacije, bitno je reć’ da je u intervjuisanju, baš kao i u životu i kupovini istog, sve stvar ambalaže. Ako uspješnu individiuu navedeš da te provede preko trnja do zvijezda, možda i ubodeš mlade u srca pasivna. Ali striktno tražiti recept za uspjeh ti dođe ekvivalento traženju smisla života.

Vjera u sebe.

Crkva daznt lajk dis. Zna se u koga se vjeruje, krsta mu. Stavimo li sad po strani da od 15. vijeka pa do danas civilizacija ide u pravcu individualizacije i autoaktualizacije, te da se rad na egu, umjesto rada na kolektivnom prosperitetu, plasira kao produhvoljenje, ova vjera u sebe je…

Nevjera.

U šta bi to mlad čovjek trebalo da vjeruje? U identitet koji ne posjeduje? U „sebe“ koje i dalje pronalazi u idolima i kafebolovima? Budi svoj. Koji svoj da bude? Ostani vjeran sebi. Pa rado bi, rođače, ali da bi bio vjeran, ne bi škodilo da znaš čemu ti to daješ snagu svog s/špiritusa.

Nema neke naročite dileme da ima nekih novih klinaca i klinki koji su ispred svog vremena, ali nismo baš svi krenuli da komponujemo opere sa četiri ili imali tu sreću da nam roditelji u amanet ostave ordinaciju, pa da znamo kud da gonimo sa svojom kofol karijerom.

Nema nekog naročito sudskog spora ni u vezi sa ovim što uspješni misaono zaključe pred nekreativnim novinarima, ali ima nešto trulo u toj ideji da je na pilićima istovremeno da se oslone isključivo na sebe te bore svoje bitke u sistemu koji ih benda kao i moja baba recept za pitu.

Odokativno to baba radi. Nema tu nekog recepta ni za uspjeh, a ni za pad tjesta.

I na kraju balade dobiješ tragediju epskih razmjera.

„Nađi samog sebe“ je životni proces, a ne nešto što možeš da prizoveš vjerom u bilo koga, pa čak i samog sebe.

Individualizacija društva bi možda i  imala nekog smisla da imaš odrasle individue koje ti daju sistemske smjernice, a ne riječi nade ukalupljene u „mo’š ti to“.

Mogu ja to, ali mo’š li ti išta osim sjediti i gledati kako ja to mogu?

Odli nam se budućnost, a ovi ozgon baš i nemaju neki recept za tu čorbu.

eTrafika.net – Jelena Bjelaković

Napiši komentar