Kad novinar nema šta da pita svog uspješnog sagovornika, inženijalno mu padne na pamet da ga pita šta bi savjetovao mladim ljudima. Kako uspješni sagovornik nema nekog naročitog izbora, zaplovi u more floskula pa to nekako svaki ubogi put završi ovako:
Mladim ljudima bih savjetovao da vjeruju u sebe.
Budite svoji.
Ostanite vjerni sebi.
Da ne bi bilo da tekst kreće putanjom omladinskog deaktivizma i antimotivacije, bitno je reć’ da je u intervjuisanju, baš kao i u životu i kupovini istog, sve stvar ambalaže. Ako uspješnu individiuu navedeš da te provede preko trnja do zvijezda, možda i ubodeš mlade u srca pasivna. Ali striktno tražiti recept za uspjeh ti dođe ekvivalento traženju smisla života.
Vjera u sebe.
Crkva daznt lajk dis. Zna se u koga se vjeruje, krsta mu. Stavimo li sad po strani da od 15. vijeka pa do danas civilizacija ide u pravcu individualizacije i autoaktualizacije, te da se rad na egu, umjesto rada na kolektivnom prosperitetu, plasira kao produhvoljenje, ova vjera u sebe je…
Nevjera.
U šta bi to mlad čovjek trebalo da vjeruje? U identitet koji ne posjeduje? U „sebe“ koje i dalje pronalazi u idolima i kafebolovima? Budi svoj. Koji svoj da bude? Ostani vjeran sebi. Pa rado bi, rođače, ali da bi bio vjeran, ne bi škodilo da znaš čemu ti to daješ snagu svog s/špiritusa.
Nema neke naročite dileme da ima nekih novih klinaca i klinki koji su ispred svog vremena, ali nismo baš svi krenuli da komponujemo opere sa četiri ili imali tu sreću da nam roditelji u amanet ostave ordinaciju, pa da znamo kud da gonimo sa svojom kofol karijerom.
Nema nekog naročito sudskog spora ni u vezi sa ovim što uspješni misaono zaključe pred nekreativnim novinarima, ali ima nešto trulo u toj ideji da je na pilićima istovremeno da se oslone isključivo na sebe te bore svoje bitke u sistemu koji ih benda kao i moja baba recept za pitu.
Odokativno to baba radi. Nema tu nekog recepta ni za uspjeh, a ni za pad tjesta.
I na kraju balade dobiješ tragediju epskih razmjera.
„Nađi samog sebe“ je životni proces, a ne nešto što možeš da prizoveš vjerom u bilo koga, pa čak i samog sebe.
Individualizacija društva bi možda i imala nekog smisla da imaš odrasle individue koje ti daju sistemske smjernice, a ne riječi nade ukalupljene u „mo’š ti to“.
Mogu ja to, ali mo’š li ti išta osim sjediti i gledati kako ja to mogu?
Odli nam se budućnost, a ovi ozgon baš i nemaju neki recept za tu čorbu.
eTrafika.net – Jelena Bjelaković
