fbpx

Prije neki dan uđem ti ja, rođače, u krčku kapelu Svetog Josipa. Valjda da se pomolim za spas svoje grešne duše, šta ti ja znam…

Na ulazu u objekat religijske suštine, prekrstih se sa tri prsta tri puta, onako po naški. Kraj mene ti, rođače, na vratima kuće Božije, sredovječni Josip ili Hrvoje očita svoj krst, a mene, jednu običnu Jelenu, pogleda s mišlju „hvaljen je Isus, ali dite, moliš se na pogrešnom otoku“.

A navika je čudnovata rabota. A ja navikla da sam prekrštena pravoslavljem.

Foto baza

Držim se sopstvene krilatice da religija okiva, a vjera oslobađa. Demokratsko-komunističko poimanje religije mi djeluje kao jedino racionalno učenje o višoj sili u 21. vijeku. Vjerujem u jednog Boga, ali ni u jednu crkvu. Vjerujem u jednog Boga, ali ni u jednog popa. Vjerujem u jedno sveto, ali ni u jedno svjetovno.

Ipak, tradicionalno-kulturološka navika je čudnovata rabota. A navikla sam da sam pravoslavka. U džamiji, katedrali ili crkvi, krstim se tri puta. Izgleda da sam zaista isuviše naivna kada vjerujem da je Bog jedan za ovu našu istoriju, njihovu povijest ili pak onu tamo historiju.

I ta religija, krštena, križana ili klanjana, fakat se svede na puko-prostu naviku. Započneš praktikovanje određenog prazničnog rituala, iz godine u godinu ti to kao nešto obilježavaš i slaviš, a rođače, na kraju dana ni sam ne znaš zašto i čemu sve to.

No navika ili ne, odveć je misteriozno jedinstvo nacionalnog i religijskog identiteta na brdovitom Balkanu, a naročito u bosanskoj basni. To jedinstvo koje se naprosto podrazumijeva.

Rođače, nisi ti Srbin ako se ne krstiš tri puta.

A nije ni on Hrvat, fakat, ako ne hvali Isusa dva puta. A nije, Boga mi ovog mog istorijskog, ni onaj tamo Bošnjak ako ne klanja. Bači se na pod, rođače. Kako da znam čiji si i smijem li da te poštujem kao ljudsko biće?

A ne bi trebalo. Da se podrazumijeva.

Uprkos istorijama, historijama i povijestima. Veli „Srbi su primili hrišćanstvo u devetom vijeku“ pa onda zaveli „naša vjera je pravoslavlje, a sama riječ veli da mi pravo slavimo Boga“, a onda nekako završi na „nema kod nas pedofilije među popovskim svijetom, komercijalizacije Gospoda Boga, a ni svetih ratova“. (Zaje*a nas onaj Kačevanda, bogami, a ni ova prodaja svete vodice po kućama nam ne ide na ruku.)

Uprkos istorijama, historijama i povijestima. Veli „primili“. Aman, rođače, nije vjera kao jajna ćelija pa da primi spermatozoid, jer eto, kad je već tu, šta bi sad? Uzmi, oplodi, rodi. Da ne propadne prava ćelija ili prava slava vjere.

Po rođenju mi odista primamo nacionalni identitet i je*iga, na Balkanu šta god da primiš, nekoj istoriji nisi valjan. No on se ne bira, ćaća ti ga podari. Jer, jelte, mi smo emancipovano patrijarhalno društvo. Sve po ocu, ništa po materi, osim utrobe i eventualno vaspitanja.

Nacionalni identitet, kako god, nije pitanje ličnog izbora, za razliku od religijskog koje bi zajedno sa seksualnim i socijalnim barem trebalo da bude pitanje ličnog, individualnog, sopstvenog nahođenja, pobude i uvjerenja. Barem. Valjalo bi svoju vjeru, svoju životnu snagu i idejnu žilu kucavicu, pronaći u sebi, a ne tek tako je spermatozoidno primiti jer su u devetom vijeku Vojislavka i Radovan primili časni krst i još časniju posnu nam slavu. Valjalo bi to dublje značanje života i tu nebesku notu ovozemaljskog postojanja pronaći duboko u nebesima svog ja. Vojislavka i Radovan su davno odapeli, slava je odavno zbor krkanluka i jaranluka, a bogami i pop je poskupio. Ali vjera živi, uprkos religijskim istorijama, historijama i povijestima.

Jer ona zaista oslobađa, dok religija svojim doktirnskim kandžama okiva čovjeka.

Odbijam ja, jedna obična Jelena, da vjerujem da postoje ljudi koji zaista i iskreno ne vjeruju ni u šta, ljudi koji se odveć olako razbacuju riječima „nihilizam i ateizam“. (Čast filozofskim izuzecima i endemskim vrstama kojima su jasna značanja dotičnih ideoloških pojmova.) Odbijam. Protestujem. Je*ote, možda sam protestant.

Rođače, vjeruj u sveto tele ili prase, u nadmoćnog Betmena ili još moćnijeg Robina, vjeruj u božansku arhitekturu prirode ili kosmosa, u Isusa, Jesusa ili Hristosa, ali rođače, vjeruj. Da postoji nešto ili neko što ili ko daje smisao kada život postane obično klupko besmisla. Zovi je Bogom, zovi je Boginjom, zovi je nadčovjekom, zovi je nadženom, zovi je naukom, zovi je svetim bolom, ali vjeruj.

Vjera u besmisao nije legitimna. Ako život nema nikakav smisao, šta će nam onda, koji ku*ac?

Ako nemamo ideološki koncept kojem se okrenemo kada nam umiru najbliži, kada umiru nedužni, kada boli dobre, a mazi loše, vratimo se majmunskim poslovima i primanju.

Ipak, Josipe ili Hrvoje, nastaviću ja da ti se krstim tri puta i pred katedralom jer istorija navike je čudnovata rabota. Uprkos istorijama, historijama i povijestima ovog Bogu teškog brdovitog Balkana.

eTrafika.net – Jelena Bjelaković

Napiši komentar