Da je Šeksir nekim slučajem prije pisanja svoga kapitalnog djela prošetao ulicama grada Banjaluke, nema sumnje da bi Juliji bila ozbiljno ugrožena glavna uloga velike ljubavnice. Safikada se zove, a voljela je iskreno i svim srcem a o toj ljubavi u Banjaluci se i danas priča, pet vijekova poslije njene tragične smrti.

Povod za priču o spomeniku ljubavi iz XVI vijeka bilo je slučajno zapažanje sredovječnog gospodina kako pali svijeće i polaže ih uz, naizgled, neugledan zid. Kaže da tako radi redovno, još od djetinjstva, i poče onda o istorijatu. Hm, valjalo bi malo pročeprkati!

Ulicom patrijarha Makarija Sokolovića, pored neuglednog zida neuobičejeno zacrnjenog od  „neke“ prljavštine, mnogi će proći i ne osvrnuvši se. A i zašto bi? Zato što je to crnilo trag svijeća koje rijetki broj zaljubljenih redovno pali  za vječnu ljubav.  Upravo, onaj ko se nekim čudom zainteresuje i priđe bliže vidjeće svijeće i cvijeće, kao i malenu ploču sa natpisom „Ovaj spomenik kulture je pod zaštitom države“. Nikakvog objašnjenja, niti bilo čega što bi malo više informisalo o čemu se radi.

Zovu je banjalučkom Julijom , a dobrovoljno se odrekla ovozemaljskog života da bi negdje drugo, u miru, mogla biti pored svoga dragog.  Priča se dogodila u XVI vijeku, vremenu kada djevojka nije mogla imati vlastitu viziju svoje budućnosti već je za svoju sudbinu saznavala toga dana kada ona počne i da se dešava.  O priči ove djevojke zaljubljene u vojnika koji je nakon nekog vremena prebačen na drugo, daleko ratište, postoje dvije verzije.

Jedna priča kaže da je ona, saznavši za sudbinu svoga voljenog, odjenula svadbenu haljinu u kojoj se namjeravala udati za njega i stala ispred topa na tvrđavi Kastel, koji je ispaljivanjem svakoga dana oglašavao podne, u trenutku kada je topovski fitilj dogorijevao. Đule ju je odbacilo na drugu stranu, letjela je dvadesetak metara od tvrđave,  a na mjestu gdje  je pala izgrađen je spomenik.
Po drugoj priči, ubio ju je austrijski vojnik jer nije htjela da stane na komandu „ HALT“ (STOJ).

Prva varijanta ima više pristalica, mada, dobri poznavaoci istorije grada tvrde da topovi sa tvrđave nikada nisu oglašavali podne. Topovi su se oglašavali za vrijeme turske okupacije, ali samo u svečanim prilikama, a  tada su  punjeni samo barutom, nikad  nije ispaljivano  đule.

Ali , svi su saglasni oko toga da je ljubav Safikade i njenog mladića, izvjesnog Omera, bila zabranjena i da je čak njen otac, da bi spriječio tu ljubav, sam naredio se ovaj vojnik premjesti na drugi front, što udaljeniji odavde.

Oni koji cijeli život žive u Banjaluci, priču o Safikadi pamte još iz djetinjstva. Pričali im roditelji, bake i deke, kao što je i oni danas pričaju svojim potomcima.

„Još kao dijete čuo sam priču o Safikadi i od tada mi je urezana u pamćenje. To je priča o iskrenoj i pravoj ljubavi, a u moje vrijeme to vam se, boga mi, cijenilo.  Mi smo redovno, najčešće četvrtkom i ponedjeljkom, palili svijeće i nosili cvijeće na njen grob. Zamišljali smo ljubavne želje, vjerujući da će baš ovo mjesto učiniti da se one i ostvare. i danas ga obiđem makar jednom mjesečno. Ja sam, evo već 30 godina u srećnom  braku pa ko hoće nek vjeruje da je bilo učinkovito. Ja hoću!“, duhovit je naš sagovornik, pedesetsedmogodišnji Avdo Muhić, rođeni banjalučanin.
Safikadin grob nalazi se nasuprot tvrđavi Kastel, otprilike na pola puta od džamije Ferhadije do starog grada. Na inicijativu Zavoda za zaštitu spomenika i prirode Banjaluka, grob je 1987. restauiran, a najveću brigu o njemu tokom sedamdesetih i osamdesetih vodili su učenici banjalučke Turističko- ugostiteljske škole.

Zaista interesantno u vezi sa ovom pričom je to što u jednom dužem razdoblju istorije ovoga groba uopšte nije bilo. Na fotografijasafikadino_cosema iz 19. vijeka jasno se vidi da je na mjestu Safikadinog groba u to vrijeme bila piljarnica. Ako je nekim istraživanjima utvrđeno da grob zaista potiče iz XVI vijeka, a da danas postoji, šta je sa njim bilo čitav taj pomenuti period i gdje je onda tačno sahranjeno djevojkino tijelo?

Na dan trećeg jula 1987., kada je izvršena rekonstrukcija groba utvrđeno ja da u dubini 1, 10 metara ispod donje ivice sadašnjeg spomen- groba  zaista postoji ljudski kostur položen u smijeru zapad (glava) – istok (noge). Arheolog prof. Boris Graljuk, koji se nešto kasnije priključio rekonstrikciji, izdao je pismeno svjedočanstvo  u kome  piše:

„Prema strukturi kamena, upotrebi klamfi i obradi, kao i monumentalnosti nadgrobne ploče, grob se može smjestiti na kraj XVI vijeka“.

Odahnite svi vi koji ste pomislili da je cijela priča samo legenda bez čvrstih dokaza. Ipak sve ima nekog smisla.

Nadgrobna ploča debljine je 18 centimetara, široka je 103 a dugačka 120 centimetara, iako je širina groba svega 85 a dužina čak 200 centimetara. Takođe je zanimljivo to što je ploča postavljena ukoso  po svojoj dužini, a kostur je ukopan ispod nivoa pločnika u zanimljivoj strukturi slojevitosti zemljišta :  tamnocrveni, humusni sloj (antički), zatim svijetlosmeđi (ilovača), pa onda sivomaslinasti sloj (takođe ilovača), odozgo prema dolje.

Čini se da bi, da su pronađene kosti upućene na dalja naučna istraživanja,  najtačnije moguće bila utvrđena njihova starost, no neće to umanjiti veličinu ove legende.

Kako li učinti popularnijom ovu bajkovitu ljubavnu priču.

Draženka Simić, studentkinja novinarstva na banjalučkom Univerzizetu, priča kako bi na području Banjaluke trebalo nešto da se uradi po pitanju starih spomenika:

„Nedavno su nam u posjeti bili studenti iz Francuske. Vodila sam ih na Safikadin grob i ispričala priču o banjalučkom Romeu i Juliji. Mjesto uopšte ne liči na spomenik. Mislim da bi trebalo povesti računa o tome kakav utisak ostavljamo ovakvim odnosom prema spomenicima.“

U Republičkom zavodu za zaštitu kulturno- istorijskih spomenika i prirodnih nasljeđa kažu da je posljednja intervencij??????????a na ovom spomeniku izvedena prije rata.

„Postoje planovi za restauraciju spomenika ali to se neće dogoditi u 2011. godini, jer nije planirano u budžetu“, kaže arhitekta Jelena Savić.

U registru spomenika na području Grada Banjaluka postoji prijedlog o obnovi spomenika, u kojim se planira da se ukloni građevina na koju se spomenik oslanja, a da se sam spomenik renovira i preuredi. Takođe postoji i ideja da se ovaj spomenik proglasi nacionalnim.

„Spomenik se nalazi u trećoj, najfleksibilnijoj, zoni zaštite, a to znači da je moguće da se njegov izgled mijenja. Prijedlog o obnovi datira iz osamdesetih godina, a do danas nije urađeno ništa konkretno“, priča Savićeva.

Ako se vratimo na početak priče sjetićemo se da je do  ovih podataka došao samo onaj ko je bio zaista radoznao i potrudio se za njih.  Ostali su već odavno prošli bez osvrta. A šteta!

Treba biti optimista po pitanju sudbine ovoga spomenika. Priča o Safikadi vjiekovima prenosi istu poruku  i spaja generacije, koje joj pale svijeće u nadi za bolju sreću u ljubavi, jer samo je ljubav univerzalna i uvijek ima isto značenje, a velike ljubavi su rijetke kao što su rijetka i velika djela.

—————————————————————————————————————————-

??????????Da priča o Safikadi lagano dobija svoje mjesto u Gradu Banjaluci, i među sve većim brojem Banjalučana, dokazuje i to što su početkom jula mjeseca ove godine gradske vlasti na Safikadin grob postavile mermerne ploče sa likom djevojke i tekstom legende na više jezika. Takođe, na tekst banjalučkog publiciste Slavka Podgorelca, kompozitor Muharem Insanić,komponovao je operu “Safikada”, koja će do novembra ili decembra ove godine biti premijerno izvedena u Narodnom pozorištu Republike Srpske.

eTrafika.net – Sonja Terzić

Napiši komentar