fbpx

Ne, riječ koju ću povesti neće se ticati homo niti biseksualnosti ženskog roda. 

Ne, riječ koju ću povesti neće se ticati ženskog prijateljstva, iskarikiranog u medijima i stereotipno svedenog na tračanje o Njemu, Njoj iliti Onoj koja je Njega otela i dapače, fensi krpicama iz nove kolekcije.

Da, rijeć će se ticati mog, ličnog i personalnog, poimanja savremene, emancipovane ženske individue.

Foto baza

Da, rijeć će se ticati omraženih feministkinja.

Da, ja se zovem Jelena i smatram se feministkinjom.

Da, imate potpuno pravo da me osudite, ali prije no sebi stvorite sliku jedne mene, obične Jelene, dozvolite mi da iznesem svoju misao.

Ne, nije mi namjera da mijenjam vaše mišljenje. Ljudi se ne mijenjaju, tvrdim. Barem ne od strane drugih.

Namjera mi je da ostavim svoj skromni pečat teoriji i praksi, koja me je djelimično izgradila i ojačala kao predstavnicu „nježnijeg pola“.

Idemo…

Ja, jedna obična Jelena, sam pobornik ideje da se ljudska prava ne smiju i ne mogu grupno razdvajati te da određivanjem „posebnih“ prava „posebnih“ grupa kreiranje uvjerenja „svi smo mi samo ljudi“ postaje neizvodivo. No, ja jedna obična Jelena, se rijetko kad šta pitam.

U doba kada feminizam kao pokret za prava žena nastaje, mi (one) smo istinski bile ugrožene u društveno-političkoj sferi. Bez prava glasa. Bez prava prigovora. Bez prava građanstva. I odista, bez kreiranja samog pokreta kao odvojene društvene grupacije, diskutabilno je da li bi se svijest „svi smo mi ljudi“ ikada uspostavila.

Diskutabilno je da li danas postoji te da li će ikada postojati, ali…

Feminizam je, u suštini, još samo jedan u nizu pokreta, koji kao i drugi sa vremenom prerasta u ideologiju, koja se teorijski sučeljava sa praksom.

U osnovi samog učenja ne postoji stavka „ženske dominacije“, a ni stavka „mi biramo gdje ćemo biti ravnopravne“, što se u praksi, na žalost mog ženskog srca, isuviše često sreće.

Ratni žar između teorije i prakse ženskog posla je doveo do nastanka društvene scene na kojoj se i žene ježe kada začuju ozloglašenu boju zvuka riječi „feminizam“. Propagandno-marketinško predstavljenje ideje jednakosti kroz ukrajinske sestre Ševčenko te riot Putinovih „miljenica“ je uspio da u tren oka zbriše životni rad i borbu jedne Simone de Beauvior, jedne Glorie Steinam, jedne Emmeline Pankhurst.

Ne čudi što malo koja predstavnica ljepšeg pola zna za postojanje žena koje su svoje obitavanje na planeti predale boju za jednakost polova, za socijalnu pravdu i za utemeljenje slobode svim budućim naraštajima. Ne čudi.

Tragično, ali ne čudi što smo zaboravile žene koje su nam podarile slobodu da danas stičemo obrazovanje i razvijamo svoje umove u školskim klupama, ravnopravne sa dječacima.

Bolno, ali ne čudi što smo zaboravile žene koje su nam omogućile da danas slobodno i bez straha ispunimo glasačke lističe, ostvarimo sebe na visokim pozicijama i formiramo društvenu realnost.

Surovo, ali ne čudi što smo zaboravile žene zbog kojih danas nismo više „one kojima je mjesto u kuhinji“ i čija jedina briga treba da bude napojit’ i na’ranit’ čo’eka svog. Znam, shvatam i sama da se ovaj spoj riječi ne može primjeniti na sve društvene rezone i na svaku ljudsku jedinku, ali govoriti o generalnoj promjeni svijesti i načina poimanja ženskih se svakako može i treba.

Ali ne čudi. Prodaja feminističkog „proizvoda“, osmišljena kao kontradiktorna igra riječima i postupcima, vođena od strane velikih igrača, a vizuelizirana kao seksistička predstava ženskog tijela je dovela do časa kada odista ne čudi što smo bacile u zaborav podvige velikih žena.

Oprošteno nam je. Ili pak nije?

Premostiću ja, jedna obična Jelena, zaborav. Narod je, k’o narod, sklon zaboravljanju.

Ali ne mogu, jer ne znam kako, da premostim da u mom okruženju žive ženska lica, koja opravdavaju i gaje sve i jedan, ikad formiran, stereotip o Evama. Žene, koje su slika i prilika sadržaja ženskog magazina. Žene, koje su zdušno zadojene golddiggerskom krilticom „zašto bih ja radila kad sam ja lijepa?“ . Žene, kojima je sasvim prihvatljivo da budu smještene u kuhinju. Žene, koje padaju ničice uvijek i vazdan jer one vjeruju da je jedino mjesto rezervisano za njih upravo to dolje. Žene, kojima ljubomora i pogana sjeta izjedaju i posljednje zrno dobra te posljednju kap humanosti.

Ja, jedna obična Jelena, ne shvatam.

Zašto mi žene ne pomažemo jedna drugoj? Zašto je meni stalo do toga da se ukine zakon prema kojem jedna Eva sa Bliskog istoka može biti ubijena ako njena porodica donese sud da je ona obeščastila ugled kuće? Zašto je meni stalo da se okonča obrezivanje intimnih dijelova ženskog tijela, vršeno u nehigijenskim uslovima od strane nestručnih osoba, iznimno opasno po psihičko i fizičko zdravlje? Zašto je meni stalo do pomoći ženama koje su silom prilika i neprilika primorane da se prostituišu, primorane da stupaju u ugovorane brakove, primorane da prodaju svoje tijelo i svoje dostojanstvo? Zašto je meni stalo da se svakoj ženskoj jedinki dozvoli slobodno kretanje bez pratnje muškaraca? Zašto je meni stalo da se zauvijek okonča kulturološko-tradicionalni čin infanticida, odveć znan kao rodno određeno zlodjelo?

Zašto je meni stalo, kad me lično ne pogađa nijedan od ovih problema, kada nikada nisam bila diskriminisana zbog same činjenice da sam žena?

Ne, nije me ostavio i ne žalim zbog nekog Njega.

Zašto?

Pa valjda zato što sam je**na femica, ženo!

eTrafika.net – Jelena Bjelaković

Napiši komentar