fbpx

Često čujem da se pri opisu određene ličnosti upotrijebi pridjev „dobar“. „Eto, ne znamo ga dobro, al’ znamo da je dobar čovjek. U njemu ni zere zla“, reći će ljudi.

No svaki put se zapitam da li je ovakav čovjek uopšte stvaran, da li ovakva „dobra“ pojava koegzistira sa mnom, a i cjelokupnim čovječanstvom u zajednici? Da li su sa nama ljudi bez „zere zla“, ljudi istinski čista srca, ljudi „uskraćeni“ prljavih misli i niskih strasti, ljudi satkani od čestica tog uzvišenog „dobra“?

Može biti da sam ja, jedna obična Jelena, pesimistički ograničena u svojim poimanjima ljudske prirode, isuviše razočarana u humanost savremenog društva i premalo upoznata sa psihologijom inteligentnog sisara.

Foto baza

Može biti. Priznajem.

Ali isto tako, može biti da sam u pravu kada tvrdim (a ne, ovaj glagol ne bi bio korektan u kontekstu priznavanja potencijalne sopstvene obmane)… smatram, vjerujem, mislim (izaberi favorita, čitaoče) da je svaka individua satkana od ozloglašenog zla i proslavljenog dobra, koji obitavaju u nama, u skladnom 50:50 omjeru. Dobro i zlo su stari drugari, vječnom sponom okovani prijatelji, bračni saputnici, koji često ne pronalaze zajednički jezik, ali koji su sve vrijeme svjesni da jedno bez drugog ne znaju, da jedno bez drugog ne mogu, ne žele i ne smiju…

Jer što bi se razdvajali kada samo ujedinjeni čine cjelinu, kreiraju balans i dosežu vrhunac svog potencijala?

Takvi smo mi ljudi, mislim ja. Dobro zli, zlo dobri. Skladno savršeno nesavršeni.

Nismo mi dobri do srži. Nikada.

Ponekada vjerujemo da jesmo. Ponekada drugi vjeruju da jesmo.

Ponekada glumimo da jesmo. Ponekada se lažemo da jesmo.

A, bogami, često nas i drugi lažu da jesmo.

Moguće je postojanje prevage. Priznajem.

70:30 – za dobro. Ali u srži i dalje boravi ono malo zla.

Ne tumačimo zlo pogrešno. Ono ne mora nužno i striktno da predstavlja ljudske osobine koje razaraju, koje tlače, koje ubijaju, koje plaše i straše. Ne, zlo se katkad skriva u bezazlenim časovima sebičnosti, licemjerja, hedonizma i ljubomore.

I neka ga.

Dok zlo živi, živjeće i dobro. Pa neka ga.

Dok god je balans uspostavljen između stara dva drugara, mi postojimo. Živimo, borimo se, krećemo se.

Borba sa zlom u nama je teška, vatrena i nabijena adrenalinskom snagom.

Ona nam daje smisao. Ona nam daje svrhu. Ona nas čini, oblikuje i uzdiže. I zato, neka ga.

Neka zla. Neka nam prijatelja. Neka nam vječne bitke sa sobom, sa svijetom, sa smislom.

Jer u krajnju ruku, ovakvo jurišanje sreće i dobra, ovakvo igranje sa zlom, ovakvo vojevanje sopstvene životne bitke, ovakvo formiranje spokoja sa duhom i energijom – zvano „život“ – podariće nam olovku da, u posljednjim časovima postojanja na planeti, ostavimo trag iza sebe, ostavimo odgovor na pitanje „Šta si radio do sada, grešniče?“, koji će glasiti: „Živio sam!“

eTrafika.net – Jelena Bjelaković

Napiši komentar