fbpx

Političke partije koje nisu dio vlasti vidjele su razgovore o novom Zakonu o radu kao šansu da pridobiju sindikate i radnike. Utrkivali su se ko će ih više podržati i osuditi promjene. Riječ je o radnicima kojima platu daje država pozajmljujući od MMF-a, Svjetske banke i mnogih drugih banaka. Radnike u privatnom sektoru ovaj zakon i ne dotiče, ili bar ne u toj mjeri u kojoj dotiče ovaj nepoduktivni dio društva. Prema podacima Zavoda za statistiku Republike Srpske, septembar 2012. godine, broj nezaposlenih lica je 151.972, a broj zaposlenih 238.836.

Broj zaposlenih u javnom sektoru u Republici Srpskoj povećan je od kraja marta do početka oktobra 2012. godine za 1.290, što znači da je u republičkim institucijama i ustanovama dnevno zapošljavano sedam novih radnika. Krajem septembra 2012. godine u javnom sektoru u Republici Srpskoj je radilo 73.438 radnika. Da ne zaboravimo vojnike, graničare i sve one koji po platu idu u Sarajevo popularno to nazivajući zajedničkim institucijama.

Kada uđete na sajt Saveza sindikata Republike Srpske i odete na opciju „to smo mi“ možete da pogledate film o Savezu i granskim sindikatima. To su naravno samo sindikati javnih preduzeća i budžetskih korisnika.

Podrži eTrafiku

Radničke parole stoje po stolovima pored nekih kutija, soba je pusta, samo stolice i transparenti. Potom slijedi slika jedinog protestčića radnika u RS, gdje oni koji žive ponajbolje žele da zadrže i tih 10% koje su im oni što ih uguraše na ta mjesta morali skinuti jer su im tako naredili zajmodavci. Sa kišobrančićima i uz pištaljke smješeći se traže svoja prava. Sindikalni kadrovi drže govore lišene smisla i snage, dok se ostali okolo šale i dobaciju. Šta ih briga, ako ništa taj dan neće biti u kancelarijama. Ukrali su još jedan plaćen dan. Sve to je upakovano sa muzikom i pjesmama o recesiji i perspektivi u nekih pedesetak minuta i to je to. Savez sindikata je dakle jedan radnički protest 2013. godine. Lijepo nema šta, siguran pokazatelj da se ovdje dobro živi. Kako li ta stranica izgleda kod Grka?

A da, kako to da zaboravim, film počinje i završava internacionalom. Da li ti iz sindikata znaju smisao internacionalnog? Sumnjam jer ne znaju ni smisao nacionalnog. To dokazuju time što nikada nisu protestvovali zbog položaja radnika u privatnom sektoru, što se nisu solidarisali sa kolegama, da od države i poslodavaca traže bolji status za te ljude. Radnici u javnom sektoru imaju kolektivne ugovore, siguran godišnji odmor, topli obrok, neki i regres, osmočasovno radno vrijeme, ne rade za državne praznike i vikendom. Imaju li radnici u privatnom sektoru nešto od toga? Nije to važno, važno je su oni ušuškani u svojim kancelarijama, da se ispijaju kafe i vode trač partije. Šta njih briga za solidarnost. Oni imaju čime da ucjenjuju i oni će se boriti samo za sebe. Koliko ljudi danas uopšte zna čega je dio ova rečenica: Ustajte svi na zemlji kleti, svi sužnji koje mori glad!

Nije važno što je najniža plata 370 KM i prima je nepoznat broj radnika, tačni podaci nisu važni zavodima za statistiku i sindikatima. Oni stalno objavljuju vrijednost sindikalne potrošačke korpe, u tome su ažurni i ako vas zanima za setembar 2013. iznosi 1.787,55 KM. Prosječna neto plata u RS isplaćena u oktobru 2013. godine iznosi 808 KM. Gdje ste ovdje vi?

Radna verzija novog Zakona o radu došla je kao prilika da se stvori iluzija djelovanja i radničke svijesti. Da oni koji i onako ne rade, malo sastanče i popiju litre kafe. Potpišu peticije, mašu glavom, iako i ne shvataju šta znači radna verzija nečega. Potpuno je logično da u zemlji u kojoj se ništa ne proizvodi ne bude socijalnih davanja iz vremena kada se i te kako proizvodilo. Što se tiče tog famoznog „za stalno“ gluplja stvar nije nigdje izmišljena. Samo ondje gdje se stalno i iznova moraš dokazivati, možeš očekivati produktivnost i kvalitet. Neki će reći „da, ali to će koristiti političke partije pa će da otpuštaju radnike zbog pripadnosti ovima ili onima“. To će raditi svakako, možda je rješenje da se ugovori potpisuju na 5 ili 6 godina, jer su mandati 4, možda bolje sudstvo i radnički sporovi. O tome treba raspravljati i razgovarati. Ovako ne valja, cvjeta nerad i javašluk, svi sa ugovorima su zaštićeni kao medvjedi. U slučaju otkaza država mora da plaća otpremnine sudske troškove i slično.

Predsjednica Saveza Ranka Mišić rekla je da prema ponuđenoj verziji zakona, radnik postaje rob 21. vijeka:

„O njegovoj sudbini u svim segmentima odlučuje isključivo poslodavac. Nema kolektivnog pregovaranja – i što je još važnije, nestaju sva materijalna davanja koje je sindikat izdogovarao u opštem kolektivnom ugovoru.”

Šta nas briga što je ovdje istinski radnik rob odavno. Kako drugačije vi nazivate one koji su da bi ostali na poslu morali da potpišu sporazumne otkaze? One koje kada traže posao pitaju „planirate li djecu?“, pa samo ako kažete ne, možete se nadati zaposlenju. Dok se država bori protiv bjele kuge!

Što se mene tiče u mom kolektivu brojimo oko 151 hiljadu ljudi. Naše nade su usmjerene na bijelu kugu i nedostatak radne snage u budućnosti. Nadamo se da ćemo uspješno iskoristiti taj trenutak. S obzirom da više od pola populacije ima preko 40 godina, a prema nekim demografskim procjenama 2015. godine trećina stanovništva RS bi mogla imati preko šezdeset godina. Mi vjerujemo u smrtnost kao siguran vid otvaranja radnih mjesta…

eTrafika.net – Marko Šuka

Napiši komentar