fbpx

Jednoobrazna zemlja, narod sa jednom stranom medalje, one po kojoj se gomila prašina iz prošlosti, slabih moralnih načela, narod željan samo jednog, da zna da će i sutra preživjeti. Niste se prevarili, to je naša stereotipna Bosna i Hercegovina.

Još uvijek spavamo, nismo se probudili poslije ratova, narušavanja integriteta, uzimanja slobode, i demokratije u kojoj govore pojedinci, nikako mase. I dalje spavamo, a htjeli bi da ubiramo sočne plodove jave. Dok nas Zapad šamara, mi mu nudimo i drugu stranu lica jer mi smo narod koji stoički podnosi bolove, mi smo oni koji se ne predaju, kakav paradoks. Mi smo u stvari sve ono što tvrdimo da nismo.

Naša istorija, učiteljica života, se ispisuje onako kako drugi žele a ne onako kako bi smo mi željeli. Propadamo sve više, ali i dalje stojimo u mijestu čekajući da nam neko ponudi izlaz. Nismo se oslobodili! Interpretacija naših mogućnosti je u čeljustima onih koji su odavno interpretirali nas kao državu, naciju, mali narod spreman na sve ali samo ne na to da odbrani svoju prošlost, sadašnjost i budućnost.

Foto baza

Naši studenti igraju žmurke, čekajući samo još jedan položen ispit, bez želje da postanu revolucionarni i nešto promjene u svojoj za sitan novac prodatoj državi. A šta im donosi taj položeni ispit? Popunjeno mijesto na birou, znanje bez znanja, teoriju bez prakse, i još jedan izmučen osmijeh. Malo je onih koji su imali tu sreću da ih „veliki tata“  žargonski rečeno, progura.

Mediji se prostituišu, najjeftinije. Plasiraju samo ono što su im drugi servirali, malo je onih od kojih možete čuti i pročitati realno stanje, podjeljene države i naroda. Svaka emisija ili tekst, nepolitičkog karaktera je svakako politička. Samo nekolicina ima pravo da priča, da radi, uopšte da živi. Sve nam je postalo jeftino a mi to skupo plaćamo.

Ne zavaravajte se, nismo mi toliko nezanimljivi koliko želimo da budemo. Ne truju nas zato što im nismo potrebni, upravo suprotno. Koliko god mi bili mali i pasivni, itekako smo veliki, iako ni sami ne vidimo sebe kao takve. Da li biste vi uzimali slatkiš ako znate da nećete osjetiti njegov ukus? Da li biste vi sijali na zemlji, ako znate da nećete požnjeti ono što ste posijali? Da li bi ste vi ulagali trud da vladate ako znate da nećete imati moć koja vam je potrebna?

To radi Zapad sa nama. Stvara sliku u našim očima onakvu kakvu i žele da imamo. Izvrnutu, nerealnu, i tako postižu potpunu hegemoniju. A mi se lakovjerno predajemo, misleći da smo svakako izgubili sve što smo imali i mogli da imamo. Zagrizli su balkanski kolač, a mi još uvijek možemo našom svijesti zabraniti da ga pojedu do kraja.

Reći ću: „Veći smo za one koji nas žele staviti pod svoje noge,nego što smo sebi samima. Naša zemlja je zanimljivija za one koji pljuju po njoj, nego nama, koji gazimo njeno tlo. Naš vazduh cijene više oni koji ga truju, nego mi, koji ga udišemo. Naša dijeca, možda budući naučnici, potrebni su onima koji žele da nam uzmu sve, ali dragocjenija je ona kolijevka u kojoj smo ih prvi put zaljuljali.“

Vjerujem da je neki mali političar ili veliki teoretičar imao bolje ispisanu misao o nama i našoj zemlji, ali još jednom me pobijedila nada da će neko pročitati i shvatiti riječi, jedne neafirmisane, itekako male, novinarke.

eTrafika.net – Jelena Glavaš

Napiši komentar