Govor mržnje je svakodnevna pojava na društvenim mrežama i u javnom prostoru bosanskohercegovačkog društva. Zbog predrasuda, pripadnici LGBTIQ zajednice su svakodnevno izloženi ovakvim narativima, a ako se u obzir uzme i dodatna diskriminacija kojoj su izloženi od strane društva i institucija, prijetnje koje dobijaju najčešće prijavljuju putem maila nevladinim organizacijama i rijetko kada nastavljaju dalje u borbi za svoja prava.
Piše: Nataša Tomić
Mirza Halilčević jedan od članova Organizacionog odbora ovogodišnje Bh. povorke ponosa, aktivista i novinar ističe da se zbog svoje seksualne orijentacije najčešće susretao sa indirektnim prijetnjama i huškačkim komentarima na tekstove u kojima je bio sagovornik ili koje je sam pisao.
„Obrazac koji ja primjećujem jeste da se mene pokušava uglavnom degradirati po osnovu činjenice da volim seks s muškarcima, gdje se pretpostavlja da imam neku submisivinu ulogu (o čemu ja nikada, recimo, ne govorim, niti su tekstovi ispod koji se nižu ovakvi komentari) ili se, recimo, spominju moji roditelji. Sve ostalo su manje više varijacije i kombinacije posramljivanja, moralisanja i zgražavanja. Zanimljivo je primijetiti da se muškarcu uvijek, kada ga se pokušava diskreditirati, za pretpostavku uzima da u seksu igra submisivnu ulogu, odnosno, po heteropatrijarhalnom kriteriju – ulogu žene. Najveća uvreda za muškaraca, bi kao, je l’, trebala biti da je zapravo žena“, priča Halilčević o komentarima sa kojima se svakodnevno susreće.
LGBTIQ osobe su u našem društvu diskriminisane na razne načine i na svojoj koži najbolje osjećaju sve propuste i nedostatke ovog sistema. Halilčević ističe da u toj borbi sa društvom, institucijama, porodicom svako gradi svoj mehanizam i strategiju koja ponekad uključuje oslanjanje samo na sebe.
„Što je zapravo jako tužno, da se vrlo često jedino imamo priliku osloniti samo na sebe. Idealan sistem bi trebao moći i znati podržati ranjive pojedince i pojedinke, a društvo bi mu trebalo pomoći u tome. Ja se oslanjam na rad i solidarnost. Prijavljujem komentare i prijavljujem prijetnje. A na kraju dana, trudim se podržavati i njegovati neke opće građanske vrijednosti i slobode, trudim se biti među običnim ljudima, pričati s njima i živjeti s njima. Ja se brzo umorim od takvog načina života, pa se povlačim u svoje niše gdje čitam i družim se s prijateljima“, govori Mirza Halilčević.
Gdje je granica između govora mržnje i slobode govora?
Prema definiciji Vijeća Evrope iz Preporuka br. R(97)20, govor mržnje „podrazumijeva sve oblike izražavanja koji šire, raspiruju, podstiču ili pravdaju rasnu mržnju, ksenofobiju, antisemitizam ili druge oblike mržnje zasnovane na netoleranciji, uključujući tu i netoleranciju izraženu u formi agresivnog nacionalizma i etnocentrizma, diskriminacije i neprijateljstva prema manjinama i ljudima imigrantskog porijekla.”
Enes Osmančević, profesor na Filozofskom fakultetu u Tuzli ističe da je govor mržnje na ovim prostorima konstantan još od 90. godina prošlog vijeka, a da je od govora mržnje po etničkoj, nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti dobio i mnoge druge oblike, među kojima je i mržnja prema osobama drugačije seksualne orijentacije.
„Mržnja prema LGBTIQ osobama je zapravo otpor konzervativne, palanačke svijesti da prihvati činjenicu da postoje drugačije osobe, da su tu, i da samo traže da ih se kao takve prizna. Ta konzervativna svijest i samo postojanje drugog i drugačijeg smatra prijetnjom svom sistemu vrijednosti i načinu života. U tome ih podstiču desničarske i vjerske vođe, konzervativci i populisti različitih profila“, ističe Osmančević.
Osmančević ističe i da je komunikacija odraz društva u kojem živimo te da zbog toga ne treba da čudi govor mržnje koji je zastupljen u medijima i javnom prostoru. Lamija Silajdžić, viša asistentkinja na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu ističe da je za ekspanziju govora mržnje kriva i veća upotreba interneta u našem društvu.
„Na tom nepreglednom prostranstvu se čini da smo nevidljivi pa se skriveni iza nadimaka osjećamo slobodnije da širimo govor mržnje. Komentari posjetilaca internet portala su postali rasadnici govora mržnje, što potvrđuju i rezultati istraživanja Vijeća za štampu i online medije BiH. Iz ove institucije navode da se od 2014. do 2018. godine bilježi drastičan porast govora mržnje u komentarima posjetilaca online portala, i to ne samo govor mržnje, već i porast brutalnosti u izražavanju i spremnosti da se otvoreno, čak i pod punim imenom, bez straha od sankcija upućuju prijetnje neistomišljenicima – smrću, silovanjem ili prebijanjem“, tvrdi Silajdžićeva.
Ona ističe da je Bosna i Hercegovina potpisala mnoge međunarodne konvencije i sporazume kojima se obavezala na poštovanje ljudskih prava.
„To ujedno znači da se zabranjuje diskriminacija na osnovu seksualne orijentacije i rodnog identiteta. Ipak, u stvarnosti se prava LGBTIQ zajednice itekako krše, a dokaz tome su i zaprimljene žalbe i predmeti diskriminacije na osnovu seksualne orijentacije registrovani u Instituciji ombudsmena BiH. Što se javnog prostora tiče, bosanskohercegovačko društvo, čini se, još nije dovoljno spremno da odbaci predrasude, te bude tolerantnije prema pojavama koje nisu u skladu sa stavovima većine“, govori Silajdžićeva.
Iako se nikome ne može uskratiti sloboda govora, koja je jedno od zagarantovanih ljudskih prava, bitno je naglasiti da pozivanje na nasilje, širenje mržnje nikako ne predstavljaju slobodu izražavanja, već govor mržnje prema određenoj grupi i zajednici. Jozo Blažević, programski koordinator Sarajevskog otvorenog centra ističe da je svakom čovjeku pripada pravo da izrazi svoje mišljenje ali da to ne znači da nekoga treba diskriminisati.
„Govor koji prelazi granice slobode izražavanja, a za cilj ima izazivanje mržnje i netrpeljivosti, te poticanje na diskriminaciju i nasilje je već govor mržnje. Korištenje prava slobode izražavanja nosi sa sobom određene odgovornosti i obaveze, te u pojedinim slučajevima može biti ograničeno. Dakle, da bi se govor mržnje mogao okarakterizirati kao govor mržnje, treba se raditi o izražavanju određenih mrzilačkih i uvredljivih poruka/sadržaja, mrzilački govor mora biti usmjeren protiv određenih ciljanih društvenih skupina i njihovih pripadnika koji se mogu identificirati po određenim zajedničkim objektivnim karakteristikama kao što su rasa, boja kože, vjera, spol, seksualna orijentacija itd.“, objašnjava Jozo Blažević.
On ističe da je ova organizacija kroz monitoring kršenja ljudskih prava LGBTIQ zajednice zaključila da se govor mržnje većinom prvo prijavljuje nevladinim organizacijama i to putem maila.
„Možemo reći da se žrtve govora mržnje, ali i zločina iz mržnje najčešće obraćaju online, putem maila i jako rijetko se odluče da idu dalje, jer se jednostavno plaše posljedica, jer se radi o ljudima koji su već sami u teškom ekonomskom ili socijalnom položaju, te se nalaze u manjini i smatraju da upravo većina ima negativno mišljenje o njima. Zato najčešće kontaktiraju prvo nevladine organizacije, pa tek onda policiju. Također, možemo reći da je po statistikama govor mržnje češći od zločina iz mržnje, upravo zbog interneta na kojem još uvijek ne postoji dobra regulacija, a koji omogućava da se anonimno ili pod lažnim imenima ljudi prijavljuju i komentarišu na društvenim mrežama, te tako lakše koriste govor mržnje“, ističe Blažević za eTrafiku.
On smatra da je činjenica da javnost opravdava govor mržnje prema pripadnicima LGBTIQ zajednice poražavajuća, a da tome doprinosi izostanak reakcije nadležnih institucija.
„Vjerujemo da su oni koji šire govor mržnje prema LGBTIQ osobama toga i sami svjesni. Međutim, zabrinjava to što oni i veliki broj čitatelja smatraju da je upotreba govora mržnje da bi se izrazio vlastiti stav prema LGBTIQ osobama, opravdana. Nepostojanje adekvatnog zakonskog okvira i izostanak reakcije nadležnih institucija, dovodi do toga da se govor mržnje svakodnevno širi prema LGBTIQ osobama, a uz to sve govor mržnje često prethodi počinjenjima krivičnih djela iz mržnje“, govori naš sagovornik.
Institucije i mediji, koji bi trebalo da su prvi na liniji borbe protiv govora mržnje u velikom broju slučajeva tu mržnju šire i podstiču pa se onda postavlja pitanje kako da javnost reaguje, ako već dobija takve poruke.
„Mediji, nažalost, zbog čitanosti zanemaruju negativan uticaj govora mržnje na ljudska prava, ali i pojedince u društvu. Pojedinci iz institucija također zanemaruju vlastitu profesionalnu odgovornost i mandat svoje institucije, te prekoračuju ovlaštenja i tretiraju ljudska prava arbitratno, te da određene društvene grupe tretiraju kao građane ‘drugog reda’. U oba slučaja problem je u nedostatku lične odgovornosti i činjenici da odgovorne osobe neće biti direktno sankcionisane, čak i ako medij ili institucija budu sankcionisani. Da bi se razvila svijest i spriječilo širenje govora mržnje, neophodno je da za njegovo širenje budu odgovorni kako mediji i institucije, tako i urednici, novinari i državni službenici koji su govor mržnje širili“, tvrdi Jozo Blažević.
Blažević opet ističe da mediji u velikom broju slučajeva koriste probleme LGBTIQ ljudi kako bi povećali svoju čitanost. U bh. medijima, tekstova o pravima, potrebama LGBTIQ ljudi te uslovima u kojima oni žive skoro i da nema.
„Prva bh. povorka ponosa, bila je jedan od najviše medijski praćenih događaja u BiH, koji je medijima i novinarima skrenuo pažnju na postojanje i probleme LGBTIQ osoba u bh. društvu. Međutim, mediji su uglavnom bili prenosioci informacija i izvjestitelji o događajima, te je, iako je primjetan napredak u odnosu na prethodne godine, i dalje bio mali broj priča/priloga koji se bave pravima i problemima LGBTIQ osoba i razlozima održavanja Povorke ponosa, a ne samo činjenicom da je ona održana. Također, za mnoge medije, a posebno one online, Povorka ponosa je bila prilika za povećanje čitanosti, reakcija i komentara, pa su izvještavanja često graničila sa senzacionalizmom“, ističe naš sagovornik.
Zaustavimo govor mržnje
Kada je riječ o društvu, potrebno je edukovati i razbijati predrasude te učiti ljude da su LGBTIQ osobe ravnopravni članovi zajednice, nimalo drugačiji od nas.
„Kada je u pitanju promjena svijesti kod pojedinaca ili društva, svakako smo svjesni da je to proces koji traje i iziskuje dosta vremena. Međutim, svaki pojedinac koji osvješten jako je bitan u borbi za promjenu društvene svijesti svoje mikrookoline, kako bi se taj krug širio dalje i dalje. Dakle, u osnovi te borbe stoji konstantna edukacija na svim nivoima, te razbijanje predrasuda kao i senzibilizacija o drugom/drugačijem i upoznavanje sa uskraćenim pravima koje manjinske skupine u našem društvu ne uživaju, iako su im ustavno ta prava zagarantirana“, tvrdi Blažević.
U zakonodavstvu Bosne i Hercegovine, njenih entiteta i disktrikta govor mržnje je regulisan krivičnim zakonima koji se prvenstveno odnose na sprečavanje raspirivanja nacionalne, vjerske i rasne mržnje i nasilja. Takođe, obuhvaćen je i Zakonom o zabrani diskriminacije, Zakonom o ravnopravnosti polova, Zakonom o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica u BiH te Izbornim zakonom Bosne i Hercegovine. Ipak, Enes Osmančević ističe i da bi bilo dobro donijeti poseban zakon koji će ga regulisati.
„Na žalost, govor mržnje je star koliko i čovjek, i on nikada neće nestati. Ali se može ograničiti zakonima i sankcijama, dosljednom primjenom tih zakona, ali i društvenom osudom onih koji izazivaju, potiču i šire govor mržnje. U našem zakonodavstvu je govor mržnje prepoznat kao netolerancija na etničkoj, nacionalnoj i vjerskoj osnovi i kao takav tretiran kao krivično djelo u Krivičnim zakonima. Ipak, bilo bi dobro kada bi se donio poseban Zakon o govoru mržnje gdje bi bili prepoznati svi manifestni oblici govora mržnje i zaprijećene kazne za sve koji izazivaju, potiču i šire govor mržnje. No, naša društvena svijest i politička volja još su daleko od toga“, objašnjava Osmančević.
Silajdžićeva ističe da bi i mediji trebali brisati komentare koji sadrže govore mržnje i banovati korisnike koji ih pišu.
„Mediji su svakako odgovorni da uklone komentare koji sadrže govor mržnje, banuju korisnike koji šire govor mržnje, traže registraciju ili komentare putem Facebook profila, te sarađuju sa nadležnim organima – policijom i internet provajderima“, priča Lamija Silajdžić.
Pored donošenja odgovarajuće zakonske regulative, veoma je bitno razvijati i svijest o štetnosti govora mržnje, njegovati toleranciju i razumijevanje i uključivati cijelo društvo i institucije u borbu protiv ovakvog načina izražavanja.
„Odgovornost svih je velika. Kako porodice koja može odgajati djecu u duhu tolerancije, ili duhu mržnje, onda i vaspitno-obrazovnih ustanova, medija, vlada i nevladinih organizacija, a posebno zakonodavaca u parlamentima na različitim nivoima, onih koji provode zakone i sankcionišu, dakle tužilaštava, sudova i policije, ali i vjerskih zajednica, političkih partija, lidera javnosti. Potrebna je povezanost svih aktera koji će s jedne strane razvijati svjesnost o štetnosti govora mržnje, ali i svako u svom domenu svakodnevno ustrajavati u borbi protiv govora mržnje“, ističe Enes Osmančević.