Foto-pričom “Jungle Camp (Vučjak)” Armin Durgut osvojio je Grand Prix na četvrtom Memorijalnom foto-konkursu “Goran Terzić”. Istovremeno, Durgut je osvojio i prvo mjesto u kategoriji Događaj sa fotografijom “Granica”. Ovo mu je drugi Grand Prix na MFK Goran Terzić, s obzirom na to da je 2018. godine odnio pobjedu fotografijom “Na margini”.

Piše: Nataša Tomić

Zeničanin sa adresom u Sarajevu, Armin trenutno radi kao foto-reporter za foto-agenciju Pixell. Fotografije su mu objavljivane u mnogim magazinima, a neki od njih su National Geographic, Bild, Daily Mail, The Sunday Times, The Wall Street Journal… Nedugo prije samog foto-konkursa “Goran Terzić”, Armin je osvojio treće mjesto u kategoriji dokumentarne fotografije na festivalu “Rovinj Photodays 2020”.

Serija fotografija iz kampa Vučjak je nastala dok je Durgut provodio nekoliko dana i noći sa migrantima koji su boravili u kampu. Čak je i spavao u šatoru sa Indijcem koji se zove Vini.

“Vani je bio mrkli mrak, ledena kiša je zapljuskivala blato oko nas, a mi smo sjedili u krugu na podu promočenog šatora. Neki su jeli rižu i kuhana jaja (koja užasno smrde), a jedan Pakistanac je kolegi i meni nudio hašiš… Definitivno jedna od noći koje nikada nećemo zaboraviti. Incidenti su svakodnevni, najčešće oko banalnih stvari kao što je mjesto u redu za hranu ili oko raspodjele odjeće. Iako ne dolaze iz istih kultura i ne dijele istu boju kože ni običaje, novac govori sve jezike… Kako god završili, negdje neki migrant leži na pet centimetara spužve, u nadi da će dočekati jutro, sa željom da krene dalje i ostvari svoje snove”, zapisao je Durgut, između ostalog o svojoj foto-priči.

Za eTrafiku govori o ovom iskustvu, moći fotografije i njenoj društvenoj angažovanosti te fotografiji “Granica”.

Ovo vam je drugi Grand Prix na MFK „Goran Terzić“. Pobijedili ste i prije dvije godine fotografijom „Na margini“, a ove godine foto pričom „Jungle camp (Vučjak)“. Ono što je posebno zanimljivo jeste činjenica da ste tokom stvaranja ovih fotografija provodili vrijeme sa migrantima koji su boravili u kampu, spavali sa njima u šatorima. Zanima me kakav je osjećaj bilježiti te ljudske trenutke, čak i kada su oni tužni ili na momente užasavajući?

Svakako je užas najbolja riječ sa kojom se mogla opisati situacija u Vučjaku. Bez struje, bez tekuće vode, oskudne ishrane i svega ostalog esencijalnog za život. Sa kolegom i prijateljem Denisom Mahmutovićem sam spavao u šatoru sa migrantima, dok smo radili jednu od reportaža o migrantskoj krizi. Nama to iskutvo nije bilo toliko strašno jer smo se sljedeće jutro pokupili i otišli u hotel ili kući. Oni nemaju tu opciju i to je za njih jedan novi krug pakla. Ne bih govorio o svojim osjećajima, moj zadatak je da izvještavam, drugi trebaju da nešto osjete pa promijene stvari i tek tada ta fotografija dobija puni smisao.

Rekla bih da je to upravo jedno od najjačih oružja fotografije – bilježenje  i „zamrzavanje“ trenutaka, istorije, događaja, ljudi i njihovih emocija. Da li za tako nešto prosto treba čekati pravi trenutak ili je za njim, pa tako i za idealnom fotografijom neophodno tragati?

Ako pravi trenutak ili idealna fotografija uopće postoje, onda za njima treba tragati. Teško je iz topline kuće bilo šta napraviti. Za dobru reportažu ili fotografiju treba dosta vremena, strpljenja, pripreme i istraživanja. Tek nakon toga može se desiti pravi trenutak, koji opet treba znati zabilježiti.

Pobjednik ste i u kategoriji Događaj sa fotografijom „Granica“, koja se takođe bavi jednom od trenutno najaktuelnijih tema našeg društva – migrantima. Recite nam nešto više o njenom nastanku.

Ta fotografija nastala je početkom ove godine za vrijeme migrantske i izbjegličke krize na granici između Turske i Grčke. Bio sam, opet sa kolegom Mahmutovićem, na turskoj strani granice, tačnije na graničkom prijelazu Pazarkule. Nekoliko trenutaka prije nego je nastala ova fotografija, privela me je turska policija jer sam se nalazio preblizu graničnom prijelazu, a to oni nisu dozvoljavali. Oko samog graničnog prijelaza bila je postavljena metalna ograda, koju su migranti otvarali na određenim mjestima, nakon čega je dio bježao prema granici, a drugi dio bježao van ograde. Ova porodica, zajedno sa još otprilike 50 ljudi, krenula je trčati prema jednom takvom prolazu. Ja sam ih pratio dok nisu prošli, nekih dvjestotinjak metara, a dječak je sve to vrijeme proveo plačući.

Sve se više priča i o društvenom aktivizmu u umjetnosti. Koliko je po vama bitno da fotografija bude društveno angažovana i da prenese određenu poruku?

Najvažnije je da fotografija nosi poruku. Samo tako nešto mogu promjeniti. Ne bih rekao da je velika odgovornost na novinarima ili fotoreporterima, mi uglavnom radimo svoj posao.  Naša odgovornost je da časno radimo taj posao i da se trudimo da predstavimo realnu sliku stanja. Mislim da je najveća odgovornost na ljudima koji, iz udobnosti svojih domova, vide sve te fotografije ili reportaže i na to okrenu glavu.

Kao pobjednik konkursa, prošle godine ste se našli u ulozi žirija i ocjenjivali radove svojih kolega. Opišite nam to iskustvo. Koliko je teško ocjenjivati radove drugih ljudi? Da li je možda teže od fotografisanja?

Za mene je definitivno lakše fotografisati nego ocjenjivati.  Jako volim gledati druge fotografije i reportaže i to radim svakodnevno, ali je izuzetno teško ocjenjivati tuđi rad. Bolje i ugodnije osjećam dok snimam, bez sumnje.

Šta vam je najdraže fotografisati, a šta najteže? Znamo da pratite događaje, umjetnost, kulturu, a neke fotografije su vam društveno-angažovane.

Zaista uživam fotografišući. Radeći za agenciju imam priliku prisustvovati raznim događajima u BiH i šire i teško je izdvojiti neku posebnu kategoriju. Ako već moram, najviše volim raditi reportaže i dugoročne projekte na određene teme. Trenutno najviše radim na temu COVID-19 u BiH.

Za kraj, s obzirom na to da radite kao fotoreporter zanima me i koliko fotografija za sredstva informisanja (novine, portale) daje umjetničke slobode jednom fotografu? Kada su te vrste fotografije jedno, a kada se razlikuju?

Tu nema baš puno pravila. Brzina/senzacija je trenutno najvažnija za sredstva informisanja, pa onda tačnost i sve ostalo. Kad god imam priliku, trudim se kombinovati elemente umjetničke fotografije sa elementima dokumentarne kako bih postigao najbolji rezultat. Kod kolega fotoreportera i fotoreporterki cijenim kad, u jednoj fotografiji, pored korektno dokumentovanog događaja, osobe ili predmeta, vidim dodatni trud u smislu interesantne kompozicije, svjetla ili detalja. Za to, u vremenu kada moramo fotografije redakcijama poslati jučer, treba razvijena svijest i dosta učenja, vježbe i pripreme.

Napiši komentar