Aktivistica je za ljudska prava i umjetnica. Jedna od onih koje se bore za prava osoba sa invaliditetom nevjerovatnim žarom i s posebnom snagom kada su žene sa invaliditetom u pitanju. Ona je Stela Kapidžić, živi i radi u Sarajevu i ima 34 godine.

Stelin invaliditet posljedica je bolesti. Nakon operacije tumora na mozgu prije pet godina, postala je korisnica kolica. Nakon toga, počela je da posmatra invaliditet iz druge perspektive.

„Sve što ste mislili da znate o invaliditetu nije istina. U društvu koje je preplavljeno stereotipima o životu sa invaliditetom je sveprisutan taj stav da početi koristiti kolica znači najgoru moguću stvar koja je mogla da vam se desi. A društvo u kojem živimo nas lišava mogućnosti više nego naša tijela ograničena invaliditetom i naše dijagnoze“, kaže Stela.

Kada se našla sa ove strane društva, sve što je uočila o percepciji invaliditeta stane u nekoliko riječi.

„Prodata nam je laž da je invaliditet Loša Stvar, sa velikim L i velikim S. To je, po opštoj percepciji,  loša stvar i život  sa invaliditetom vas čini izuzetnim. U stvarnosti, to ne mora biti i to nije loša stvar, i ne čini vas izuzetnim. Zaista mislim da je ova laž koja nam je prodata o invaliditetu najveća nepravda“, ističe.

Aktivizam u oblasti prava sa invaliditetom, takođe, donio joj je drugačiju perspektivu drugačijeg. Bosna i Hercegovina i njeno društvo, u većini slučajeva, svojim građanima, ne pružaju pravo na raznolikost i pravo na hranjenje sopstvenih unikatnosti.

„Ježim se od etiketiranja i stavljanja u koševe. Ljudi se tako boje različitosti da sve pokušavaju smjestiti u sitne male kategorije s tačno određenim etiketama. Mislim da ako želimo otkriti puni potencijal našeg čovječanstva, moramo slaviti te dirljive odlike tj. naše mogućnosti i te dične nedostatke koje mi svi imamo“, ističe ona.

A nedostaci o kojima Stela priča, samo su različitosti koje treba podsticati da postanu najbolja varijanta samih sebe u čovječanstvu i svim njegovim dostignućima koji svima jednako pripadaju.

Stela se najviše posvetila borbi za prava žena sa invaliditetom, uočivši da čak i neke uobičajene stvari koje su bar nominalno prihvatljive kao dio života osobe sa invaliditetom, ženama sa invaliditetom najčešće bivaju uskraćene.

„Uvidjevši da se mnoge žene bore sa pitanjima samopouzdanja i nedostatkom socijalne inkluzije, pokrenula sam grupu Mreža žena sa invaliditetom BiH, koja sada djeluje pod imenom In mreža žena BiH na društvenim mrežama. Mreža je oformljena kako bi se članice informisale o svojim pravima, motivisale i osnažile. Mnoge ne znaju da kroz Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba sa invaliditetom mogu ostvariti svoje zaposlenje, kao i da mogu učestvovati na raznim radionicama koje organizuju organizacije civilnog društva a sve u cilju edukacije za bolje društvo i naravno, u konačnici, potpune socijalizacije“, reći će.

A žene sa invaliditetom, u poziciji u kojoj danas jesu, imaju zadatak da se za još mnogo šta izbore.

„Zašto bi bilo čudno ako je žena koja koristi kolica na čelu ambasade, profesorica ili majka? Mislim o Shakespearovom Shylocku i o njegovim riječima: ‘Ako nas ubodete, zar ne krvarimo? I ako nas golicate, zar se ne smijemo?’ Naša humanost, i mogućnosti unutar nje, su ono što nas čini lijepima“, naglašava sagovornica.

U svom aktivizmu poigravala se sa granicama koje je društvo nametnulo u shvatanju invaliditeta. Kroz umjetnost pomjerala je nevidljive međe prihvatanja i odbijanja.

„Svojim učešćem na Festivalu ženske umjetnosti PitchWise2015 u Sarajevu, koristeći fotografiju kao medij, željela sam da budem izazov društvenim pretpostavkama o invalidnosti i seksualnosti.  Živimo u hiper-  seksualiziranom svijetu gdje nas stalno bombardiraju provokativnim slikama žena. Za većinu, seksualnost je temeljni dio svakodnevnog života, ali za osobe s invaliditetom ova tema je marginalizovana. Namjera mi je bila da inspirišem javnost da stvori nove percepcije, transformiše stereotipe i probije lične prepreke širenjem svijesti o ženama sa fizičkim invaliditetom, te da pošaljem poruku o osnaživanju žena, kako bi svoj identitet što lakše prihvatile i ispoljavale“, kaže Stela.

U radu joj mnogo pomaže i edukacija koju je stekla na Business Academy Link grupacije, na smjeru Preduzetništvo. U krajnjem, sve što postigne samo joj može pomoći na putu do onoga što želi jednog dana biti – samostalna žena, svjesna svojih mogućnosti i spremna na brojne životne bitke.

„Trenutno se zalažem za nezavisan život osoba sa invaliditetom i podizanja svijesti po tom pitanju. Ako posmatramo sam pojam, za mene samostalan ne znači biti nezavisna i bez interakcije sa drugim osobama, već posjedovanje slobode odlučivanja i kontrole nad vlastitim životom i stilom života. Niko nije neovisan, bilo da smo označeni kao osoba sa invaliditetom ili ne, svima nam je potrebna podrška drugih u određenim situacijama naših života“, objašnjava ona.

A za kraj, za osobe sa invaliditetom ima samo jednu poruku.

„Uvjerena sam da način našeg razmišljanja ima nesagledivo veći uticaj na naše živote nego naša fizička ograničenja, tako da je sve u našem stavu i kako mi sebe vidimo. Budite svoji i volite sebe“, zaključuje Stela.

Priča o Steli Kapidžić nastala je u okviru kampanje #PonosniNaSebe, koju u periodu april – decembar 2016.godine provodi organizacija MyRight u saradnji sa pet koalicija organizacija osoba sa invaliditetom u BiH.

MyRight – Ana Kotur

Napiši komentar