Nekada prava književnost nije u knjigama koje su objavljene, već u onim koje čekaju svoje objavljivanje. Upravo je takva i pjesnička knjiga Mihaele Šumić, mlade pjesnikinje iz Banjaluke koja je svoje pjesme objavljivala na raznim portalima i čitala na festivalima književnosti.

Piše: Fedor Marjanović

Mihaela Šumić ima 21 godinu i smatra da se još uvijek ne može nazvati pjesnikinjom jer nije ništa zvanično objavila. I pored sopstvene skromnosti, ova mlada djevojka je postigla svoje prve književne uspjehe. Već na samim počecima doživjela je da njena poezija bude prevedena na mađarski jezik, a pjesme je objavljivala na raznim internet portalima, te nastupala na festivalima književnosti “Imperativ” i “Rukopisi”. Takođe je članica poetske grupe Knjužok, koja je ove godine organizovala prvo javno čitanje književnih radova svojih članova.

Smatra da pisanje predstavlja davanje dijela sebe. Bez obzira na to da li su tema ili likovi o kojima se piše stvarni ili fikcija, pisac za njih veže svoje emocije, pa je to  teško odvojiti od sebe.

„Ako pišeš roman sa više likova koji su potpuno drugačiji od tebe, u toku pisanja dolazi do saživljavanja sa svakim od njih. Najteže je vratiti se u stvarni život nakon toga i shvatiti da nisi nijedan od tih likova i da imaš svoj potpuno drugačiji život“, kaže Mihaela za eTrafiku.

Teme koje istražuje kroz svoju poeziju su religija, groteska religije, ljudska priroda i negativna strana čovjeka.

„Najinspirativnije u tome je činjenica da oduvijek naivno primamo neke stvari. Postoje teze koje nam se nameću od malena i koje niko ne preispituje, nego se prihvataju bez promišljanja. Interesantno je promišljati negativnu stranu toga. Ne mogu za sebe reći da sam tip osobe koji prihvata nametnuto mišljenje bez promišljanja. Sama analiza toga je meni interesantna. Način na koji se sa sobom borimo i na koji analiziramo stvari koje su ukorijenjene u društvu“, govori Mihaela o svojim temama.

Veliki uticaj na njeno djelo je imala latinoamerička kultura. Kao vrstan poznavalac španskog jezika, neko vrijeme je pisala poeziju i kolumne za meksički časopis LUF. Od latinoameričkih pisaca, i pisaca španskog jezika uopšte, kao najvećeg uzora navodi Gabrijela Garsiju Markesa, a pored njega veliki uticaj na nju su ostavili i Oktavio Paz, Mario Vargas Ljosa, Pablo Neruda i Federiko Garsija Lorka. U njima je prepoznala senzibilitet po kojem se razlikuju od ostalih pjesnika i pisaca.

Uticaj latinoameričke kulture u Mihaelinoj poeziji se prepoznaje i u pjesničkom ciklusu u kojem se poigrava sa motivima iz meksičkih telenovela. Ovaj ciklus počeo je pjesmom o Barbari Greko, koja je bila oličenje zlog božanstva u telenovelama. Takvi likovi su joj zanimljivi kao ličnosti koje bi mogla prenijeti u realan svijet i vidjeti kako u njemu funkcionišu.

Ono što joj je najprivlačnije u latinoameričkoj književnosti jeste odstupanje od tematskih normi dvadesetog vijeka i stvaranje potpuno novog svijeta.

„Dvadeseti vijek je obilježen velikim ratovima o kojima su Evropljani veoma mnogo pisali, jer se uvijek tražilo da se piše o ratu. Latinoamerikanci su se odvojili od toga i krenuli u jedan potpuno drugi književni svijet, koji nema nikakve veze sa ratovima i trenutnim dešavanjima. Oni su stvorili svoj neobični, paralelni univerzum koji je fascinantan na mnogo načina“, tvrdi naša sagovornica.

Javna čitanja svoje poezije Mihaela vidi kao veliku obavezu. Ona pravi razliku između one osobe koja je u svakodnevnom životu i osobe koja u datom trenutku čita svoje pjesme. Priznaje da takve trenutke doživljava kao određenu vrstu stresa.

„Stresno je kad shvatiš da osoba na sceni zapravo nisi ti, već neko drugi, ko ljudima prezentira nešto i da si OK kad siđeš sa te scene, da je sve prošlo i da možeš da nastaviš sa svojim dosadnim životom“, objašnjava ona.

Kada je u pitanju recepcija njene poezije, Mihaela je do sada uglavnom imala većinom pozitivna iskustva. Iako od malena piše poeziju, tek u posljednjih godinu dana je počela da je objavljuje na Internetu. Neobično joj je što su reakcije veoma brzo krenule. Ljudi su joj se javljali uglavnom sa riječima hvale. Najveći kompliment je doživjela kada je dobila ponudu da joj prevedu poeziju na mađarski jezik.

„Valjda je to uticaj društvenih mreža, koje su postale glavni medij komunikacije danas. Objaviš nešto i to se u jednom danu proširi na toliko mjesta da ne možeš vjerovati koliko je ljudi to vidjelo i odjednom ti se javi neko sa željom da ti prevede pjesmu. To mi je bila velika čast. Najljepše stvari se dešavaju iz spontanosti, kada ne ideš za tim da budeš preveden ili objavljen“, veselo zaključuje Mihaela.

Odrastanje

Bila sam živa
Par dana u tjednu,
Zaista, istinski, opipljivo živa,
Rana iz koje neobuzdano pljušti život,
Kipi.
Bila je živa
Svaki dan,
Zaluđeno živa pod mojim prstima
I iznad njih,
Na rubovima mojih zuba je bila toliko živa
Da bih i nakon što napusti njihovu oštrinu
Osjećala okus tog bjesomučnog života
Koji sam pokušavala uhvatiti onim danima kad je to bilo moguće.
Bila sam živa,
Eto tako, povremeno,
U krevetu, u gostionici, u kuhinji, u kadi,
Kad sam poput Eréndire ljuštila bezdušnost sa babine kože,
Ali tad bih bila i baba i Eréndira
I svijet bi bio okrutna pustinja
I život bi se pod tupim udarcima vode
Pretvarao u redove krvoločnih ljubavnika
Koji bi se iživljavali na mom tijelu.
Bila je živa,
Ustreptalo, zaneseno, odbojno živa
Na obali, u plićaku, u jutarnjoj kavi i ponoćnoj zdravici,
Toliko živa da je mogla proći kroz labirint s povezom na očima,
Toliko živa da je mogla dijelove sebe
Ostavljati starim beskućnicima u improvizirane kasice na hladnom pločniku,
Tako mučno i bestidno živa
Bez dodira kolotečine, bez kamena spoticanja, bez mrtvih točaka stvarnosti.
Bila sam živa
Prisjećajući se njenog glasa
I neprestanog ispitivanja smisla života,
Zavjetovanja ikonama i kipovima
Za koje nije znala što znače i koliko ih je života platilo.
Ponekad bih bila tako naivno živa
Kao da je ona još uvijek tu
I sklopila bih ruke prizivajući je.
Ponekad bih bila tako slobodno živa
Da sam na svijet gledala njenim očima
I pred svojim likom u ogledalu razočarano tražila odgovore.
Što joj se desilo?
Što mi se desilo?

Bárbara

Tako sam te voljela, Bárbara.
Tvoja natapirana kosa iz osamdesetih
Se borila sa zakonima gravitacije.
I ti si se borila sa drugim zakonima
Kad si pobjegla od kuće i zatrudnila s petnaest.
Voljela sam tvoje bezobrazne oči,
Tvoj prćasti nosić i široka ramena,
Tvoj uvijek preplanuli ten.
Prekrivali su mi oči kad si hodala u halterima,
Nisu znali da ipak malo virim.
Tako sam te voljela, Bárbara,
Zamišljala sam kako te ljubim odmah s vrata
I vodim do kreveta koji već miriše na tebe
I kako se budim kraj tvog tamnoputog tijela.
Ne bih se žalila da me ubiješ poslije toga
Kao što si ubila druge.
Voljela sam tvoje velike grudi,
Tu tvoju đavolju ljepotu,
To prokletstvo s kojim si rođena.
Voljela sam tvoju ironičnu narav,
Tvoj smijeh i proždrljivost hijene.
Tako sam te voljela, Bárbara.
Svi su se plašili tvojih riječi,
Tvog dugačkog jezika,
Tvojih prijetnji i bestidnih uvreda.
Voljela sam tvoj promukli glas,
Tvoju zlobu nastalu iz tuge,
Tvoje pjegave ruke iako ti je samo trideset osam,
Te bore kraj očiju, te tvoje tanke usne,
I tvoju neiscrpnu inteligenciju.
Tako sam te voljela, Bárbara,
Da bih ti i na taj tvoj strvinarski život poželjela
Samo mirnu ljudsku smrt,
A nisu te pustili ni da umreš u zadnjoj epizodi.

Ovaj tekst je kreiran u sklopu projekta “Snaga pozitivne priče”, koji realizuje eTrafika.net a podržavaju USAID i IOM. Autor ovog teksta je odgovoran za njegov sadržaj i stavovi koji su u njemu izneseni ne odražavaju stavove USAID i IOM.

Napiši komentar