U društvu gdje je mladima cilj pronaći način da odu iz države, lako je uočljiv drugačiji primjer. Lana Knežević je djevojka završnog razreda srednje škole, a iza sebe ima veliki broj postignuća. Odlična je učenica, predsjednica Mreže savjeta učenika Republike Srpske, edukatorica Budi Muško Kluba, volonterka, članica mnogobrojnih nevladinih organizacija i zaljubljenica je u rukomet.

Piše: Anja Jurić

Od djevojčice u osnovnoj školi kojoj je fokus bio samo na učenju i rukometu, do djevojke koja je aktivna u raznim vannastavnim aktivnostima. Put od neaktivne do aktivne nije bio lak, niti se desio preko noći. Tokom razgovora sa nama istakla je da je prelaz u srednju školu, uticaj profesora i uprave škole bio presudan da se počne baviti aktivizmom.

“Mislim da je sistem školovanja veliki problem kod nas. Djeca su navikla na formalno obrazovanje i ne izlaze iz tog kruga. Ne mogu da imaju isto znanje, isti pogled na svijet kao neko ko se gradio kroz nevladin sektor, sport ili kroz neki drugi vid aktivnosti koja bi uticala na širenje vidika. U školama nemamo prostora za širenje vidika, razmišljanje. Interaktivna nastava nam je loša, skoro da je nemamo u obrazovnom sistemu. Kad pogledam druge države kako rade, kako oni obrazuju mlade, to mi je fantastično. Da mogu, obrazovni sistem bih mijenjala”, započinje razgovor o aktivizmu naša sagovornica.

Aktivizmom protiv pasivnosti

Malim koracima Lana je koračala do svojih ciljeva. Korača i dan danas. Prvi cilj joj je bio da postane predsjednica Savjeta učenika. Upravo na jednoj konferenciji je saznala za Mrežu savjeta učenika Republike Srpske, a danas je predsjednica iste te neprofitne organizacije. U trenutku kada je postala njihova članica, bila je najmlađa u banjalučkoj regiji. Put od članice do predsjednice zahtijevao je puno odricanja. U trećem razredu srednje škole, Lana je izabrana za predsjednicu savjeta učenika i PR Mreže savjeta učenika banjalučke regije. Završni cilj za srednju školu bio joj je da dođe na mjesto predsjednice Mreže savjeta učenika i to je postala u oktobru 2018. godine. Tokom volontiranja na ovom projektu implementirane su razne akcije na koje je veoma ponosna.

“Moja najdraža akcija koja se obilježava jeste ‘Jedan slatkiš jedno dijete’. Posebno sam vezana za tu akciju. Zatim bih izdvojila još jednu pod nazivom ‘Ostavi trag’, gdje srednjoškolci u skladu sa sredstvima, poklanjaju nešto svojoj lokalnoj zajednici. To može biti u smislu da ofarbaju neku klupu, da izgrade nešto, posade,.. Na tom mjestu se ostavi pločica u kojoj je ugravirano da Mreža savjeta učenika te regije/kantona poklanja to svojoj zajednici”, govori ona za eTrafiku.

Akcija ‘Jedan slatkiš jedno dijete’ je poprimila velike razmjere i veoma je rasprostranjena širom Bosne i Hercegovine. Ove godine, na nivou banjalučke regije prikupljena vrijednost slatkiša je 43.255 KM, što je za 30.000 KM više nego prošle godine, a naša sagovornica voli da kaže 30.000 manje nego sljedeće godine. Vrijednost skupljenih slatkiša se na nivou Republike Srpske procjenjuje na oko 137.000 KM.

“Tokom akcije sakupljanja slatkiša se stiču razne uspomene. Najslađe mi je kad neko dijete dođe i donese slatkiš, igračku, nešto što će usrećiti druge”, govori nam ona.

Rad sa djecom i penzionerima

Njeno volontiranje počinje odmah nakon početka prvog razreda srednje škole, i to u domu za nezbrinutu djecu Rada Vranješević, gdje je davala instrukcije iz predmeta za osnovnu školu. Lana se sa posebnim osmijehom prisjeća najdražih momenata tokom rada sa njima.

“Nedostaju mi, prelijepo je bilo, čak se sjećam kako su tražili od mene da upoznaju moju mamu. Nas dve smo izdvojile jedno veče i otišle na druženje sa njima. Još jedna veoma draga uspomena mi je raspust proveden sa njima na moru. U sklopu kampa pod nazivom Socijalizacija djece Republike Srpske pozvana sam da idem zajedno sa djecom i vaspitačima”, prepričava sagovornica.

Praktična nastava je problem koji mladi ističu sve češće. Lana se odlučila za medicinski smjer u srednjoj školi, gdje je praksa veoma bitna. Sa tom preprekom se susrela, ali je bila istrajna da nađe rješenje.

“Zamolila sam profesoricu, koja mi čak u to vrijeme još nije ni predavala, da me odvede u dom za penzionere, odnosno da mi omogući volontiranje preko raspusta. Nakon završetka prvog razreda krenula sam volontirati i pomagati starim ljudima. Što se tiče te želje, svi su mi govorili da sam luda, nisam normalna, da mi to nije potrebno, nisam obavezna da to radim. Ali ja volim. Oduševljena sam bila domom, stvarno im je čisto i imaju sve uslove. Skoro dva mjeseca sam radila punu smjenu, pomagala, učila, prosto sam uživala u tom periodu. Možda mogu reći i da mi je to najdraži raspust za četiri godine srednje škole”, objašnjava Lana.

Rukomet kao prva ljubav

Lana je prvo trenirala gimnastiku, tom sportu u njenoj školi podučavala ju je nastavnica Slavica Milivojević, koja je bila zadužena za treniranje djevojčica.

“Nikad nisam htjela da idem na rukomet, mislila sam da je to najgori sport, dosadan, ali nastavnica Slavica mi je svaki trening gimnastike govorila da se probam baviti rukometom. Tako da sam ju jednog jutra poslušala i otišla na trening. Međutim, moj prvi trening nije bio sjajan jer sam zamijenila termine i došla na trening za dječake. To me rastužilo i još više demotivisalo, imala sam osjećaj da je to neki znak da rukomet nije za mene. Ne znam zašto ali ipak sam ostala i posvetila se tom sportu”, za eTrafiku prepričava Lana.

Posvećenost rukometu rezultiralo je igrom za školsku ekipu, na regionalnom  takmičenju dobila je priznanje za najbolju igračicu. Sa istim tim timom došli su i do republičkog takmičenja.

“Nastavnica Slavica je neko ko je mene uveo u svijet rukometa, njoj ću uvijek biti zahvalna na tome”, ističe nam sagovornica.

Igranje rukometa joj se završava spletom okolnosti. Upoznala je novu stranu rukometa – suđenje.

“Oprobala sam se u ulozi sudije, to sam zavoljela i došla u situaciju da biram između igranja i suđenja. Ne može se suditi i igrati ista liga, mene je srce odvelo na stranu suđenja i mislim da je to ispravna odluka. U početku sam mislila da mi suđenje neće ići, ali nakon jednog sastanka, svidjelo mi se, iz dana u dan sam se sve više vidjela u toj ulozi. Nekako su brzo prolazili dani, došla sam do trenutka da sam položila i postala sudija. Sad iz ovog ugla ne mogu porediti suđenje i igranje, mnogo više volim suditi. Nekad mi nedostaje igra, kad sudim utakmicu, trčim u kontru, dođe mi da je uhvatim loptu i zaigram”, objašnjava ona.

U svakom segmentu gdje naša sagovornica djeluje, ima neki viši cilj, pa tako i u suđenju. Njena partnerica Jovana i ona imaju veliku želju kojoj teže, a ona je da sude na Olimpijskim igrama. Kroz razgovor ističe da se ljudi često smiju kada čuju njihov cilj.

“Skoro smo putovale na neki turnir, i u jednom trenutku, iz čista mira sam pitala Jovanu da li misli da ćemo suditi na Olimpijskim igrama, ona je kao iz topa odgovorila da hoćemo. Nas dvije vjerujemo u to, težak je put to tog cilja, ali mi smo mlade i imamo tu neku predanost”, ističe Lana.

Cijena uspjeha

Samim tim što je djevojka, uspješna i drugačija, stavlja na sebe neku vrstu etikete. Kada smo je pitali o drugoj strani medalje saznali smo da postoji puno diskriminacije na osnovu toga što je žensko, a to je posebno izraženo tokom suđenja. Dešavalo se da je tokom utakmice publika psuje i galami na nju. Lana smatra da je teško kada muškarac igra, a žensko dijeli pravdu.

“Ta diskriminacija mi je ružna, ružan je osjećaj jer sve sudije uče isto i prolaze istu obuku, tako da donosimo iste pravedne odluke, bili muško ili žensko svejedno je”, poentira ona.

Prijateljstva i ljubav su važan segment svakog čovjeka. Kada osoba ima puno obaveza često se dešava da te dijelove života zapostavi. Naša sagovornica rijetko izlazi, nije takav tip osobe a pored toga nema vremena da nekoga upozna.

“Skoro sam razmišljala kako bi bilo fino izaći, plesati. Sad ne znam da li je do toga što ne izlazim ili je razlog to što nemam vremena za bilo kakvo drugo upoznavanje, ali ne ide mi ljubav. Moram spomenuti moju majku koja stalno govori da nađem momka i da se udam. Nemam vremena da nekog upoznam, ali nemam vremena čak ni da izlazim sa prijateljima toliko”, za eTrafiku govori Lana.

Kad smo se dotakli prijatelja saznali smo da je dosta prijatelja izgubila otkad je aktivna. Ima krug prijatelja koji su tu za nju uvijek, ne odlaze jer razumiju njene obaveze, a ipak oni drugi koji budu prijatelji iz koristi ili postanu ljubomorni, brzo se otkriju i odu iz njenog života.

Perpetuum Mobile, sastanak Budi Muško Kluba

Poruka mladima

Lana inspiraciju nalazi podjednako u pozitivnim i negativnim stvarima. U negativne ubraja vrijeđanje, motiviše je kad je drugi ponižavaju. Kada vidi da je neko u lošem životnom stanju to je motiviše da se trudi, da na bilo koji način pomogne tim ljudima. Sa pozitivnije strane, u drugim ljudima vidi motivaciju, inspirišu je uspješni ljudi koji se bave istim ili sličnim stvarima kao ona. Bilo je situacija kada je htjela odustati od nečega. Smatra da generalno u društvu teže tome da ih ima što više aktivnih.

Pitali smo Lanu šta bi poručila mladima, njen odgovor je bio:

“Mladima bih poručila da se i oni aktiviraju, da se krenu baviti nečim što ih zanima. Nebitno da li je to neka organizacija, sport ili kurs, samo da se aktiviraju, rade nešto, da ne budu samo u formalnom obrazovanju”, završava razgovor Lana Knežević.

Napiši komentar