Mladi sve manje vjeruju u medije i informacije koje im oni plasiraju. Nepovjerenje prelazi u nezainteresovanost za dešavanja u društvu, a s obzirom na to da  je riječ o mladim ljudima koji bi trebali biti budućnost države, ovo stanje je svakako alarmantno i na površinu donosi pitanja o efikasnosti naših medija i mogućnosti da zadovolje potrebe omladine.

Piše: Nataša Tomić, foto: Pixabay

Ekipa eTrafike razgovarala je sa mladima o medijima i potrudila se da otkrije šta je to što oni danas prate, koliko im vjeruju i šta misle o stanju medija u našem društvu.

U razgovoru sa njima smo saznali da većinom prate online medije jer su im pristupačniji, te da više vjeruju alternativnim nego mas medijima. Kao one u koje imaju povjerenja mladi su najčešće izdvajali portale Buka, eTrafika i Mondo, a RTRS i ATV su od strane mladih dobili najmanje povjerenja. Medije ne smatraju objektivnim jer nose političku etiketu, a to ujedno smatraju i osnovnim nedostatkom medijskog prostora u Bosni i Hercegovini.

Bojana Radić (21) ističe da uglavnom medije ne prati jer joj nisu zanimljivi. Kada to čini, obično je zainteresuju pozitivne i vedre priče iz našeg društva.

„Na primjer, vijest koja je mene zainteresovala neki dan jeste vijest da je kafić u Banjaluci zaposlio osobe sa Downovim sindomom. Nešto takvo ću ja pročitati. Smatram da nisam dobro obaviještena o dešavanjima u društvu jer su mediji uglavnom politički potkovani i svako ima svoju verziju istine, odnosno svako prilagođava istinu svojim potrebama“, tvrdi Bojana.

Ovakve vrste informacija se svakodnevno plasiraju u javnost i ostavljaju čitalačku publiku zbunjenom. Mladi, kao veliki korisnici društvenih mreža, su još više pogođeni ovakvom situacijom, jer  se preko socijalnih mreža najbrže mogu informisati. Ukoliko ne prepoznaju lažnu vijest, šteta koja je na taj način napravljena može biti pogubna. Nemanja Dragišić (24)  se prisjeća kako je nedavno ostao zbunjen vijestima o zatrovanoj vodi u Banjaluci.

„Malo sam istraživao o piralenu i shvatio da je to jako otrovno iako su na vijestima govorili da nije i da nam ne može ništa biti, a u stvari nas može ugroziti“, priča Nemanja za naš portal, dok Anđela Delić (25) tvrdi da medijima uopšte ne vjeruje jer je objektivnost nešto što je teško postići a mediji su uz to odlično sredstvo manipulacije.

„Smatram da su mediji jako sredstvo za manipulaciju zato što imaju veliku moć ubjeđivanja i kontrole i mislim da su naši mediji to zaista dobro odradili“, kratko zaključuje Anđela.

Oprezno o ovoj temi

Ipak, prema riječima Borislava Vukojevića, komunikologa i višeg asistenta na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci, o povjerenju u medije treba govoriti s oprezom jer njegov rast  ne znači razvoj demokratskog društva i države.

„Pod jedan, povjerenje u medije mora biti praćeno razvojem kvaliteta medija. Za jedno društvo ne znači ništa rast povjerenja u medije, ako oni generalno loše rade svoj posao. Da li je rast povjerenja u Dnevnik 2 RTRS-a dobro po demokratski rast entiteta/države? Da li je visoko povjerenje u Infosrpska dobro po mlade? Dakle, moramo biti jako oprezni kada govorimo o povjerenju u medije“, ističe Vukojević za eTrafiku.

I Vukojević i Ivan Šijaković, profesor sociologije na Fakultetu političkih nauka, se slažu da na medijsko povjerenje u prvom redu utiču kultura i politički odnosi.

„Poverenje je proizvod kulture, sredine, socijalnih i političkih odnosa. Poverenje zavisi i od tradicije i mnoštva drugih faktora koje jedna grupa, zajednica, sredina i društvo nasleđuju“, tvrdi Šijaković.

Srđan Puhalo, psiholog i analitičar, dodaje da je problem što u Bosni i Hercegovini ne postoji jedinstven medij, niti jedinstveno javno mnjenje. Ovakva podjeljenost umnogome utiče na informisanost društva, ali i na povjerenje.

„U Bosni i Hercegovini  se nije problem informisati, već je problem informisati se tako da saslušaš i drugu stranu. E mi toga nemamo. Srbi gledaju srpske medije, Hrvati hrvatske, Bošnjaci bošnjačke, a u stvari niko  ne zna šta se dešava tamo negdje u drugom dijelu države zato što su usko usmjereni na svoje. To nam govori da imamo problem sa informisanošću. Vjerovatno bi bilo mnogo lakše kada bismo imali jedinstveno javno mnjenje pa kada bi svi imali mogućnost da se zanimamo stvarima sa cijele teritorije BiH“, tvrdi Puhalo.

On dodaje da je veći problem prepoznati relevantan medij u odnosu na onaj koji to nije.

„Danas postoji tolika paleta izvora informacija da je prosto sramota biti neinformisan. Ono što je tu problematično jeste kako prepoznati šta jeste a šta nije relevantno, odnosno kako prepoznati koja je informacija relevantna, koja nije, koji je izvor relevantan, koji nije. Sa jedne strane, ima puno izvora pa se svi oni mogu konsultovati. S druge strane, u toj šumi izvora ljudi se vrlo često pogube, pogotovo ako nemaju neko predznanje ili ako nemaju nešto što bi se zvalo medijska pismenost ili neki sistem razmišljanja koji bi im pomogao da prosto razluče koliko je ta informacija vjerodostojna a koliko nije“, priča naš sagovornik.

Loš rad i želja za dominacijom

Ipak se i Puhalo i Vukojević slažu da su za manjak povjerenja u medije krivi upravo sami mediji i njihov sve lošiji pristup prema novinarskom poslu. Postoji nešto što se zove Kodeks ponašanja, a što danas medijske kuće u Bosni i Hercegovini sve manje i manje poštuju.

„Koncept povjerenja u medije je jako varljiv i treba ga koristiti pažljivo. Kada se istražuje ova oblast, ispitanici uglavnom ocjenjuju medije iz svog iskustva, a znamo šta se danas sve ubraja u njih: to nisu samo ‘zvanični’ mediji, nego i društveni mediji, specifični sajtovi i slično. Ako govorimo o zvaničnim medijima, tu je slika mnogo jasnija: mladi im ne vjeruje jer većina očigledno ‘kupljenih’ medija više to i ne može sakriti. Krivicu u tom začaranom krugu nose svi, ali ne u istoj mjeri – najviše je odgovoran sam medij, jer oni obavljaju posao u javnom interesu i tu postoji maksimalna odgovornost. Odgovorna je i država/entitet, jer svojim selektivnim donacijama kupuje naklonost nekih medija. Odgovorni su i građani koji se ne žele organizovano boriti za kvalitetnije informisanje. Naravno, novinari su odgovorni prema Kodeksu i svojoj savjesti“, tvdi Vukojević.

Puhalo dodaje da bi se u radu trebao zadržati minimum profesionalnosti, bez obzira o kakvom je mediju riječ. Publika nije glupa, tvrdi on, i vrlo lako procijeni ko vodi kakvu uređivačku politiku.

„Bez obzira o kakvom mediju je riječ, jedan minimum profesionalizma se ne napušta. Problem je što se mediji generalizuju pa u smeće se klasifikuje i ko treba i ko ne treba, zato što publika nema vremena da se bavi tim ko je smeće a ko nije. A  mediji su sve prihvatili i oni su najveći krivci. Ja ne vidim nijednog drugog krivca do medija jer svaki političar ili tajkun hoće da kupi medij i da ga ima na svojoj strani. To je sasvim u redu ali je pitanje da li će neko pristati, i u kojoj mjeri, na ta pravila igre“, ističe Puhalo.

Ivan Šijaković tvrdi da  dobro informisano društvo podrazumijeva i sisteme kontrole širenja informacije i odgovarajuće kazne za sve koji objave lažne vijesti.

„Mi živimo u društvu laži. Naravno, to je svetski, globalni fenomen, tako da mi nismo nikakav izuzetak. Dobro i ispravno informisano društvo podrazumeva pouzdanost izvora informacija, odgovornost onih koji šire informacije, mogućnost brze provere tačnosti informacije, zatim namera informacije u smislu da li  pošiljalac informacije nekome želi naneti štetu i nepravdu, nekoga afirmisati, promovisati, učiniti poznatim, iako nema ličnih resursa i potencijala za tako nešto. Naravno, potrebna je primena brzih i efikasnih zakonskih sankcija za lažno širenje informacija. Ali, u savremenom društvo zakoni i pravda su potisnuti na margine društva i uskoro će biti potpuni izbačeni iz ‘igre’“, ističe Šijaković.

Aleksandar Trifunović, glavni i odgovorni urednik portala Buka, ističe da u našem društvu postoje mediji koji podilaze publici i šire propagandu, te mali i alternativni, lokalni mediji koji nemaju dovoljno velike resurse da svoj rad prošire na šire područje od onog na kome su nastali i na kom rade. Kako javnost uglavnom prati ove prve, potrebno je raditi na edukaciji publike.

„Činjenica je da u Bosni i Hercegovini imamo puno medija i da se puno ulagalo u obuke redakcija i novinara u poslijeratnom periodu, ali smo vrlo malo radili na obuci publike. Mislim da se publici mora prići sa neke edukativne strane i upravo javni mediji imaju obavezu prema ljudima koji plaćaju, da  prave emisije o  profesionalnom novinarstvu da se vidi kako to izgleda, da im daju savjete kako prepoznati lažnu vijest i kako reagovati kada vas nešto ili neki govor mržnje vrijeđa. Međutim, kada imate javne medije koji manipulišu činjenicama i koji ih izvrću, koji su uzor kako ne treba da se radi ovaj posao, bojim se da je ovaj moj prijedlog jalov. Zato to sve ostaje na rijetkim i časnim pojedincima koji se bave medijskim radom, da daju sve od sebe i da rade na medijskoj pismenosti“, ističe Trifunović.

Neophodna transformacija i prilagođavanje

Zabrinjavajuća je činjenica da mediji gube povjerenje među mladima. Istraživanja pokazuju da sve veći broj mladih sve manje prati medije te da su veoma skeptični i sumnjivi prema sadržaju koji im se plasira. Istraživanje sprovedeno od strane Američkog Instituta za štampu (American Press Institute) pokazuje da mladi danas veliku pažnju daju i digitalnoj prezentaciji samog teksta, te da iako ne vjeruju medijima, znaju kako da upravljaju i koriste medijski sadržaj, prvenstveno kroz upotrebu društvenih mreža.

Puhalo zaključuje da mladi danas sve manje imaju strpljenja da prate medije, a pitanje je i koliko imaju predzanja da razumiju stvari koje im se preko medija plasiraju.

“Mlade više interesuju komentari nego sam tekst zato što su oni navikli da klikaju bez obzira šta u tekstu  piše. Ono što mi je u svemu tome dobro je to što oni nemaju granicu vemena i prostora tako da oni nisu usmjereni na čitanje domaćih lokalnih medija. Znači da oni mogu u dva klika da čitaju šta god hoće i da slušaju bilo šta“, govori Puhalo.

S druge strane, Trifunović ističe da mlade ne zanima sve ono što im nude domaći mediji, da medijske kompanije njima nemaju šta da ponude jer pogotovo danas ne mogu ići sa njima ukorak.

„Mladi ljudi su mnogo veći korisnici društvenih mreža i tu dolazimo do situacija da oni imaju svoje zvijezde  čije sadržaje prate  i potpuno djeluju nezainteresovano i za političku i za društvenu situaciju. Možda je to dobro zarad njihovog mentalnog zdravlja da ne bi bili zatrovani odmah na početku svog života, ali sa druge strane mislim da možemo da izgubimo njihov interes za ovu zemlju što bi u stvari bilo pogubno. Mora se naći neki model da ih privolimo da budu dio scene i kao stvaraoci, da im pokažemo malo više tolerancije za svaki njihov pokušaj stvaranja, da se prisjetimo kako je to bilo kada smo mi bili mladi, koliko smo prostora dobijali i šta smo radili sa njim. Trebamo dopustiti  mladima da počnu da stvaraju svoj medijski svijet, čemu ćemo i mi pomoći, pa makar tako da izađemo iz njega a da njima prepustimo naše mjesto“, zaključuje Trifunović.

Veliku ulogu u životu mladih danas imaju društvene mreže. Preko njih se informišu o svemu što se dešava u društvu, preko njih komuniciraju sa drugim ljudima, dijele svoja mišljenja i stavove. Uticaj društvenih mreža je neosporan i one sa svim svojim prednostima i manama čine veoma važan dio vremena mladog čovjeka. Pristup informacijama je veoma brz i jednostavan ali sa druge strane zbog načina funkcionisanja mreža, sadržaji koji se plasiraju su često netačni ili zbunjujući za njih. Aleksandar Trifunović ističe da je vrijeme da se svi naviknemo na postojanje društvenih platformi i da pokušamo razumjeti mlade koji najveći dio vremena provode upravo na njima.

„Medijski alati su postali takvi da su sa jedne strane jednostavni u plasiranju sadržaja, ali je to učinilo komplikovanim percepciju tih sadržaja koju svako može publikovati. Ljudi vole da vjeruju u ono što im se dopada u vijesti koje podržavaju njihove političke stavove. Ne bih volio da samo mlade tumačim kao te. Oni jesu kao takvi žrtva takvih sadržaja, ali mnogo manja. Imamo gomilu podjela u okviru ovog društva i u okviru njih mladi su prihvatili svoju poziciju i imaju stav: ne zanima nas šta nam rade roditelji, naši stariji rođaci, prijatelji, komšije nego ćemo mi praviti svoj svijet koji mi potpuno razumijemo“, govori Trifunović.

Ivan Šijaković  tvrdi da se mediji moraju prilagoditi mladima i njihovim potrebama i njihovom sve bržem načinu života. Reforma je neophodna, ističe on, jer ovakvi klasični mediji nemaju nikakvu budućnost u današnjem svijetu tehnologije.

„Nemaju mladi vremena da čitaju novine (čak ni knjige) i gledaju televiziju, njihov život je ubrzan, oni sve moraju da imaju na klik, na lajk – dislajk, sve kratko, dajdžestirano. Poverenje se može povećati samo onda ako uspe da se ukoreni jedna nova generacija koja će ceniti nauku, znanje, poštenje i moral. Kada će do toga doći, to je sada teško predvideti, jer nam ni svetska kretanja nisu naklonjena. Za sada te promene nema na vidiku, možda posle 2050. godine, jer na ovim prostorima se zapati poštena i moralna generacija jednom u 100 godina a nama se to desilo između 1950. i 1970. godine. Prema tome, proteći će još dosta vode Drinom, Bosnom, Unom i Vrbasom dok se to ponovo desi“, zaključuje Šijaković priču.

Napiši komentar